Lurd: iskustvo molitve i služenja; misa zahvalnica

Crkva sv. Filipa Nerija i ove je godine (15.10.-18.10) organizirala hodočašće u Lurd za osobe s invaliditetom i to već osmu godinu.     U nedjelju, 25.10. bila je i sveta misa zahvalnica. U propovijedi je upravitelj crkve, don Josip Mužić istaknuo tri stvari koje se mogu doživjeti na ovom hodočašću: 1. druženje s bolesnim osobama i njihovim roditeljima koji daju jedno veliko svjedočanstvo poniznosti i strpljenja, na koje nitko ne može ostati ravnodušan. 2. primjer volontera koji nesebično služe, žrtvujući svoj odmor i san za druge 3. vrijeme provedeno u molitvi i po četiri – pet sati dnevno, na svetoj misi i drugim pobožnostima.

Iz evanđelja o slijepom Bartimeju don Jozo je naglasio njegovu vjeru i želju da ga Isus ozdravi od sljepoće, te spremnost da do Isusa dođe, iako ga u tomu nitko ne pomaže i ljudi ga ušutkavaju. Bartimej ne može trčati, ali čini što može, baca ogrtač, sav svoj imetak, ono što ga usporava i koristi ono što ima, svoj glas. Vičući izražava svoju vjeru: “Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!” I Isus ga zove da pristupi. Bartimej je progledao očima duše – i prije nego je progledao tjelesnim očima. Isus nagrađuje njegovu vjeru, ozdravlja ga i govori: “Idi, vjera te tvoja spasila!” 

Vidimo da nam i poteškoće mogu biti za neko dobro. Njemu je sljepoća bila milost koja mu je dozvolila da dođe do Isusa, do vjere, do vječnog spasenja. Da je bio zdrav, da nije imao problema s vidom, možda ga ne bi bilo briga što će Isus tuda proć, možda bi znatiželjno zastao par trenutaka, čuo što priča, rekao: to me ne zanima i produžio svojim putem. Ovako je ostao.

Kad se pitamo što nas je to okupilo, što smo doživjeli u Lurdu onda vidimo da je to teško riječima prenijeti i da je najbolje reći: „Dođi i vidi!“ Međutim jasno da se to iskustvo može i premijet svima nama. Ono što bi u tom iskustvu mogao izdvojiti je da je svima nama veliki dar da sa sobom imamo bolesnike koji nam pokazuju kako se nosit sa bolesti – ponizno i strpljivo, a posebno su nam u tome primjer njihovi roditelji. To je jedno jako svjedočanstvo koje ne može nikoga ostaviti ravnodušnim, gdje se duša otvara milosti Božjoj.

Tu vidimo i volontere koji se nesebično daju, i njihovo spavanje je smanjeno, to je jedno služenje koje može biti veliko i izvor radosti.

Treća stvar, mi tu u molitvi provedemo svaki dan, na misi i u drugim molitvama, pobožnostima 4-5 sati. I to je nešto gdje se izlijeva Božja milost na ljudska srca i duše i mi se nakon tri dana osjećamo puni Božje ljubavi, i vidimo da imamo što dati drugima. To je jedno iskustvo u kojem vidimo kakav bi trebao biti ljudski život. Tu imamo iskustvo onog što je Isus rekao: „Došao sam vam donijeti život u izobilju, stostruko i to već ovdje na zemlji, unatoč bolesti, protivštinama, žrtvama.

To iskustvo kršćanskog života, to je predokus vječnoga života, to je ono kako bi naš život trebao izgledati u svakodnevnici. Zašto je teško spojit takav život sa svakodnevnicom? Zato jer smo uronjeni u jedan poganski mentalitet, gdje se živi za neke druge stvari, za zadovljstva, užitke – fizičke, materijalne, za neka zemaljska mjerila dobroga života nakon kojih se osjećamo praznima. Sasvim suprotno od onoga što dobijemo u Lurdu. Život udaljen od Boga, život u kojem je Bog na margini, a gdje smo mi u centru, gdje su naši uspjesi, zadovoljstva i slično na prvom mjestu – to je život koji nas ispraznjuje. Mi nemamo više što dat ni drugima, zatvorimo se za Boga i umiremo u sebi.

Važno je da od ovog iskustva kojeg smo imali u Lurdu, da od njega živimo cijelu godinu. Kao što je Marija u srcu prebirala velika djela koja je Bog učinio u njenom životu tako tako i mi možemo čuvati one milosti koje smo primili – da one oblikuju i naš svakodnevni život.

Evo, zašto je važno da u našoj svakodnevnici ima obilnog prostora za Boga. Ako smo imali jaču molitvu u Lurdu onda je to nešto što može promijeniti i našu svakodnevnicu. Ako ne na 4-5 sati onda sat ili dva svaki dan. Toliko možemo. Ne kažem 5 ili 1o minuta. To već činite svi, ali nađite sat ili dva vremena i to je nešto što je hrana duše i što pravi ozbiljnu razliku. Vrednujte ovo služenje jedni drugima. Ima bezbroj prilika da u životu jedni drugima služimo.

Zahvaljujmo Bogu što nam je dao tu milost da možemo nešto učiniti za njega. Primjetimo one koji su u poteškoćama i budimo im blizu. Oni drže ovaj svijet. Oni su ona logistička podrška svijeta, oni su onaj gromobran koji nas štiti od Božje kazne, da se Božja kazna ne sruči na ovaj otpali svijet i da ga jednostavno ne uništi. Njima možemo zahvaliti za tolike milosti koje se i danas izlijevaju na nas svih. To su sveci koji su nam često nepoznati i skriveni, a koji su nam svima dostupni, samo ako otvorimo oči. Završimo s molitvom poput Bartimeja:

„Gospodine, želim progledati, želim da moja duša progleda, da doista svijet vidim Tvojim očima.!“ Amen.

(cijela propovijed na: Dom Gospodnji

…

Don Jozo zahvaljuje i onima koji su hodočasnike pratili molitvom, kao i one koji su doprinijeli ovom okupljanju. Ovaj put nas se oko oltara i ispred crkve okupilo oko 120-150.

Nakon svete mise, pred crkvom, na Poljani Grgura Ninskog 5, bilo je i druženje sa zakuskom.

…

A osobno, na kraju moram ipak nešto primjetiti, dok se provlačimo jedni pored drugih na uskom prostoru Poljane, da je ovo mjesto nekad bilo slobodnije i prostranije, a nekom osjećaju skučenosti često pridonose susjedni ugostiteljski objekti, pitari i prošireni stolovi, osobito u jeku turističke sezone. No gdje je granica estetskog uređenja okolnih objekata? Nekom su ovi novi pitari (na donjoj slici) pričvršeni čavlima na zid crkve (!) čak i lijepi. Osobno, više mi se doima kao prevelika sloboda koja ne uzima baš u obzir svetost Doma Gospodnjeg tj. crkve.

Okuplja(j)mo se i dalje. U ovu crkvu i ispred crkve. Na molitvu i druženje. U želji i molitvenoj nakani – da svi skupa budemo – bliže Bogu.