Krepost čistoće (1. dio) – Nepoštivanje čistoće, okruženje obilježeno erotikom…
Cijeli niz aktualnih činjenica i okolnosti potaknuo me da se kao kateheta obratim vjernicima svoje biskupije poslanicom o kreposti čistoće. Trenutno stanje stvari čini objavljivanje ovog teksta osobito hitnim. Objavljujem ga kao biskup Valparaisa tj. kao čuvar kršćanskog morala i vjere meni povjerena stada. Tako ispunjam svoju svetu obavezu navještanja Evanđelja u zajednici sa sv. Ocem i braćom u biskupskom službi.
Na početku navest ću činjenice i okolnosti koje zahtijevaju zauzimanje stava u vezi s ovom temom.
a) Okolina obilježena erotikom
Ne treba biti osobito oštroumnan kako bi se spoznalo da je erotika uzela maha u našem društvu i to osobito u urbanim sredinama. Pornografske knjige, časopisi i video filmovi slobodno se prodaju i raspačavaju; moralna čistoća i bračna vjernost često se izruguju u filmovima, televizijskim serijama i pjesmama; sve je više legalizirane prostitucije, ona se nudi u standardiziranim oblicima u kućama opskrbljenima koječime a čiji rad reguliraju tijela lokalne vlasti.
Bez imalo suzdržavanja, mnogi u javnosti pokazuju međusobnu osjećajnu naklonost; kondomi se javno prodaju u ljekarnama i trgovačkim središtima. Spolni odnos odvaja se od braka; bez stida se koriste naturastlistički izrazi; odjeća i ponašanje ni malo ne pomažu čistoću. Seksulanom vladanju nedostaje moralno uporište, skandalozni oblici ponašanja društveno relevantnih osoba masovno se publiciraju; društvo tolerantno prelazi preko neprihvatljiva ponašanja. Sve su to jasni simptomi velike moralne krize koja ne zahvaća samo područje seksualnosti nego ga daleko nadilazi i mnogo je više od „kulturološke revolucije“, kako se tvrdi. Tu je moralnu krizu tematizirao papa Ivan Pavao II u nedavno objavljenoj enciklici Veritatis Splendor u kojoj sveti Otac zastupa postojanje objektivnog morala.
To stanje možemo opisati kao negativnu kulturnu revoluciju u čijim je korjenima moralna kriza.
Htio bih dodati karakterističnu činjenicu: riječ „čistoća“ gotovo je potpuno nestala iz suvremenog riječnika. Više se ne govori o kreposti čistoće a moj je dojam da se ta tema malo kad izričito obrađuje u propovijedima.
b) Nedostatak poštovanja prema čistoći u kršćanskim krugovima
Ovo nije mjesto na kojem ćemo iscrpno obraditi sva relevantna istraživanja vezana uz ovu temu ali sa sigurnošću možemo ustvrditi kako među kršćanima i ljudima koji sebe zovu katolicima postoji pomutnja kad je riječ o ovoj temi.
U određenim krugovima znatan dio mladih drži da na predbračni spolni odnos imaju pravo pod uvjetom da se on „događa iz ljubavi“; pri tom predbračnu seksualnu aktivnost doživljavaju kao sredstvo za „stjecanje iskustva“.
Izvnabračna partnerstva sve se više prihvaćaju i legitimiraju pa djeca stječu dojam da su takve veze pravovaljane i respektabilne kao sam brak.
Iza propitivanja svećeničkog celibata ili razumijevanja njegovog značenja nesumnjivo stoji podcijenjivanje vrijednosti čistoće, koja se kao potpuno uzdržavanje, događa iz ljubavi prema kraljevstvu nebeskom.
Permisivnost je posljedica društva koje drži da je u pitanjima morala neutralno i stoga ne pruža jasna uporišta i ciljeve za vrednovanje ponašanja; postoji tendencija da se većinsko ponašanje automatski prihvati kao respektabilno i prihvatljivo.
Ovdje je na djelu pluralizam koji se ne shvaća samo kao potvrda različitosti nego i ako prepreka za donošenje moralnih prosudbi. Tako se zabranjuje i tvrdnja da postoji „jedna“ istina, a ne „moja“ i „tvoja“ istina.
Čak i rječnik kojim se koriste kršćani krajnje je indikativan. Primjerice govori se o „paru“ a taj dvoznačni pojam služi tomu da se moralno neprihvatljivim situacijama podari privid legitimnosti. Dvoje ljudi koji žive kao da su u braku a pritom nisu vjenčani, postaju tako „par“ i prestavljaju se kao „par koji je dugo zajedno“. Iako se taj pojam odnosi na pravovaljane vjenčane supružnike, svoje mladih ljudi koji se namjeravaju vjenčati a već su stupili u spolne odnose nazivaju se također „parom“. Ide se tako daleko da se pojam rabi i za homoseksualce koji žive zajedno. Danas se koristi i dvoznačan pojam „partner“. Misli se na ljude koji žive kao da su u braku, ali nisu vjenčani – dakle po srijedi je moralno neprihvatljiva situacija.
Karakteristično je međutim da u određenim kršćanskim krugovima postoji strah da se krivo seksualno ponašanje označi kao „grijeh“. Radije se govori o „zabludi“, o „slabosti“, o „zbunjenosti“. Sve su to riječi koje izbjegavaju izričito upućivanje na Boga, koji bi trebao upravljati ljudskim djelovanjem.
Strašno je što se riječi razvrat i preljub opisuju kao „čin ljubavi“ kao da grijeh može biti ljubav!
iz uvoda pastirske poslanica kardinala Jorgea Medine Esteveza
koju je napisao dok je bio biskup Valparaisa u Čileu
(…) nastavak slijedi
