Knjiga o Tobiji – u poeziji

Stari Tobit bijaše čovjek

kom na prvom mjestu je Bog

i kako reče –

hodio je putevima istine i pravde

sveg života svog.

Bio je iz plemena Naftalijeva

iz Gornje Galileje

ali je i to pleme zastranilo

zamjenivši Boga

za poganske ideje.

Na brdima Galilejskim

kralj Jeroboam je tele načinio

pa bi narod tamo išao

i tom ‘bogu’ žrtve prinio.

Ali ne i Tobit.

U Jeruzalem bi išao na svetkovine

i tamo nosio, prema propisima,

desetine i prvine.

Tobit je nakon oca bio siroče

pa ga je odgajala baka Debora.

Ona mu je kazivala

što komu darivati mora.

U zreloj dobi oženi se djevojkom

iz svoga plemena

pa mu sina Tobiju

rodi Ana – njegova žena.

U progonstvo kad ode Tobit,

njegovi suplemenici i braća,

poganska jela uzimaše svi, ali ne i on.

On ih otklanja i vraća.

‘Misli sam i srce upravljao Bogu svome’

tako Tobit nam kaže

pa tako dobi naklonost Šalmanasara

preko kojeg mu Bog pomaže.

Sve do smrti Šalmanasarove

i do novog – Sanheriba kralja

zarađivao je radeć vrijedno

i štedio kako valja.

U Medijskom gradu Ragesu

deset je srebrnih talenata pohranio

al u vrijeme Šalmanasarova sina

tamo ići nije smio.

U svom gnjevu mnoge je Sanherib

smrtnom okrutnošću napao

a Tobit bi mrtva tijela tražio

te ih pobožno i potajice pokapao.

Obilno je on i milostinju dijelio,

hranio gladne i gole odjevao,

a kad ga tužiše i smrću prijetiše

pokapati mrtve ni tad nije oklijevao.

…

Da bi istinu i pravdu mogli jednom

u vječnosti zadobit

i nama je hodit životom

ko što hodio je Tobit.

Svatko je od nas u prilici

da čini dobra djela

bilo za dobro duša

il ubogih tijela.

Na milostinju i dobra djela

i Isus poziva nas

jer što učinimo drugom – Njemu smo učinili

i o tom će ovisit naš sud, naš spas.

Znamo da ima i onih

što milostinju zloupotrijebe

govore o pomaganju i solidarnosti

a misle samo na svoje potrebe.

Navikli smo čuti za prevare razne

kod pomoći za potrebne ljude.

Novac se skuplja, a ne zna se za koga

i kad se prevara otkrije već kasno bude.

No, nećemo zbog prevara

svoje srce za potrebne zatvoriti

U ovom svijetu laži i nepovjerenja

valja nam se za Dobro boriti.

Za Dobro se borio i Tobit

i hrabro čini

o dobra djela

Pod prijetnjama moćnika

život je riskirao

s poštovanjem pokapajuć mrtva tijela.

Daj i meni, Oče, srce otvoreno

za ptrebe duša

da ne ostajem mirno za svojim stolom

dok tamo netko

glad tek kuša.

Daj i meni, Duše Sveti, suosjećati s onima u bjedi

jer Ti si taj koji u njima čekaš

i jedini znaš

koliko jedan poklon ljubavi

uistinu vrijedi.

Daj i meni, Isuse, da vidim Tebe

u čovjeku koji za Dobrom žeđa,

da ne propustim učiniti što trebam,

i da Tebi nikad ne okrenem leđa.

…

Tobit sazna da ga traže

pa da za dobro – smrtnu kaznu dobije

A sve mu tada zaplijenjeno bijaše

osim žene Ane i sina mu Tobije.

Tobit je pobjegao u strahu

samo da život spasi

al nije prošlo ni pedeset dana

kad se zlom kralju život ugasi.

Novi kralj namjesto ubijenog dođe

i Tobitova nećaka u službu stavi

pa se on za Tobita zauzme

te ga od straha pred smrću – izbavi.

Na Blagdan sedmica sjede Tobit

da uživa s obitelji blagdansko jelo

no htjede i tad pozvat kojeg sunarodnjaka

čineć mu tako dobro djelo.

Posla stoga sina da potraži nekog

‘tko je Boga još boji’

a sin ode te mu tužno javi

da mrtvog nađe – jednog od svojih.

Tobit tada, ne okusivši ništa, ode,

potraži mrtvaca i u jednu kuću unese,

svoj blagdanski objed u žalosti je jeo

jer mu bol za sunarodnjakom srce potrese.

Sjetio se tada riječi proroka Amosa:

‘svetkovine će se vaše u tugu pretvoriti’.

I zaplaka Tobit

te se nastavi i dalje s bolju boriti.

Susjedi mu se rugali

i zbog naustrašivosti mu se čudili

(‘zar se ne boji da će ga ubiti?’)

ali on je samo želio činiti dobro

pa makar ga ubili.

Vratio se od ukopa, zbog mrtvaca ‘nečist’,

pa po propisu u kuću nije smio.

Legao je stoga vani, kod zida jednog

da bi tamo prenoćio.

I nakon svih nevolja

to još ne bi dosta

jer sad zbog ptičjeg izmeta

još i slijep posta.

Liječnici mu za njegovu sljepoću

nikakav lijek nisu znali dati

te ga uzdržavat počne nećak

a žena za plaću počne presti i tkati.

Jednog dana kad dovrši rad

žena dobi plaću, al i jare bi dobiveno

No Tobit joj ne povjerova te je prekori

u sumnji da je jare ukradeno.

I dalje je ljut na nju

govorio da to jare vrati.

‘A gdje su tvoje milostinje i dobra djela?

Eto vide se na tebi!’  – ona mu uzvrati.

…

VRIJEĐANJE

Čovjek koji je nekoć dobro zarađivao

spao je na pomoć drugih ljudi

Ko sljepoća nepovjerenje ga nadjača

i duh koji bez promišljanja sudi.

…

I mi često uvrijedimo druge

kao Tobit svoju ženu

A ni drugi nama ne ostanu dužni –

uzvrate i oni – u trenu.

Nevolje snađu i pravedne ljude

i porugama udari ih svijet

A kad i nas nepravedno sude

hoćemo li moći ponizno podnijet?

‘Gdje ti je Bog u kojeg se uzdaš,

neka te spasi sad?!’ –

Hoćemo li znati trpjet takve riječi

što nas žele bacit u tugu i jad?

‘Da živiš pravo ne bi te to snašlo! –

čut ćemo možda takve prigovore

A hoćemo li moći šutjeti tada

i pustiti – nek govore.

…

I ti si, Isuse, tamo na križu,

porugama udaren, a nisi odvratio.

Molio si za one koji zlo čine,

makar si zbog njih strašno patio.

Ne daj, Oče nebeski, ni meni,

da na uvredu uvredom uzvraćam.

Umjesto riječi oštrih što sude

daj da Isusa na križu bolje shvaćam.

Daj mi, Duše Sveti,

od duha svoje strpljive ljubavi

i kad budem pod teretom poruga

ti svoju ljubav u moje srce stavi.

Marijo, Majko,

u naknadu za uvrede

koje se nanose Bezgrešnom srcu tvom

prikazujem ti svoje srce grešno

da od njeg napraviš – Isusov dom.

…

Pravedan si Gospode

poče molit Tobit iz dubina

sva su Tvoja djela i putovi Tvoji

milosrđe i istina.

Ti si Sudac svijeta,

spomeni me se i na me pogledaj,

zbog grijeha mojih i prijestupa otaca

kazni me ne predaj.

Pravedni su Tvoji sudovi,

nastavlja Tobit dok strašno pati,

pa u očaju Boga zamoli za smrt

želeć samo zemljom postati.

Zapovjedi da budem oslobođen

pa da odem u vječne prostore,

ne odvrati lica svoga od mene –

i dalje od muke usta u zbore.

A istoga dana, negdje u Mediji

na Saru sluškinja izli svoj bijes svoj,

zbog sedam muževa koji su joj umrli

i prije nego li su prišli k njoj.

‘Nikad mi ne vidjeli tvoje sinove i kćeri’ –

tako ju je ta sluškinja klela

pa u boli dubokoj pomisli Sara

kako bi život sebi oduzela.

Istog dana kad i Tobit i ona moli Boga

da je smrt pokosi

samo zato da ne sluša tih kletvi,

da uvrede te više ne podnosi.

Ti znaš, Bože, da sam nedužna,

i da nisam uprljala ime svoje,

Ne želiš li mi udijeliti smrt

nek ne čuju više tih uvreda uši moje.

U ČASOVIMA TMINA

Molitva njihova nije bez mane

jer nije na njima bilo da smrt traže

No pravedni bijahu i shrvani bolju

pa im je i umrijet, nego li živjet, bilo draže.

A kad i na nas kušnje dođu

molitva nek bude naš prvi izbor

Svemogući Bog neka bude naša snaga,

u Njemu naša nada i radosti izvor.

Pomozi nam Bože, naš Oče,

u časovima naših tmina,

u mukama našim daj da se oslanjamo

na muku Tvoga Sina.

…

4-

Onoga dana sjeti se Tobija novca

što ga bijaše ponukan u Mediji pohraniti

pa pomisli da bi bilo dobro, prije smrti,

sinu tu vijest o novcu obznaniti.

I ko da je na samrti Tobit pozva sina,

pa mu ko oporuku savjete dijeli,

kako da oca pristojno pokopa

i uz majku ostane život svoj cijeli.

Poštuj svoju majku i ne ostavljaj je nikad

nastavlja – ko da će se zauvijek oprostiti

čini sve što će joj biti milo

i nemoj je žalostiti.

Suočila se ona s mnogim opasnostima

dok si još bio maleno dijete

i prije neg je sahraniš blizu mene

nek se misli tvoje toga često sjete.

Svakoga dana, sine, sjeti se zapovijedi

našega Gospodina Boga,

Ne kroči putevima nepravde

već pravedna djela čini sveg života svoga.

Ne okreći lica svoga od siromaha

pa ni Bog neće okrenuti lica od tebe

Milostinja je mio dar pred licem Svevišnjega

i dobar je to polog tebi za dan potrebe.

Noa, Abraham, Izak i Jakov

oci su naši od iskona

pa pazi da ti žena bude iz plemena otaca

nek ne bude tuđinka ona.

Ljubi svoju braću i nemoj se oholiti

ni pred kim pa ni pred njima.

Od dangube, pamti, samo šteta je i bjeda,

jer nerad je majka gladnima.

Nek ničija zarada ne prenoći kod tebe,

o djelima svojim razmišljaj, sine,

i lijepo se vladaj.

Ne čini nikom što bi tebi bilo mrsko

i od pijanosti i neumjerenosti čuvaj se i svladaj.

I o djelima milosrđa Tobit mu kaže:

Nek ruke tvoje spremno milostinju nude,

nahrani gladnog, zaodjeni golog,

a kada dijeliš nek ti oko stisnuto ne bude.

Obraćaj se mudrom i ne odbaci korisna savjeta,

neka Bog upravlja tvoje puteve daleko od zloće

Sjećaj se da On udjeljuje svako dobro

ali i ponižava kako sam hoće.

…

Tobitove riječi sinu mu Tobiji

riječi su što živo i nama pišu:

‘Sjeti se, sine, mojih pouka

nek ti se nikad iz srca ne izbrišu!’

5-

Ne plaši se, sine, što smo osiromašili,

Bit ćeš bogat budeš li se bojao Boga.

Uputit ću te sad do onih srebrnih talenata

a ti samo vrši što je Bogu milo i čuvaj se zloga.

Oče moj, učinit ću sve što si mi naredio,

ali onog u koga je novac – Tobija reče –  ja ne znam!

Otac mu onda dade zadužnicu i reče

da pratitelja nađe, da ne ide sam.

Tobije ode pa pratitelja tražeć Rafaela nađe

ali nije znao da u pratnji samog anđela ima.

Kad upita Rafaela bi li pošao s njim na put

on reče da bi i da je kod Gabaela već bio u gostima.

Tobija sad ode javit ocu da pratioca ima

a otac želeć znati da s pouzdanom pratnjom hoda

reče sinu da ga pozove, da čuje tko je taj

te brzo zaključi da je iz ugledna i plemenita roda.

Kad je poslušao Rafaela Tobit mu reče:

Pripadaš plemenitu rodu

i putevi tvoje braće su pravi!

A onda mu obeća sve potrebno za put

i po drahmu na dan

a još i povrh toga kad se vrate – živi i zdravi!

I pozdravi Tobit sina prije neg krene na put

pa će im obojici još i blagoslov dati:

‘idi s ovim čovjekom, sretno uz Božju pomoć,

a anđeo Njegov neka vas prati!’

Ali Ana, majka Tobijina, zaplaka i ukori Tobita

ne želeć da sad i oni od brige ginu:

‘Nije li on štap naših ruku? – reče

I nebilo tog novca! Smeće je prema našem sinu!’

Ne govori tako, sestro! Bit će živ i zdrav!

Vratit će se on! – Tješio je Tobit Anu.

Dobar je anđeo s njim na putu…

I utješi tako Tobit svoju ženu uplakanu…

NA PUTU VJERE

Blagoslov Tobija primi od oca

prije nego se na težak put uputio

s povjerenjem u ‘sunarodnjaka’, neznanca

o kom pravu sretnu istinu nije ni slutio.

Kako je bilo mladom Tobiji pri srcu

ostaviti slijepa oca i majku dragu

pa otići s vjerom da će sve biti dobro

da će mu Bog dati potrebnu pomoć i snagu.

Rastanci s onima koje volimo

nikada nisu neki lagan izbor

No kad vjerujemo čvrsto u Boga i anđele

tu imamo onda svoje snage izvor.

Na putu vjere smo i mi

kad ne znamo što nam sutra nosi,

al s povjerenjem u Boga ne brinemo tjeskobno

hoćemo li biti gladni il bosi.

Život je poveo Tobiju iz sigurnosti doma

iz obitelji njegove do daleka nepoznata grada.

Život ga je stavio na put odrastanja i vjere

ko što i nas nekad stavlja, a neke i sada.

Daj nam, Bože, na putevima našim

vjeru u Te i anđele Tvoje svete

Daj nam pouzdanja u pomoć svoju

daj nam biti kao nedužno dijete!

6-

Tobija, Rafael i pas zađoše polako u noć,

a onda će na kraju dana pokraj rijeke Tigris sjesti.

Kad Tobija siđe do rijeke da se okupa

skoči otud riba velika kao da će ga pojesti!

Rafael mu reče da uhvati tu ribu

a on ni ne sluteć koji dar mu nosi rijeka,

raspori ribu, izvadi joj srce, jetru i žuč –

po uputi Rafaelovoj – radi korisna lijeka.

Upita on anđela čemu će služiti sve to

pa mu Rafael i to znanje udijeli:

Srce i jetra služe kad koga muči zao duh

a žuč je lijek za oči – protiv mrlja bijelih.

Rafael reče da će prnoćiti u Ekbatani

kod Tobijina rođaka koji kćer Saru imade

pa anđeo još doda na čuđenje Tobiji

‘Ja ću gledati da je tebi za ženu dade!’

‘Ja znam da je Raguel prema Mojsijevu zakonu

ne može dati nikom drugom za ženu

a kad bi to učinio smrt bi zaslužio

jer samo ti imaš pravo na Saru i imovinu njenu’

‘Brate Azarja!’ (tim imenom se Rafael predstavljao)

čuo sam da je Sara već bila dana sedmorici ljudi

i da su svi nađeni mrtvi u svadbenoj sobi

pa se bojim da i meni svadba smrću ne presudi!

Bojim se da umrem kao oni prije mene

i da bi ta vijest oca i majku u žalosti dotukla

jer oni nemaju drugog sina osim mene

i da bi smrt moja i njih u grob odvukla.

Anđeo ga podsjeti tad i na očevu želju

da Tobijina žena iz njihova roda mora biti

‘A ti se ne osvrći na demona’ – reče mu

pa mu kaza kako će zloduha obuzdati:

Uzet ćeš tamjanova pepela i na to metnuti

ribljeg srca i jetre – pa time sobu kaditi

A kad to učiniš demon će oćutjeti vonj,

pobjeći će i više se neće vratiti.

I govori mu dalje Rafael nek oboje mole te noći,

da će ih Bog spasiti i smilovat se njima.

‘Ne boj se! Ona ti je bila dosuđena oduvijek.

Ti ćeš je spasiti!’ – hrabrio ga je da pouzdanja ima.

I još mu o potomstvu Rafael nadu dade

pa u Tobiji sada svaki strah minu

i kad je sve to čuo Sara mu omilje

te se duša njegova uz njenu privinu.

Iako je Tobija od kuće po novac bio pošao

poslušan anđelu Rafaelu dobio je i ženu.

Iako je u strahu bio da se ne desi zlo

Bog na kraju taj strah u sreću preokrenu.

…

BRAK – (IZBOR SUPUTNIKA)

U Božjem je naumu bilo da se ljudi žene

a Izraelcima i zakon da ženu tuđinku ne traže.

Nisu bili glavni osjećaji niti vanjski izgled

već je važno bilo da se roditelj sa izborom slaže.

Znamo da danas često osjećaju biraju

a da ono izvanjsko biva važno, a manje duše.

Zar je onda čudno što osjećaju presahnu

kad bolest dođe il nevolja – i da brakovi se ruše?

Sarina ljepota i imanje nisu Tobiji bili na prvom mjestu

već zakon Božji kojeg je u srcu nosio

Znao je dobro da je njegov život u Božjim rukama

pa je od Njega za svoj brak milosti prosio.

Božja Riječ o Tobiji koji život riskira za Saru,

negovo pouzdanje u Boga i danas srca dira

I podsjetit nas može na sliku Isusa i Crkve

jer ko zaručnicu svoju Isus Crkvu bira.

Vremena i ljudi se mjenjaju, ali Bog ostaje isti

i Njegov zakon koji postoji radi sreće naše.

Kad bi barem svi ljudi vjerovali da im Bog dobro želi

činili bi ko Tobit, što je Bogu drago, a ne što njima paše.

Tobija je uzor hrabrosti u borbi sa  zlom

i spremno se predaje Božjem planu.

Bog mu u toj borbi kao pomoć i anđela šalje

i mjenja mu cijeli život u samo jednom danu.

No, anđeli, kao i sotona, reći će mnogi – ne postoje!

A postoje – istina je vjere što se ne mijenja!

I kako će nekoj obitelji anđeli i biti od pomoći

ako nema vjere u ta Božja stvorenja?!

A tko nas to vara

da anđeli ne postoje

a i da je sotona samo mit

a ne stvarno Zlo koje zemljom hara?

Tko to ne bi želio da se svaki par spasi

i obitelj svaka da se u molitvi sjeća

anđela čuvara

tog iznimnog Božjeg dara!?

Sam vrag je onaj što želi

držati ljude u svojoj vlasti

i zarobljene u grijehu on ih želi

zauvijek od Boga i njegovih anđela – ukrasti!

Bog nas neće spasiti od borbi raznih

ni požuda ni zloga koji svijetom vreba

Al neće ni odbiti svoje pomoći

duši koja moli i pomoć Njegovu treba.

Bog, poznavatelj svih srdaca i svake duše

ne želi biti isključen iz života ni jednog para

on želi potaknut svako srce

da u iskrenoj ljubavi kao dar izgara.

Lako se zavarati u zaljubljenosti nekoj

i misliti kako se nekog dobro zna,

I tako je lako Boga zaboravit pitat za pomoć

da prosvijetli um, da razluči stvarnost od sna.

Ono što dvoje mladih u braku čvrsto veže

nisu skupi pokloni i sale niti neko gala-vjenčanje!

Blago onima koje iskrena ljubav spaja

i Bog

bez kojeg je besciljno svako putovanje.

Blago onom tko u izboru svom Boga za savjet pita:

‘Bože… otvori mi oči duše… da istinu vidim.

Ti mi sreću želiš, najviše od svih.

Pomozi mi da se kod izbora svog – Tebi svidim’

Pomozi, Bože, svima, što iskrenu ljubav traže

da ne upadnu u zamke Zloga

jer je tako lako prepustiti se svijetu

ostavljajuć po strani Tebe – svog Boga!

…

Kad Tobija i Rafael dođoše do Raguelove kuće

iziđe Sara te se tu pozdravljati staše,

a Raguel primjeti nešto pa ženi Edni reče:

‘Kako li je ovaj sličan Tobitu, rođaku našem!’

Sazna tad da su iz Naftalijeva plemena

što ga u Ninivi pogodi prognanička bjeda

pa upita za zdravlje Tobita, rođaka

i u čuđenju osta što mu pred sobom sina gleda!

‘Ti si, dakle, sin onog dobrog i plemenitog čovjeka!?’

oduševi se Raguel al brzo potom i zaplaka

kad ču da je Tobit vid izgubio –

znajuć da je to za čovjeka nevolja jaka.

Nakon što su Edna i Sara plakat stale

pripremiše jela u izobilju, jer ovna zaklaše

A Tobija podsjeti Rafaela na riječi

što njih dvojica putem o Sari govoraše.

I progovori anđeo Raguelu o kćerci Sari (…)

a Rageul reče Tobiji tada:

‘Jedi, pij i veseo budi

jer tebi moja kćerka pripada!’

‘Ipak, moram ti reći istinu!’ – nadodaje

jer se poboja da mu usta šutnjom ne sagriješe

‘Već sam je bio sedmorici dao

ali kad su joj se približili – svi pomriješe!’

‘Ali ti sad budi vese!’ – Raguel će njemu mirno

No Tobija je odlučan i više se ne koleba:

‘Neću okusiti ništa dok se ne odlučite

i dok ne izvršite sve što treba!’

‘Uzmi je!’ – reče Raguel ‘od ovoga časa pripada tebi!

Milosrdni Bog neka vam sreću udijeli!’

I dade je Tobiji za ruku kao zaručnicu

u želji da ženidba ova i Tobita razveseli.

Kad ih blagoslovi pozove ženu i uze papir

napiše ugovor, udari pečat i počeše blagovati.

Potom reče Edni da pripremi sobu za Saru

pa kad je uvede poče Sara pred majkom tugovati.

‘Budi hrabra kćerko! – tješila ju je majka

sluteć svu težinu tih suza i gorčinu te soli

‘Budi hrabra kćeri!’ – ponavljala je

i neka te nagradi Bog za sve tvoje boli!

…

Kad nakon večere Tobija uđe k Sari

prisjeti se kađenja što demonsku moć veže

pa uze tamjana, riblje srce i jetru te okadi

a demon, kad oćutje vonj, daleko pobježe.

‘Ustaj sestro!’ – Tobija pozva Saru na molitvu –

‘Molimo da nam se smiluje Bog!’

A onda počne blagoslivljati Boga

u nevolji sada – Izbavitelja svog.

‘Blagoslovljen da si Bože naših otaca

Blagoslovljeno sveto i slavno ime Tvoje!

Blagoslivljala te nebesa i sva stvorenja Tvoja!’

tako Tobija upravi Bogu hvalospjve svoje.

‘Ti si stvorio Adama i dao mu pomoćnicu Evu

i oni su roditelji ljudskom rodu svemu

Ti si rekao: Nije dobro da čovjek bude sam.

Načinimo mu pomoćnicu sličnu njemu!’

‘Gospode, ne uzimam zbog pohote ovu sestru

nego po istini. Tebi su sve želje srca znane

Smiluj mi se Gospode

i daj da s njom doživim stare dane!’

Zajedno onda na kraju rekoše: ‘Amen’

i zaspaše obojete prve noći

dok je Raguel vani u strahu raku kopao

bojeć se da će smrt i po Tobiju doći.

Raguel se vrati kući pa kaza ženi Edni

neka sluškinju pošalje da vidi jel Tobija na životu.

‘Ako nije pokopajmo ga da nitko ne sazna!’

A sluškinja ode i uvjeri se u Božju dobrotu!

‘Dobro je. Živ je!’ – ču Raguel pa stade blagoslivljati

i slaviti Boga kako i pristoji:

‘Blagoslivljali te svi sveti i sva stvorenja tvoja,

svi anđeli uvijeke i svi izabranici tvoji!’

Blagoslivljao je Boga što ga je razveselio

dok je on strahovao za Tobitova sina

Zahvaljivao je na iskazanom milosrđu

njemu i ‘djeci što su bila jedina’.

Dok je molio Boga da izlije svoje milosrđe

znao je da je s njim Božja ruka jaka.

Molio je za njihovo zdravlje i sreću

i sam sretan što se prazna može zatrpati raka.

Tada prirede gozbu koja je trajala četrnaest dana

i Raguel je nagovarao Tobiju da duže ostane

A Tobija tad Rafaela po novac uputi, što prije,

jer je znao da otac i majka teško odbrojavaju dane.

Rafael ponese obveznicu i primi novac

pa i on i Gabael tad na pir krenu.

Dođoše i gledaše taj sretan par

i gdje Tobija blagoslovi svoju ženu.

A otac je Tobijin brojao svaki dan

pa kad prođe vrijeme sumnje ga pohodile:

‘Možda su odbijeni? Možda je Gabael umro?’

u tuzi se pitao koje li su se nevolje dogodile.

‘Dijete nam je stradalo kad ga tako dugo nema!’

i Ana tad otkri koliko se za sina boji:

‘kako da ne budem zabrinuta, dijete moje,

kad sam ti dopustila da odeš

svijetlo očiju mojih!’

Tobit je stade tješiti: ‘Šuti, ne govori. Njemu je dobro!’

a ona će njemu na to: ‘Šuti ti i nemoj me zavaravati!

Znam ja, stradalo je dijete moje!’

I od brige nije mogla ni jesti ni spavati.

Svakog dana izlazila je na cestu

i povratku se srce majčinsko nadalo.

Od tuge jelo ne bi ni takla, samo je kukala,

u strahu da joj je dijete negdje stradalo.

Kad prođe četrnaest dana Raguel htjede

još i duže gostoprimstvo njemu dati

A Tobija ga moli: ‘Pusti me da idem,

jer otac i majka već gube nadu da će me ugledati’

Ostani kod mene – navaljivao je Raguel i dalje –

a ja ću naći nekog da tvojima javi vijesti.

No Tobija odlučno odbija želeći i sam

da se što prije nađe na staroj cesti.

‘Pusti me da idem k ocu svome!  – Tobija moli

a Raguel onda usta i preda mu Saru, njegovu ženu.

Dade mu polovicu imanja, sluge, stoku i novac

te ih blagoslivlja prije nego krenu.

‘Djeco, Bog nebeski neka vam udjeli sreću

još prije nego li u smrt otputujem!

A Ssri reče: ‘Poštuj svoje roditelje nove

i nek svamo dobre vijesti o tebi čujem!’

‘Evo, predajem ti kćer svoju na čuvanje.

Ne žalosti je!’ – doda još Edna

A Tobija zahvali Bogu, blagoslovi njih i krenu

kući svojoj, obitelji, koja ga je tako žedna.

Putem Rafael podsjeti Tobiju na tužnog oca

i reče mu da potrče prije Sare, do očeve kuće

a dotle je Ana sjedila gledajuć na put

pa ih ugleda i prestadoše njene misli tugujuće.

Kad izdaleka opazi sina brzo to Tobitu reče:

‘Evo vraća se sin tvoj i čovjek koji ga je pratio!’

Kakve li radosti za roditelje stare

što im se sin konačno kući vratio!

A Rafael reče Tobiji da riblju žuč uzme

i time ocu namaže oči što su se od mrlja skorile,

a on će ih protrljati kad oćuti svrbež

i otvorit će se oči što su davno bile zatvorile.

Dotle Ana potrči naprijed i zagrli sina…

‘Opet te vidim, sine moj! Sad mirno umrijeti mogu!’

oboje tu sretni zaplakaše

u srcu duboko zahvalni Bogu.

Tobit iziđe na vrata i spotače se a sin potrči

i pridrži oca da ne padne,

razmaže mu žuč preko očiju i reče:

‘Hrabro oče moj!’

A otac tad progleda i Bogu hvalu dadne.

Blagoslovljen da si Bože i blagoslovljeno ime tvoje,

Blagoslovljeni anđeli Tvoji sveti neba Tvoga

jer si me udario pa si mi se smilovao

pa evo opet gledam Tobiju – sina svoga!

Njegov sin, sav sretan uđe u kuću i priča ocu

o događajima velikim što su se u meiji zbili

A Tobit pun radosti iziđe i krenu snahi u susret

dok su se poznanici zdravlju njegovu sad čudili.

A kad dođe do snahe sav sretan je pozdravi:

‘Dobro došla kćeri moja!

Blagoslovljen Bog koji te dovede k meni!’

Tobit je hvalio Boga pred ljudima, a Sari još reče:

‘Neka su ti otac i majka blagoslovljeni!’

I velika radost obuze svu braću njegovu

i nećak njegov nasbas i Ahikar dođe

Veseliše se zajedno zbog svega što se zbilo

pa u gozbi svadbenoj još sedam dana prođe.

Tobit pozva sina da ga pita o čovjeku koji ga je pratio

koliko ga valja platit – što on misli da je pravo.

Tobija reče da bi mu i pola od svega dao

jer se pobrinuo da svi oni budu živo i zdravo!

Tobit odgovori – To mu s pravom i pripada!

A onda pratitelju kaza: ‘Uzmi pola od onoga što ste donijeli’

No anđeo tad pozva njih u stranu i reče riječi

od kojih su se njih dvojica u čeđenju smeli.

‘Blagoslivljajte Boga zbog onoga što učini’

riječ ih je anđelova ohrabriti htjela –

Lijepo je hvaliti Boga i uznositi ime njegovo,

bogobojazno razglađavati njegova djela!

‘Lijepo je čuvati tajnu kraljevu

ali je slavno Božja djela otkrivati.

Dobra je molitva i post, milostinja i pravednost.

Činite dobro i zlo vam se neće zbivati!

Bolje je malo s pravednošću nego puno s nepravdom,

bolje je dijeliti milostinju nego sabirati zlato u hrpe,

milostinja oslobađa od smrti i čisti od grijeha

koji pravednost čine život sebi crpe.

I završava Rafael pouku riječima ovim:

‘Koji griješe bit će dušmani životu svome!’

A onda im se poče predstavljati jasnije –

kao anđeo Božji, a tih dana – tijelu ljudskome.

Kad ste molili ti i tvoja snaga Sara, Tobitu reče,

ja sam vaše molitve Svetomu nosio!

Kad si pokapao mrtve bio sam uza te,

i kad si od svečana ručka ustao radi dobrog djela

s tobom sam bio!

Sada, Bog me poslao da izliječim tebe i Saru.

Ja sam Rafael, jedan od svetih anđela svetoga Boga

koji na nebesima donose molitve svetih

i koji stupaju pred slavom svetoga!

Njih se dvojica prepadoše i padoše ničice

jer ih od riječi tih zahvati velik strah.

Ali anđeo im reče: ‘Ne plašite se! Mir vama!

dok je njima sigurno od čuda zastao dah.

Blagoslivljajte Boga uvijeke! – ree Rafael

zbog djela Božjih što dođoše na vidjelo

Ta ja dođoh zbog zapovijedi Boga našega

a ne zato jer se meni svidjelo!

Sve sam dane dopuštao da me vide vaše oči

al nisam ni jeo ni pio – to vam se samo činilo.

Sada hvalite Boga, a ja se vraćam Njemu

i zapišite u knjizi sve što se zbilo!

Onda oni ustadoše, ali ga ne vidješe.

Hvalili su velika i čudesna Božja djela,

pripovjedali su kako im se anđeo ukazao,

anđeo Gospodnji, a u liku ljudskog tijela.

…

Tobit potom napisa molitvu u radosti i reče:

Blagoslivljajte Boga i sve Njegove odluke,

Blagoslovljeno neka je Kraljevstvo Božje i navjeke Bog

kojem ni jedan čovjek ne može umaći iz ruke.

On kažnjava i prašta, dovodi u Podzemlje i izvodi.

Hvalite sinovi Izraelovi pred poganima Njegovo ime

On vas je među njih rasuo

objavljujući Njegovu veličinu pred svime.

On je naš Gospod i Bog, naš Otac u sve vijeke,

on nas kažnjava zbog naših zlih djela,

ali će nas opet sabrati iz svih naroda! –

Bila je to riječ Tobitova srca vesela.

Obratite se k Njemu svim srcem i dušom!

I ako istinu budete činili i nju odlučite poštivati

Znajte da će se i Bog okrenuti vama

i lica svog od vas neće skrivati!

Na sva usta hvalite Njega

gledajuć što učini vama

Blagoslivljajte Gospoda pravde,

Kralja nad nebeskim vojskama.

Ja ga u zemlji progonstva hvalim

i očitujem njegvou moć narodu grešnu.

Obratite se i činite pravdu pred njim

ne bi li vam milost ukazao utješnu.

I Boga svoga ja uznosim i duša ga moja hvali,

radosno klikćem njegovoj veličini.

Tako neka kazuju svi i hvale ga u Jeruzalemu!

Tako nek u hvali Bogu i vaše srce čini.

Jeruzaleme, grade sveti!

Kaznit će te zbog djela tvojih sinova,

Ali ne tuguj, jer sinovima pravednih

on će se smilovati iznova!

Podaj hvalu Bogu, zanosno,

i blagoslov kralju vjekova,

da ti njegov šator opet bude podignut

i da se čuje radost prognanih sinova.

U tebi će ljubav naći siromasi

i narodi Božjem imenu dolazit izdaleka,

noseći u rukama darove nebeskome kralju

kroz pokoljenja će odzvanjat radosne hvale jeka.

Prokleti svi koji tebe mrze

a blagoslovljeni oni koji te ljube.

Veseli se i raduj zbog sinova pravednih

jer će biti skupljeni od sudbe, prognane i grube.

Blaženi oni koji te ljube

veselit će se zbog mira tvog!

Blaženi koji se rastužiše zbog tvojih nesreća

jer će se radovati kad vide slavu koju ti da Bog!

Duša moja neka hvali Boga

kličuć nad Jeruzalemovim mirom,

jer obnovljen će biti kamenjem dragim,

obnovljen će biti smaragdom i safirom.

Tornjevi i bedemi, reče, bit će od čistog zlata,

a trgove navjesti dijamantom popločane.

Ulice će njegove klicat: ‘Aleluja!

I Blagoslovljen Bog, uzvišen u sve dane!’

…

Tobitu je bilo pedeset osam godina kad je oslijepio

a polije osam je progledao te radosnije godine brojao.

Nastavio je, kao i uvijek, milostinju dijeliti,

Boga je hvalio i sveudilj se Njega bojao.

Na samrti dozva k sebi sina

i sinove sina svoga

te im reče da se presele u Mediju

jer će Ninivu stići kazna od Boga.

Bit će razrušena, reče, kako je kazao Jona

a u Mediji će biti mir vrijeme neko.

I Jeruzalem će opustjeti, Dom Božji spaljen biti

a braća naša razasuta od zemlje daleko!

Ali će se Bog opet smilovati našoj braći

kad ih opet u zemlju njihovu posije,

onda će oni opet graditi hram

makar ne onakav kakav je bio prije.

Jeruzalem će se podići s velikim počastima,

Dom Božji bit će sazdan od vrijedne građe,

svaki narod će se bojati Gospodina Boga

kad pokopa idole i Boga svoga nađe.

Nearod će Njegov hvaliti Boga

i Gospodin će uzdić narod svoj

i bit će radosni oni koji ga ljube

koji u istini, pravdi i milosrđu biju boj.

Tako sine, otiđi iz Ninive jer će zlo biti

kako je prorok Jona i navjestio.

A ti se pazi da u Zakonu Božjem

budeš život svoj zauvijek smjestio.

Časno me pokopaj, a uza me i majku svoju.

Poslije toga ne ostani u Ninivi ni dana

Sjećaj se primjera Ahikara i milostinja njegovih

i kako ga to spasi os smrtonosne zamke Amana.

Dakle, sinovi moji, sjećajte se uvijek

kakvu snagu milostinja ima!

Sjećajte se da pravda čovjeka spašava…

To reče, a onda izdahnu pred njima.

…

Tobija častan ukop priredi ocu

koji sa sto pedeset i osam umrije, uvenu.

A kad umrije i Ana pokopa ju uz oca

pa sa ženom i sinovima u Ekbatanu krenu.

Kod tasta Raguela starost časnu doživi

a kad umru Raguel i Edna nasljednik im posta.

Prije neg izdahnu i on, u sto dvadeset sedmoj

ču vijesti da od propale Ninive tek ruševina osta.

M.G. (2015.)