Jaram i breme

„Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.« – To su Isusove riječi nad kojima ćemo danas razmišljati. (Duhovna obnova za osobe s posebnim potrebama; Vepric, 7.2.)

…

Život je prilično kompliciran. Događa se puno nepredvidivih stvari. Čovjek pomisli: Da sam znao da me sve to čeka … No dobije snagu odozgo pa iako se puno toga nakupi – nosi. Isus nas poziva: „Dođite k meni…“ Taj poziv mogao je biti ispunjen jedino ako postoji vjera u Njega – da On nije običan čovjek, već da je sam Bog. Čovjek nas ne može odmorit. Čovjek nas može razonodit, ali stvarni odmor nije u ljudskoj moći. To je nešto što nadilazi ljudsku moć. Isus sve zove k sebi. Prvi uvjet da se mogu odmoriti jest da priznam da sam u potrebi. Ako čovjek to ne prepozna neće se ni odmoriti. Ima trenutaka kad to nismo spremni priznati. Ima onih koji su se navikli da su sami sebi dostatni. Da sam može riješavati što mu se nakupilo u životu. Možemo reći da je Isusova logika suprotna od logike ovog svijeta. Svijet gleda što može izvući od nas. Isus razmišlja što nam može dat. Zato je potrebno da to prepoznamo  – da od Isusa dobivamo nešto. Osim vjere treba nam i poniznosti da se obratimo Isusu za pomoć. Potrebna je ta svijest da čovjek nije Bog. Bez obzira na ono što je čovjek ostvario to je neznatno u odnosu na ono što treba njegovoj duši. Duboko u svakoj duši je žeđ za potpunim ispunjenjem koje može dati samo Bog. Za odnos s Bogom treba ta spremnost  – primiti ono što mi on želi dati. Da se učinim potrebnim Njega.

„Jaram“ je posebna naprava za upravljanje životinjama, to je nešto što je nametnuto. Kao što je obdržavanje zakona. Paradoks je u tomu što pored postojećeg Isus nudi još jedan jaram. ”moj jaram…” To onda znači osloboditi se starog i staviti na se novi jaram. Nemoguće je imati dva jarma odjednom. Stari jaram je onaj povezan s grijehom, a novi je onaj koji donosi Isus. Zašto nam je teško uzeti taj jaram? Zato jer nismo navikli da se bilo čega odrečemo. Živimo tako da se zatvaramo u sebe i zaboravljamo da nam je život darovan, da ovaj život prestaje i počinje vječnost. Čovjek ne može pobjeći od pitanja što će biti nakon smrti. „Učite se od mene…“ Isus nije djelovao kao siledžija. Bio je primjer krotkosti. Iako su njegove riječi nekad znale biti oštre poniznost je ono što ga karakterizira. Kod svečanog ulaska u Jeruzalem ne bira istaknutog konja, nego ulazi na magarčiću. To je nespojivo sa našom logikom. Mogao je uzeti moć kad mu se pruža, ali on ne djeluje prema ljudskoj logici. Nije u tome mir i spokoj. Mi smo stalno navikli da se nešto događa,…glasovi, pametni mobiteli, zvukovi, vijesti, ali to ne daje hranu duši. To nas može rastresati ali ne može dati spokoja duši. Duši treba dati ono što joj treba. Treba uroniti u tišinu, promatrati ono što se događa, što me ispunja, što me prazni, primjetiti što imaš, što ti je Bog darovao: (osobe…) a mi ne zahvaljujemo Bogu na tomu, osim kad to dođe u pitanje. Ne nalazimo vremena za drage ljude. Živimo u svojim idejama, u onomu što nam svijet nameće, a bitne stvari prolaze mimo nas i duša se prazni, ne može biti spokojna. Bitna je ta spokojnost i to moramo počet učit.

Jedna žena je svoje iskustvo od preko osamdeset godina sažela na dva lista papira. Imala je muža i djecu, a onda se razvela i otišla sa djecom. Otac je viđao djecu jedan put u dva mjeseca. On se ispričao i želio da se pomire i da se vrati. „Povući ću zahtjev za razvodom, ali samo pod jednim uvjetom“ – rekla mu je – „a to je da ti zapovijedaš“. Poslije toga brak je bio sasvim druga priča. Bili su sretni. U čemu je onda bio problem? To  vrijedi i za bilo koju drugu zajednicu – svaka zajednica je imala jednog glavnog: škola ima jednog ravnatelja, jedan je rektor na fakultetu, jedan je župnik, jedan je sveti otac papa, … svugdje je – jedan, samo u braku – dva. A to je zato jer smo u društvu izborili smo ravnopravnost. … Nisam tada čitala Bibliju… Poslije su me pitali unuci: I kako je bilo kasnije? Je li bilo kako hoće on ili kako hoćeš ti? „Bilo je više kako ja želim nego li je to bilo prije!“ „Kako to?“ – čudili su se. Prije, kad bi ja nešto rekla, on bi rekao: „A što ti to sada…“ , a kasnije je uvažavao moje mišljenje, jer ja više nisam bila konkurencija. On je znao da će u konačnici biti kako on kaže. A ja sam tad bila zadovoljna.  Ako su dvoje koje zapovijeda onda se djeca priklone onome što je njima povoljnije. Dvije (suprotne) zapovijedi mogu samo negativno utjecati. Treba biti jedna koju treba poštivati i podržavati. Roditeljima je tako bilo bolje nego prije. Sve je u onom što nam Bog daje, a mi se samo trebamo odazvati. Moramo poštivati Božje zapovijedi a ne po svojem. Tako je ta žena o svom braku progovorila nakon pedeset godina. Važno je što sam rekla: „Ti zapovijedaj!“ Odreći se sebe je davanje. Jedino tako može se događati ljubav. To pravo dala sam suprugu. Zato sam sve i dobila. (…) Nije bilo da nismo imali poteškoća, ali na poteškoćama rastemo savladavajući poteškoće. Odrecimo se sebe…

Nije to samo pitanje braka nego i svugdje. Važno je učiti prihvaćati to. S poniznošću i uvjerenjem da je to dobro. A često živimo licemjerne odnose. Malo se maknemo i odmah govorimo protiv nekog s kim smo maloprije bili. Isus je bio podložan Josipu i Mariji. On se kao dvanaestogodišnjak vratio u Nazaret i bio im poslušan. Kako je važno prihvatiti svoje mjesto. I kad to prihvatimo s ljubavlju Bog preko toga čini velika djela. Vladaju skladni odnosi. Krotimo svoju želju za isticanjem i događa se da se lakše pronalazi Bog – jer se ne vrtimo oko sebe.

„Jaram je moj sladak“ govori Isus. Riječ ‘sladak’ koristila se kao izraz za ‘upotrebljiv’, ‘prilagođen’, ‘dobar’, ‘valjan’. U Isusovo vrijeme izrađivali su se jarmovi po mjeri, kao što su se izrađivala i držala za motike, po mjeri. To je olakšavalo posao i volovima i onima koji su s njima radili. Isusov jaram je takav da se s njim ljudi ugodno osjećaju, nalaze svoje mjesto pod suncem, vide smisao života. Važno je da svatko čita Sveto Pismo osobno. Što Bog meni govori – danas? Kaže jedan pravoslavni monah: Isus želi dati sreću… a malo je onih koji žele staviti vrat pod Isusov jaram... (…) Iako su čuli poziv Kristov natovarili su na sebe teret ovog svijeta: sebičnost, razbojstva, lukavstva, oholost, nepravdu, bezboštvo, … I mi mislimo da je grijeh bez posljedica. Posljedice već osjetimo na ovoj zemlji. Kad činimo zlo tada nam se to vraća kao bumerang. Tko zavidi to proizlazi u ogovaranju, a ta zavist ga iznutra razara. U obitelji se također osjećaju posljedice grijeha. Jedna svađa između roditelja, rastava, optereti i dijete. Dijete kasnije opterećuje roditelje. (Jedan primjer: Dijete koje raste ne želeći ništa radit, a hoće da mu otac plaća stan i daje džeparac a time i drugoj braći i sestrama daje loš primjer i sve to skupa roditelje opterećuje…) Ili primjer jedne djevojke koja je sama sebe opteretila. Morala nositi aparat za zube pa je zbog aparatića morala jesti kašasto, zbog čega je smršavila 20 kilograma u 2 ipo mjeseca. Njoj se svidio novi izgled pa je nastavila i dalje jesti tako. No dogodilo se da je postala anoreksična, bulimična, bolesna. Sebi je postala teret. Oni koji su je promatrali doživljavali su to kao uspjeh, no nisu znali što je iza toga) Takve primjere možemo naći u svom životu.

S druge strane možemo susretati osobe sa posebnim potrebama i njihove članove obitelji koji se s tim nose cijeli život. A svijet u tome ne vidi nikakvu veličinu. Ne vidi one koji su uspjeli pretvoriti križ u lako breme. Oni su nezamjetni. Nisu važni za ovo društvo. Isus želi skupa sa mnom nositi teret moga života. To je pokazao tijekom nošenja drva križa.

Ima jedna anegdota o čovjeku kojem je Isus rekao da gura kamen. Čovjek je nakon nekog vremena bio potpuno obeshrabren. Onda se obratio Isusu: „Gospodine, dugo sam gurao taj kamen, ali ništa nisam napravio. Nije se pomakao.“ Gospodin mu odgovori: „Kad sam ti rekao da guraš kamen svom svojom snagom – nisam očekivao da ćeš ga pomaknuti. Ali nakon što si gurao taj kamen tvoja leđa su ojačala, tvoje ruke su snažne i mišićave …Napredovao si, makar nisi pomaknuo kamen. Tvoje je bilo da budeš pokoran i da guraš. A ja ću sada pomaknuti kamen.“  Na nama je da učinimo naš dio, a Bog je onaj koji čini što treba učiniti.