Dramatično obraćenje židova koji je postao karmelićanin

O. Dominik Oswald Rufeisen, bosonogi karmelićanin (1922-1998) pokazuje da  UPORNO TRAŽENJE ISTINE uvijek završi u osobnom susretu s Isusom Kristom, koji živi, poučava, oprašta grijehe i vodi nas u Nebo preko Crkve katoličke.

Piše: O. Mieczyslaw Piotrowski

…

DJETINJSTVO I ODRASTANJE

Oswald R. Rođen je 29.1.1922. god. u selu Zadziele, u Krakovskoj regiji. Njegovi roditelji bili su „napredni židovi“. Nisu nosili tradicionalnu odjeću i kod kuće su govorili Poljski. Kad mu je bilo dvanaest godina učlanio se u mladenačku organizaciju AKIBA koja je radila na povratku židova u Palestinu i na povratku židovske države u granice nekadašnjeg Kraljevstva, u vrijeme kralja Davida. Zahvaljujući tom članstvu postiže samokontrolu, odbojnost prema veselicama, plesu, udobnošću i luksuzu. Nakon obraćenja Oswald nije imao nikakvog problema da prihvati istinu kršćanskog života koji je sa sobom nosio i odricanja, samokontrolu, žrtvu, asketizam…

U svibnju 1939.-e godine Oswald je završio srednju školu. 1. Rujna iste godine njemački nacisti neočekivano su napali Poljsku i počinje Drugi svjetski rat. Sljedećeg dana Oswald je bježao od njemaca skupa s roditeljima i bratom Leonom. U Krakovu su se ukrcali na vlak koji je išao na istok, u Lvov. Njemci su bombardirali i pucali na bespomoćne kolone civila u bijegu. Nakon sedam dana putovanja vlakom morali su nastaviti pješice. Nakon dva dana roditelji su se odlučili vratiti kući, a Oswald i Leon su ušli u područje okupirano Rusima. Stigli su u Vilnus s namjerom da pobjegnu u Palestinu. Gledajući svu okrutnost rata Oswald vidi ekstremno bezakonje i zvjerstvo a što je došlo sa novom demokratski izabranom vladom koja je odbacila Boga i Njegov zakon. Postao je svjestan da jedino zajednica vjernika, spremnih na žrtvu, na krepostan i pravedan život, vođena izgrađenim ljudima, garantira mir te da su to neophodni uvjeti da bi se zajednica uspješno razvijala i vodila sretan život.

U mladosti, iako je vjerovao u Božju opstojnost, Oswald je imao i sumnji. Mislio je kako Bog koji je stvorio cijeli svijet ne treba naše molitve niti religiju i da je daleko od ljudskih zbivanja. Kao dječak čitao je razne knjige protivne kršćanstvu  što je uzburkalo njegove misli. Konačno, zaključio je da su sve religije krive i da je dovoljno vjerovati u jednoga Boga. No nastavio je i dalje tražiti odgovor na pitanje o smislu života. Tek nakon obraćenja shvatio je da su duhovne nedoumice i zbunjenost koju je iskusio u to vrijeme bila poticana od nemoralnih novinara i pisaca čije ideje je usvajao iz knjiga i članaka.

Kako bilo, Oswald je sebe najviše okrivljavao zbog toga što „mudrost ne ulazi u dušu opaku i ne nastanjuje se u tijelu grijehu podložnu“. (Mudr 1,4) U svojoj autobiografiji je napisao „kroz svoju ovisnost ja sam pokvario svoju dušu, misli i srce na najgori mogući način. Moja sljepoća je bila tako velika da sam nenamjerno imao poštovanja za bezboža razmišljanja i poglede, dok sam istovremeno osjećao odbojnost prema onome što je bilo usmjereno na Boga i što je Boga uključivalo. Ipak, nastojao sam se voditi svojom savješću, barem u onom gdje sam imao dovoljno snage da nadvladam sotonske napade, ali tako često sam bio nadvladan. Da nisam bio odgajan u zajednici koja je u meni stvorila odbojnost za zabave i udovoljavanje sebi bio bih potpuno pao i slijedio zahtjeve svog  pogleda na ponašanja. U svojim memoarima Oswald piše da je u svojoj mladosti patio od teških ovisnosti što ga je učinilo sličnim životinji. One su vezale moje misli i srce sve više, a i moja osjetila, čega sam se oslobodio tek kad sam se krstio (…). Riješio sam se toga, a to dugujem posebno blaženoj i Prečistoj Djevici Mariji (…) i ako ponovo dođu jedan pogled prema Blaženoj Djevici je dovoljan da odu bez povratka.

BORAVAK U VILNUSU

U veljači 1941. God., u Vilnusu, Oswaldov brat Leon prima vizu za Palestinu. Oswald je nije uspio dobiti. 22.6. 1941. Njemačka je navijestila rat protiv Rusije. Vilnus je bio teško bombardiran. Oswald je riskirao život da bi pomagao ljudima u kućama koje su paljene i rušene. Kad su Njemci okupirali Vilnus počelo je masovno istrebljenje židovskih stanovnika, poljske inteligencije. Opkolili su ih i upucali u susjednim šumama. Oswald je tražio način kako da pobjegne. Neopažen, ušao je unutar građevine, ispitao jednu plohu ne bi se li uspio uvući i uspio je. Sakrio se iza razbijene starudije. Svjestan svoje beznadne situacije počeo je moliti Boga za pomoć svim svojim srcem. Čuo je skriku žandara, pucnjeve, jaukanja pretučenih i ranjenih ljudi. Poslije nekog vremena, svi ljudi su bilu kšćani na neki kamion i odveženi. Osjećala se mrtva tišina. Oswald je odahnuo. Nitko ga nije primjetio. On je ovo doživio kao jasan znak Božje zaštite. Zahvaljujući Bogu iz sveg srca što ga je spasio, skinuo je s ramena Davidovu zvijezdu i izišao van. Kad je došao do stana uzeo je samo najpotrebnije stvari i 1.11.1941. preprušen u seljaka uputio se prema Bjelorusiji. Tamo je dobio posao kao domar. Uskoro  zapovjednik njemačke policije, u četvrti grada Mir, uvidio je da Oswald savršeno govori njemački i ponudio mu je posao.

POSAO U MIRU

27.11.1941. Oswald je primio njemačku policijsku uniformu i otišao unutra sa šefom žandarmerije – Meister Reinhold Hein – kao njegov osobni prevoditelj i tajnik. Svi su bili uvjereni da je novi prevoditelj poljak i katolik. Uskoro je Oswald zadobio veliko povjerenje Heina koji se prema njemu odnosio kao prema sinu. Neočekivano, on je s Oswaldom dijelio najpovjerljivije tajne. Kao prevoditelj Oswald je bio prisutan kod ispitivanja ratnih zatvorenika. Koliko je to bilo u njegovoj moći on je njihova svjedočanstva prevodio na takav način da bi mogli biti oslobođeni i prebačeni u Njemačku, na posao. Oswald je došao u kontakt sa otporom boraca i upozorio ih na doušnike i vojne operacije. Također je spasio nekoliko stotina sovjetskih ratnih zarobljenika. (…) Kad je od Meistera čuo da je get u gradu Mir određen za likvidaciju 13.8.1942. on je odmah ovu vijest proslijedio židovskim vođama. To je bila tako povjerljiva informacija da čak ni žadarmerija za nju nije znala. Oswald se uključio u pripremanje bijega židova iz geta. Dao im je deset pušaka, streljivo, dvije bombe i pet pištolja. Nekoliko dana prije datuma određenog za uništenje preko 300 ljudi je pobjeglo i sakrilo se u šumama. Mnogi drugi su izabrali ostati pozadi. Njemci su odlučili okružiti geto kako bi spriječili bilo koga da pobjegne. Na nesreću, jedan mladi židov iz geta je otišao Meister Heinu i rekao mu u povjerljivu razgovoru da je to bio Oswald koji ih je informirao o planiranoj likvidaciji geta i opskrbio ih s oružjem. On je naivno vjerovao da će izdajući Oswalda spasiti sebe i židove koji su ostali u getu.

Hein i žandarmerija nisu vjerovali informacijama. Pozvao je Oswalda na razgovor i upitao ga: „Taj židov (spomenuo je njegovo ime) kaže da si ti dao datum židovima za likvidaciju geta. Je li to istina?“ Oswald je sagnuo glavu i rekao tiho: „Da, to je istina“… Hein je nastavio tužnim glasom: istina… a ja sam mislio da on laže. Zašto si mi to učinio? Ja sam te tretirao kao sina, tako sam ti vjerovao, nisam li…“ Hein je nadalje upitao: „Zašto si priznao? Zar misliš da bi vjerovao židovu više nego tebi? Da je to bio netko drugi ja bi ga uništio, ali tebe? Volio sam te, vjerovao ti, ništa nisam krio od tebe, zašto si mi to učinio?“ Oswald je odgovorio: „Iz suosjećanja prema njima“… „Kažeš da ti ih je žao… Meni ih je također žao“ – Hein je odgovorio – ali zašto si im dao oružje?“ „odgovorit ću jedino kad mi daš pištolj tako da se mogu ubiti“ „Dogovoreno, govori onda“ – Hein odgovori.

„Učinio sam to jer nisam Poljak nego židov.“ – Oswad reče. „Ti si stvarno židov?“ – Hein upita iznenađeno. Oswald mu onda ispriča priču svog života. Nakon svršetka on uze pištolj. Hain priđe i reče: „Ti si jako mlad. Već si to učinio dva put… Možda ti se posreći i treći put…“ Heinove oči su bile crvene i ispunjene suzama zbog osjećaja koji su ga obuzeli. Tražio je od Oswalda potvrdu na koju će napisati da je židov. A tada nije bilo sumnje da je određen za osudu… Nakon što su skupa večerali Hain ga je odveo u sobu i ostavio ga pod nadzorom žandarmerije. Kad je Oswald ostao sam u sobi pokušao je pobjeći. Napustio je kuću neopažen i kad je prošao kroz vrata počeo je trčati da spasi život. Nakon nekoliko stotina metara čuo je viku žandarmerije koja ga je trebala čuvati. Neki su se dali u potjeru. Umalo mrtav od iscrpljenosti, nastavio je trčati naprijed, slušajući pucnjeve i zviždanje metaka. Sa svakim uzdahom je molio: „Moj Bože! Spasi me!“ Konačno je došao do snopova naslaganih kukuruza pa se sakrio u jedan snop. Progonitelji su ga mimoišli. Kad se snop raspao, Oswald je jurnuo u neposječeno polje kukuruza i molio svim srcem: „Bože, ako me spasiš sada, znat ću da postojiš. Hvalit ću te dok sam živ i svima ću reći to si učinio za mene!“. Svo vrijeme je čuo žandarmeriju koja ga traži. Jedan je od njih prošao blizu njega ali ga nije primjetio. Počelo se smračivati. Konačno, jedan od njih viknu: „Vidite, uspio je!“ Pala je noć. Oswald je gledao uokolo ne znajući kud bi krenuo. Na posljetku iscrpljen je zaspao u stablu. Sanjao je da je došao u zajednicu sestara Uskrsnuća u gradu Mir i tamo našao utočište. Probudio se s novom nadom i željom za život, ustao je i krenuo prema zajednici. Bila je subota, blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije, 15.8.1942.

U svojoj Autobiografiji Oswald je napisao: „Sluša li Bog molitve grešnika u potrebi za milošću? Da, sluša! Čuo me je kad sam molio: „Bože, spasi me!“ (…) Dao mi je da upoznam Njega, koga sam i ne znajući tražio“.

…

Izvor: časopis: LOVE ONE ANOTHER , br. 30

…
(Nastavlja se)