Bog ne odustaje od čovjeka (Božićni intervju, GK, 3. dio)

(…) Božić i nije drugo doli krajnji izraz Božje ljubavi i milosrđa, koja ne odustaje od čovjeka. (…) 

SAMO BOG MOŽE STVARNO „POPRAVITI“ ČOVJEKA

• GK: Može li se uopće obnoviti humanizam bez Boga, odnosno bez Krista koji je put Bogu?
• Dr. Mužić: Dva su temeljna područja na kojima čovjek sam sebe ne može spasiti. Ne može se spasiti od smrti i ne može se spasiti od vlastite zloće, od grijeha. Naša vjera jasno kaže da u konačnici nema spasenja nikomu osim po Isusu Kristu. To se spasenje odnosi i na ovaj zemaljski život. Jedini koji može stvarno „popraviti“ čovjeka jest Bog. To se uvijek događa po otajstvu utjelovljenja, uskrsnuća i izlijevanja Duha. No to ne znači da i drugi ljudi dobre volje, dakle oni koji u svojoj dubini, možda i nesvjesno, traže i trebaju Boga, makar i nisu kršćani, ne mogu spoznati istinu o čovjeku. Isus se, naime, utjelovio radi svih ljudi i svakoga čovjeka. Svako se istinsko očovječenje događa po njemu. Kad je o Božiću riječ, onda valja podsjetiti da nam Krist u njemu stavlja pred oči neke osnovne gramatike ljudskosti, od kojih bi istaknuo dvoje: prvo, radovati se životu i štititi ga, u rođenju svakoga djeteta vidjeti ne prijetnju kao što je vidio Herod, nego nadu, Božje čudo, njegovo iznenađenje. I drugo, posvijestiti si presudnu ulogu obitelji u donošenju ljudskih bića na svijet i u njihovu odgoju. Podsjetit ću na poruku koju je sadašnji papa u više navrata istaknuo u svojim katehezama o obitelji, da će društvo u čijem su središtu djeca i obitelji biti za sve svoje članove pravednije, inkluzivnije, održivije, više po mjeri čovjeka – dakle humanije. Kršćani su, sa svoje strane, pozvani biti svjedocima otajstvene Kristove prisutnosti u svijetu, svjedočiti pred svijetom istinu o Bogu i o čovjeku. Nije to u svurmenom svijetu lako. Mnogo je teže privesti ljude k Bogu na Zapadu nego li u poganskim djelovima svijeta. Staro, klasično poganstvo bilo je religiozno poganstvo, u njemu su ljudi tražili, bili otvoreni Bogu. Poganstvo koje je nastalo otpadom od kršćanstva misli da je Bog nevažan, da nije potreban. Potvrđuje to i iskustvo misionara. Dok misionar negdje u Africi za svoga života privede k Bogu možda i više tisuća ljudi, na Zapadu će možda obratiti tek nekolicinu duša. Pritom je navještaj riječju puno manje učinkovit od navještanja djelom. Poznata je ona da su današnjem čovjeku potrebni svjedoci, a ne učitelji. Stoga, da bi kršćani mogli biti autentični Isusovi svjedoci u svijetu, najprije se i sami moraju približiti svojemu učitelju i Gospodinu. Ipak, ima u našem svijetu i pozitivnih primjera, koji pokazuju da Božje svjetlo u ljudima nije moguće do kraja ugasiti. Tek kao primjer spomenut ću pokret za život („Pro life“) koji sve više jača, a razvio se upravo u Sjedinjenim Državama, dakle ondje gdje je suvremena kultura smrti najmoćnija.

ZRAKA BOŽANSKOG MILOSRĐA DOISTA NAM JE POTREBNA

• GK: Ovaj Božić Crkva slavi na početku izvanredne svete godine milosrđa u čijem su proglašavnju mnogi skloni vidjeti vrhunac pontifikata papae Franje. Možete li staviti proslavu Božićau taj kontekst?
• Dr. Mužić. Svaki papa je na svoj način znak vremena, odraz djelovanja Duha Svetoga u Kristovoj Crkvi. Osim što je i do sada snažno naglašavao potrebu misionarskog uzleta, koji treba krenuti od periferija (i Bog se utjelovio u periferiji ondašnjega svijeta), pri čemu je svaki pojedinac važan, Papa sada naglašava potrebu milosrđa. Božić i nije drugo doli krajnji izraz Božje ljubavi i milosrđa, koja ne odustaje od čovjeka. Mnogo toga o čemu smo govorili u ovom razgovoru prije je razlog za zabrinutost nego li za optimizam. Toliko zla u ovom svijetu, tolike nevine žrtve, toliko nanesene patnje! No Božić nam jasno poručuje: „Gdje obilova grijeh obilova i milost.“ Bog ne odustaje od čovjeka i veći je od grijeha. Što je veća tama bezboštva to smo bliže svitanju. Sada, ako papa želi da do svih dopre zraka božanskoga milosrđa, onda to znači da nam je to doista potrebno, da smo jako slabi, da smo ozbiljno „načeti“ duhom, propagandom i zavodljivošću ovoga vremena. Zato Crkva i olakšava pristup dobrima za koja se nekad trebala činiti velika pokora. Zato sveta vrata u svim biskupijama. Zato ovlast svim svećenicima da odriješuju od grijeha pobačaja. Zato mogućnost oprosta od vremenite kazne. No taj jednostavni pristup Božjemu milosrđu ne znači da darovane milosti ne obvezuju. Zadobivanje Božjega milosrđa uvijek je poziv na obraćenje. Stoga bih želio da vjernici o ovom Božiću pred Isusa dođu ponizna, otvorena srca, s iskrenom željom da samo prema njemu ravnaju svoje osjećaje, misli, stajališta i djela. Samim će tim i naš svijet biti čovječniji, a mi sretni, uza sve protivštine koje život i ovo vrijeme nose.