ISUS ustanovljuje sakrament EUHARISTIJE iako predviđa UVREDE koje će mu biti nanesene
Ako je najžarča ljubav natjerala svetog Pavla kako se pripovijeda da ode u Jeruzalem te tamo propovijeda Evanđelje, premda je znao da ga tamo čekaju lanci, tamnica i progoni, kakva mora da je bila ljubav, koja je ponukala na više apostole nego Boga da svoje tijelo ostavi na zemlji – kad je znao za bezbrojne uvrede koje će mu biti nanesene?
Da, blagi Isus je predviđao sve uvrede, sve ogavne napadaje, što su imali biti počinjeni protiv njega na našim oltarima; no ništa ga nije moglo spriječiti da se ne preda u ruke svojih nezahvalnih stvorova. Znao je on, da će jedni ljudi svojom nečednošću uskratiti mu poštovanje što ga u crkvi duguju, da će drugi doći do podnožja oltara da svojim prezirom povrijede njegovo Srce. Znao je on, da će se zločinačke ruke dići jednoga dana, da udarcem bodeža probodu njegovo srce, i da će se naći ljudi tako pokvarenih te će htjeti strovaliti njegovo tijelo sa stijene u provaliju i nogama ga pogaziti.
No ništa nije bilo sposobno da ohladi njegovu ljubav i da ga udalji od ljudskoga društva. Sveti je Pavao rekao da se ne boji podnijeti sve muke, ni predati se svojim neprijateljima, jer vezan Duhom, on je mislio jedino na to kako da izvrši svoj apostolski poziv.
Kako bi se dakle Isus mogao bojati da ostane u svetohraništu, izložen svim uvredama, on koji je po svojoj biti sama ljubav, koga samo njezine zapovijedi nadahnjuju i samo njezine želje vežu? (…)
Ah! Kako da naša duša ne svisne od boli gledajući uvrede što ih svijet nanosi najuzvišenijoj tajni naše vjere?
Židov-izdajnik huli na nj, nevjerni otpadnik niječe da postoji, nečedni katolik nema poštivanja prema njemu, a svećenik bez poštovanja omalovažava ga. Koliko uvreda svih vrsta! A Isus – Hostija, koji je imao biti predmet svega toga sa strane nezahvalnih stvorenja, predvidio je sve to i još gore stvari. Uza sve to, on im je velikodušno predao svoje tijelo, i s njime sve blago svoga božanstva. Tako je, kršćanske duše.
… “Davati” – kaže Tertulijan – “u tome je život Božji”. Ali kada Bog sama sebe dadne, koji razum može to shvatiti? Bog neprekidno napunja dobrima ljude koje je stvorio; ali u ovom neizrecivom sakramentu on uspijeva dati sama sebe. On se daje kao Bog i daje se kao čovjek. To je nenatkriljivi dar komu se je domislila njegova ljubav; dati sama sebe i dati se da bude vrijedan i pogrđivan, …
Izvor: Knjiga – Domišljata ljubav Isusova u euharistiji i ljudska nezahvalnost prema njemu, Ivan Josip od Svete Terezije O.C.D
