Gospa Kraljica

GK

Gospu častimo kao Kraljicu. Kad gledamo povijesno vidimo da se bizantinski car Heraklit pozvao Hrvate da se bore na njegovoj strani (626.)  onda znamo da se on redovito se borio pod Gospinim likom. Nosio je sa sobom Gospinu ikonu. I tu se pokazuje da je Marija dio vojujuće Crkve. Na zemlju je Crkva koja se bori, pobjednička Crkva je u raju, trpea Crkva je u čistilištu. Ovdje je Crkva koja se bori. Ta prisutnost Gospe u borbi se pokazala kroz cijelu našu povijest i tu je Gospa predvodnica. Pobjeda nad Turcima bila bi nezamisliva bez Gospe. To e ono što nas održalo da ne otpadnemo od Krista. To se pokazivalo na bojnom polju. Tako povjesničar Smičiklas kaže da stari Hrvati idu u boj protiv Turaka obećavaju nositi sliku na kojoj je bila Marija s Isusom u naručju. U boju su zazivali Isusa i Mariju. Nasljedili su običaje bizantskog cara, ali su dodali i svoje iskaze pobožnosti. Posebno zazivanjem Isusa i Marije. … plaćali su visoki danak u krvi i mučeništvu.

U presudnoj bitci kod Lepanta, 1571., hrvati iz Boke su bili zaduženi za čuvanje barjaka svete Rite. I od njih dvanaest zaduženih za čuvanje barjaka poginulo ih je osam. Ostala četiri su bila ranjna. Kako vidimo manji broj ih je preživio, ali se barjak obranio i dobivena je pobjeda, Turci su zaustavljeni. Ratovi sa Turcima su značili i iskustvo ostavljenosti. Osobito od strane zapadnih naroda. U borbi smo u pravilu bili sami. Ostala su nam svetišta Majke Božje kao jaka moralna snaga da ostanemo u vjeri i borbi do kraja, da se borimo protiv svake nade i kad ljudski ne vidiš da možeš pobijediti. … Tu je cijela Hrvatska postala slika patničke Majke Božje.

Biskup Mahnić poručuje – „Tko nije sin Marijin neće bit ni vojnik Kristov.“ Da bi se čovjek borio za krista mora imati majku.

1946 su komunisti u Zagrebu razbili koplje kipa Majke Božje Bistričke koji je tada donešen i izložen u katedrali, i pošto se okupljao veliki broj ljudi, oni su ga onda po noći ukrali i razbili. Tada je kardinal Stepinac izjavio: Ovaj kip koji su načinile ljudske ruke predstavlja onu uzvišenu nebesku Djevicu koja je Majka našega Spasitelja, duhovna majka svega čovječanstva i posrednica svih milosti… To je vjera našeg hrvatskog naroda, vjera koje majke uče svoju djecu, … u srcima mladića i djevojaka, koju ispovijedaju muževi i žene, to je utjeha starcima na rubu groba. Zato Marijin slave i moći ne može i neće nikada poništiti nijedna bezbožna sila na svijetu.

Napisao je u svojoj okružnici … kako vidimo nije se dao zastrašiti. Bio je uvjeren da se borba odvija na duhovnom planu protiv đavla i svako jutro je molio egzorcizam – a to je ona molitva svetom Mihaelu, Lava XIII.

Od svoje majke je usvojio pobožnost prema Majci Božjoj, i konkretno prema Mariji Pomoćnici. Tu je sliku ona donijela kao vjenčani dar u kuću gdje se udala. Evo kako se toga prisjeća pred kraj svoga života: „Svake godine u svibnju, dan i noć gorjela je uljanica pred Gospinom slikom. Kad bi se kao dijete u noći probudio  silno je u meni djelovalo ono upravo čarobno svjetlo pred slikom Bogorodice. Često kasnije u životu, a posebno na ratištu, iskrsla bi mi pred očima divna slika Marijina osvjetljenau svibanjskoj noći. Tu sam primio milost da od ranog djetinjstva štujem Gospu. Kako vidimo to je mala stvar da se pred slikom tijekom svibnja pali uljanica, a njemu je to bilo upaljeno svjetlo pobožnosti prema Majci Božjoj. Prošao je Slovensko ratište, talijansko ratište, i izišao je, da nije poginuo ni bio ranjen. Ovu istu sliku je držao u svojoj sobi u Krašiću za vrijeme sužanjstva, pokraj kreveta, … piše: „Toliko puta sam u Lepoglavi mislio na ovu sliku… pod njom sam se rodio, pod njom je moja mama za me molila, pod njom ću živjeti i pod njom umrijeti, želim da im mrtav pod njom ležim.“

Vjerojatno je to razlog zašto je u Krašiću poklanjao Gospinu sliku parovima koje je vjenčavao. Vjerojatno je i njima htio prenijeti tu pobožnost. Puno mu je značila i sličica Marijina koju je dobio na poklon u Rimu, za vrijeme studija od rektora zavoda gdje se nalazio. MI smo imali višestoljetno iskustvo koje se može sažeti u jednu rečenicu koju je napisao jedan naš teolog, mariolog. „Dok junački krećem prema bojišnicama … hravtske majke, bake… mladi naraštaju u vjeri i ljubavi prema Bogu i blaženoj Djevici“ Jedno je bilo usko povezano d drugim. Kao što je Mojsije, dok su se židovi borili protiv neprijatelja, molio na brdu uzdignutih ruku, … vidimo da je tu bio spoj borbe i molitve… po tome je dobivena pobjeda. To se događalo i u našoj povijesti. To nas je činilo prilično drugačijima od Zapadne Europe gdje su katolici izgubili svijest o potrebi stalne borbe za svoju vjeru, nerijetko ulazeći u kompromise s neprijateljem puštajući da ih povlače u izdaju… Cijena vjernosti Majci Božjoj bila je visoka. Mnoga su naša svetišta, pa i ona najpoznatija i najveća, kao ono u Olovu koje je svojedobno bilo najveće svetište Gospino u Istočnoj Europi, i ono u Oštarijama, gdje se nekoć uzdizala najveća i najljepša crkva na Balkanu. Ta su svetišta ostala porušena do temelja. Toga ima i u novijoj povijesti, pa i u Domovinskom ratu. Kako vidimo ljubav i vjera ih je stalno obnavljala. Znakovi te ljubavi su ostali upisani u kamenu. Od postojećih crkava u našem narodu svaka osma je posvećena Gospi. I to je jedan kameni spomen vjere. Pred oltarom Gospe Sinjske na tvrdim mramornim pločama oko oltara vjernička koljena su udubila duboki trag( !) Koliko je tu koljena prošlo da bi se mramor istrošio. Još vidljiviji znak imamo u zaljevu Hrvatskih svetaca, gdje su vjernici pred Perastom, na jednoj hridi pronašli Gospinu sliku i … napravili cijeli jedan umjetni otok, a na njoj crkvu Gospe od Škrpjela. To je jedinstven primjer na cijelom Sredozemlju i vjerojatno najljepše Gospino svetište među Hrvatima.

Upravo preko Gospe, mi smo kao narod, ‘klikli’ sa Ivanom Pavlom II. I pronašli se u spoju domoljublja i bogoljublja. … 98. Godine na hodočašće u Mariju Bistricu  i Gospina Otoka… narod u trenucima muke i križa vrlo snažno … kao i u jdnoj drugoj zgodi osjeti povezanost s Kristovom Majkom. Ona mu ostaje znak nade i utjehe. Tako j bilo u Poljskoj, tako je bilo u Hrvatskoj, tako i u drugoj kršćanskoj naciji, koja je bila izložena kušnjama… Možemo reći što neki narod više trpi za svoju vjeru to je onda i bliži Gospi.

Talijanski povjesničar ističe posebnu značajku kojom se Ivan Pavao II razlikuje od predhodnih papa. U odnosu na predhodnik Wojtyla postupa obrnuto. Ne lišava se nacionalnosti. Ivan Pavao II izjašnjava se Poljakom, sinom Poljske Crkve. Slaven. To je istina i nema tu nekog skrivanja. Poljska je bila razdjeljena, bila je nestala, ali narod se održao, … Sam papa kaže: Svugdje naglašavm svoje Poljsko porijeklo. Teško je drugačije. Nema razloga da to ne činim. A istodobno čineći tako ne upadam ni u kakav nacionalizam. Sin sam naroda koji j proživio najstrašnije povijesno iskustvo koje su susjedi više puta osuđivali na smrt, a on je ostao na životu, vjeran sebi.

Na drugom mjestu kaže: „Među raznim iskustvima moje službe, osobito sam svjestan koliko dugujem baštini vjere kulture i povijesti koju sam ponio iz zemlje u kojoj sam rođen. Ponio sam sa sobom cijelu Poljsku povijest, kulturu, iskustvo, jezik. Još i danas kad nešto pišem pišem na poljskom. Materinski jezik je nezamjenjiv. On osjeća zahvalnost prema svom narodu … baština duhovne povijesti omogućuje da se ispravno postavi prema drugim narodima. …

Nadbikup Franić je na otvaranju prvog hrvatskog Mariološkog kongresa ’76.-e pozvao delegaciju poljskih biskupa i istaknuo… Mi Hrvati i Poljaci stojimo na granici Istočne i zapadne Europe. Vjerski i kulturno pripadamo zapadnoj Europi, a primamo mnoge utjecaje s Istoka. U povijesti zajedno smo se borili da obranimo nacionalnu i vjersku svijest. (To se tako ispreplelo da je jedno od drugog postalo neodvojivo.)

Kardinal Stepinac je kazao: O kad bismo bili potpuno svjesni što znači imati Boga i Bogorodicu uza se ne bi se bojali, brzo bi sav svijet izgledao drugačiji. Ali jer je sav svijet pun kukavaca zato se i zloća može nesmetano širiti po svem svijetu  i pružati drsko i oholo glavu uvis. Katkad takav kukavičluk znade Bog katkad brzo i kaznit. Pogotovo kad se radi o časti Majke Božje.

Kako smo mi toga svjesni da smo na Božjoj strani, da možmo računat na njega i na Mariju? Kad bi bili ispunjeni tom sviješću ne bi se bojali. Imamo na svojoj strani Boga koji je svemoguć. Koliko god ljudi bili naizgled moćni, umrežili se, u organizacijama u zlu, što nam mogu? Malovjernost nas može dovesti do kukavičluka. A kukavičluk dovodi do izdaje. Ljudskim očima vidimo da je neprijatelj velik i snažan, izgleda nepobjediv, ali se ne povlačimo. Mi računamo na Boga, ne tek na svoje sile.  Možemo upasti u kukavičluk kad treba obraniti Božju čast. Svetogrđe u kazalištu s onom predstavom… u povijesti kazališta nije se dogodilo nešto takvo svetogrdno, gdje se svetogrdno ustaje protiv samog našeg Gospodina. A mi se pravimo kao da se ništa nije dogodilo. Niti dajemo zadovoljštinu, niti pokoru, ni bojkot ni procesija… povlačimo se. Jasno da to onda samo ohrabruje i druge.

Mnoga hrvatska marijanska svetišta su ostala izvan granica Hrvatske. Ti katolici su danas u manjini. Tako npr. u Boki Kotorskoj, ostali su ostaci ostataka. U Olovu ih ima 15ak , 20. Njihova ustrajnost donosi plodove koji zadivljuju svijet. Jedna od njih je i Majka Teerezija iz Kalkute, koja svoje zvanje duguje upravo vezi sa Gospinim svetištem u Letnici, malom mjestu pokraj Jenjeva, na Kosovu nastanjeno Hrvatima. Kako vidimo Bog preko toga djeluje i danas. Prava vjera… koja se često plaćala mučeništvom bit će poznata jedino u nebu. Neustrašivo pouzdanje u Gospu čuva ljudsko dostojanstvo i vraća i obnavlja katolički ponos.

Svoje kraljevanje Djevica Marija potvrđuje i učvšćuje preko pobjeda  koje daruje svojim štovateljima. Nebrojene su njene milosti.

Tako npr. don Anto Baković svoje preživljavanje najtežih mučenja, zlostavljanja, iscrpljujućeg rada u zatvoru, gdje je odležao 10 godina, 4 godine za to jer nije htio izjaviti da je Stepinac zločinac, i nije htio odustat od bogoslovije, a drugih 6 godina je dobio jer je bio previše revan u svom svećeništvu, držao je vjeronauk, a mnogi u Bosni su se tada ustezali od toga, pa 15 godina nismo uopće imali župskog vjeronauka, to je bi odrugi razlog… On svoje preživljavanje zahvaljuje posebno Gospi od pobjede, … u jednom trenutku kad je htio odustat od svega i kapitulirat… kaže da ga je Gospa tad baš čudesno spasila.

Znakovito je da su se velike Hrvatske pobjede nad daleko moćnijim Turcima događale upravo na Gospine blagdane. Puk ih je skupa s pobjednicima, pripisivao Gospi. Kod sinja 1715. Kod Korčule 1751., obje pobjede su bile na Veliku Gospu. 1716. Kod Petrovaradina na Gospu Snježnu. A prije borbe prethodilo je zavjetovanje vojskovođe i vojske pred Gospinom slikom. Nakon pobjede u svečanom ophodu … Gospina kapela…

U našoj novijoj povijesti pobjeda u Domovinskom ratu je ostvarena 5.8., na Gospin blagdan, kad se slavi Gospa Snježna. S pravom je kardinal Stepinac rekao već 1938.: „naš narod nikad neće propasti dok bude imao vjere u Majku Božju“. Uzaludna su nastojanja bezbožaca… jer ona ne ostavlja na cjedilu svojih štovatelja nego ih itekako uzima u  zaštitu i dovodi do konačne pobjede. On je doista u to vjerovao. Vjerovao je da tada kad je ljudski situacija izgledala bezizlazna. vjerovao je da će upravo po Gospi doći spasenje cijelom svijetu, preko obraćenja Rusije, koje će obilježiti postavljenjem kipa Bogorodice na Kremlju. Kako vidimo kao da je to vrijeme došlo. Rusija koja je prije bila izvor bezboštva, sad postje bastion kršćanstva i odatle dolazi preporod Europi.

I u najtežim vremenima Stepinac je bio optimist pa tako Marijinim štovateljima 1944.-e poručuje: „Budite nosioci vedrog kršćanskog optimizma u ovom do očaja dovedenom svijetu. Ako tko može i mora biti optimist onda su to sigurno štovatelji Marijini. Izgleda da su se približila vremena kad  će Svemogući Bog dopustiti da Blažena Djevica doživi na zemlji triumf kakav dosad nikad nije doživjela. Svi znaci govore da je Bog u njezine ruke položio  sudbinu svijeta. Nikada do sada valjda Božja čast nije bila toliko popljuvana tako zgažena i izrugivana kao u naše dane. Gažena slijeva, gažena s desna. Gažena na sveučilišnim katedrama i… tvornicama. Gažena u obiteljima, gažena u javnom životu. A pravilo je da se Bog ne da trajno izrugivati. I ona koja je satrla glavu Zmiji paklenoj ima i danas koliko god treba snage da satre u prah sve što se digne protiv Boga i Božjeg poretka u svijetu. To nam daje naslućivati … gore dakle glave i srca.“

Drugom zgodom piše: „Ako je ona satrla glavu sotoni, pobjedila ga preko Sina Svoga onda jasno da kršćanin uvijek može računati na pomoć Majke Božje u borbi sa sotonom, na sigurnu pobjedu u borbi ako je Marija uz njega. Zato on u duhu Marijinog apostola Monforta navješta i iščekuje skori dolazak Marijog vijeka i pobjedu nad sotonom. I on nema zadnju riječ iza ovog raspojasanog bezboštva. Doći će do Marijina vremena.

dv, don Josip Mužić, bilješke MG

Print

You may also like...