Bog je ljubav

Kad bacimo pogled na prijeđeni put – vidimo silnu Božju ljubav prema nama. Gledajući povijest našeg života to je vrlo vidljivo. Zamisli sebe pred prijestoljem Božjim i kako ti kaže: „Ljubio sam te vječnom ljubavlju!“ Te riječi nalazimo u Svetom Pismu. U Bogu nema vremena. U Bogu je vječnost. Što to znači da Bog ljubi? Izgleda sasvim jasno, ali ne znamo kako se to odvija. Kao čovjeku čini mi se da znam što to znači ljudski ljubiti. Ta nam je riječ poznata, često je i korištena, ali kad malo bolje pogledamo vidimo da je korištena na različite načine: i često je to i sebeljublje, a ne ljubav. Puno puta vidimo i ljubav koja je nezrela za brak, za ozbiljnu vezu. Često ljubav nije ispravno shvaćena. Misli se da je to samo osjećaj. A što se na osjećajima može izgraditi? Ako imaš osjećaj traje veza. Ako nema – ništa. „Znaš, više ništa ne osjećam…“ … „A ti još nešto osjećaš… pa dobro… pričekaj malo… proć će te.“  A nikad se kod sklapanja braka nije tražilo da se ljubav – osjeća. Pita se „Hoćeš li ljubiti u dobru i zlu dok vas smrt ne rastavi…“ Tu se radi o volji. Ne pita se čovjeka da li osjeća nešto, je li spreman na pir, na dobru fotografiju nego: „Koja je tvoja odluka?“ Pretpostavlja se da se razmišljalo i da se spoznalo da će osjećaji nestati, ali da hoćeš biti s tom osobom u svim okolnostima, u zdravlju i u bolesti, u dobru i u zlu. Ljudska je ljubav prije svega čin volje i tu se obvezuje za cijeli život. To što mi robujemo osjećajima to je nešto to ne odgovara stvarnosti. Kako to da osjećaje stavljamo u pitanju odnosa prema osobi, a u svemu drugome ne pita nas se što osjećamo? Kad potpišeš neki ugovor onda – radiš. Nitko te ne pita jel ti se radi ili ti se ne radi. Nema luksuza da se analizira: „Jel mi se danas ustaje ili ne… jel mi se ide na posao ili ne…?“  Kad bi se rukovodili osjećajima prije ne bi išli na posao nego bi. Ljubav uvijek ima nešto odveć ljudsko i tu vidimo ljudsku ranjenost. Ta ljudka slabost upućuje nas na posljedice grijeha. Divimo se onima koji su ostali 40-50 godina zajedno. To sve više postaje neshvatljivo. Kako je netko mogao tako izdražat? Zato ima smisla slaviti obljetnice braka – da se pokaže da je to nekad bilo normalno, da su to donekad svi živjeli. Uz ljudsku ljubav imamo i božansku. Neshvatljivo nam je – ljubiti kao što Bog ljubi. Ako je problem ljubiti ljudski koliki li je tek problem ljubiti božanski?!

Sveti Ivan apostol je rekao u evanđelju: „Bog je Ljubav.“ To nije potpuna definicija Boga, ali je najbliža definicija Boga. Bog je neizmjerno biće koje ne možemo shvatiti nego u slikama: oca i majke, zaručnika i zaručnice. Bog koristi sve ljudske slike u kojima dolazi do izražaja – Ljubav. I daje do znanja da je Bog više od toga. Život koji struji od vječnosti. Daje se i prima. Od vječnosti. Otac rađa Sina. To je ljubav triju Božanksih osoba. To zajedništvo Presvetih osoba je nešto što nam je od Boga objavljeno; nismo mi sami do toga došli. Bogu je stalo do čovjeka, da mu se približi, da olakša čovjeku da dođe do njega. Za to je objava. Ona nadilazi naše umovanje. Ljubav je uvijek plodna i ona uvijek nastoji usrećiti drugoga, ljubiti i biti ljubljena. Tu nalazi sreću. Zato je Bog stvorio svijet izvan sebe, sličan sebi… anđela i čovjeka; vidljivo i nevidljivo… anđela i čovjeka… Kad Bog stvara čovjeka, stvara mu okoliš gdje će živjeti. Čovjek je po svom duhu sličan stvoritelju. Bog koji je ljubav stvara čovjeka kao – ljubav. Čovjek je za to – stvoren za ljubav. Jedino se tako može istinski ostvariti. Nije rob, robot… već besmrtno dijete – unikat. Stvorenje teži da bude sretno sa Stvoriteljem. Čovjek se ne treba bojat svojih  slabosti  ograničenosti, nije nam lako sebe ljubiti. Ali zato dolazi ona prva zapovijed – ljubavi prema Bogu. Bog mene ljubi prije nego mu mogu uzvratit. To je uporište za moju ljubav, ljubav prema Bogu i drugome. Što to konkretno znači za mene – da me Bog ljubi? Tko me želio da dođem na ovaj svijet? Jesu li roditelji željeli? Možda i ne. Često puta dođe do neželjenog začeća. Roditelji se opiru djetetu, ali je sigurno da me Bog htio.

Kad gledam malo kako sam stvoren vidim sklad u duši i tijelu. U duši vidim razum – gdje ima mogućost spoznaje, analiziranja, prosuđivanja, pa tako i sjećanja. Imam volju s kojom mogu donijeti odluke i s kojom mogu ustrajati na onome što sam se obavezao. „Vola se drži za rogove, a čovjeka za riječ“. Imam osjećaje koji su različiti… i plač i smijeh… i tronutost… Imam i tijelo koje se uglavnom sastoji od vode a opet je divno i još mi je nepoznanica kako to skladno funkcionira, a da ja ne moram to pratiti. Jedinstven sam. I kad bi me klonirali opet ta druga osoba ne bi bila ista, ne bi imala istu povijest, ne bi donosila iste odluke… Bog me stalno podržava u postojanju. Da me prepusti sebi vratio bi se u ništa. Sve oko mene je i za mene. Sunce, mjesec, zemlja, voda, zrak, minerali, biljke, cvijeće, povrće, voće, šume, žitarice, životnije pitovme i divlje, ptice, krave… i roditelji su tu za mene. I oni su mi omogućili da imam djetinjstvo, da stanem na noge. Imam oca i majku. I poziv je za mene. Moj životni put. I društvo mi daje razne pogodnosti, ustanove, zdravlje, školu, društva… Stvoren sam tako  da mogu slobodno prihvaćati i odlučivati, da želim istinu, ne podnosim laž… Za istinom težim. Tražim pravdu, za nju se borim, a na nepravdu se bunim. Živim za Ljubav, želim ljubiti i biti ljubljen. Divim se ljepoti, a rugoba mi se gadi. U ljepoti uživam. Dobrota me osvaja, a na zloću se zgražam, jer se protivi biti očovjeka. Sve je to upisno u čovjekovo biće. Uzvraćena ljubav prema Bogu je horizontalna, preko ljudi i stvorenja, ali i vertikalna – prema Bogu. Tako – imam i križ. Mjesto gdje sam se pozvan razapet: Ljubiti Boga, sebe i bližnjega. U svim stvorenjima se Bog nalazi sa svojom moću. Bog daje mineralima postojanje, biljkama i životinjama Bog daje da rastu. U životinja vidimo da im daje osjetilni, senzitivni život. U duhovnim dobrima Bog se nalazi preko milosti. Djelatne i posvećujuće. U svemu možemo pronaći Boga. U Njemu se mičemo i jesmo. U neizmjernoj Ljubavi i mudrosti Bog je našao načina da se sa čovjekom sjedini u euharistiji. Tako imamo tjelesno sjedinjenje i preobražavanje čovjeka u sebe. Čovjek sve više nalikuje Bogu. To je postupno.

Kad čovjek sagriješi Bog silazi do njega… da bi bio poput čovjeka. Dolazi ne samo da ga spasi i oslobodi od njegove kazne već da svoja stvorenja pobožanstveni i učini sretnima. I zato se i kaže ono: „blaženi grijeh“ koji je doveo do takve misloti. Bog je ustanovio euharistiju u kojoj daje samog sebe čovjeku. Trebao se poniziti za svoje stvorenje koje mu je toliko puta nevjerno. Samo jedno traži – da je u miru s Njim i On će ga onda postupno preobražavati. To je Božji mir. Stanje bez grijeha. Ne možemo shvatiti da Božja ljubav ide dotle. Teško bi to razumjeli da nam On sam nije rekao. Nakon ovoga me čeka potpuno sjedinjenje u drugom životu. Sve što me okružuje je za mene. Sve što je u meni je za Ljubav i pokazatelj ljubavi.

Bog traži samo jedno: da i ja njega ljubim.

 I na kraju jedna zgoda iz života: Jedan je čovjek radio u Njemačkoj i razbolio se od raka. Ustanovljeno je da je blizu kraja i doktor ga je poslao kući da umre. No čovjek kad je otiša na selo – ozdravio. Ponovila se priča sa njegovim sinom. Dobio je rak sa 50 godina. I onda je pomislio što je i otac razmišljao: mogao bi ostaivit sve i i otići na selo. Međutim to nije prihvatila njegova žena. Nije željela ostaviti svoje mjesto, specijalizaciju, velegrad… i otići u Hercegovinu. Ostali su u Zagrebu i on je nakon nekoliko godina umro. Čovjek može na različite načine odgovarati na poziv. Ali kad god ne odgovori na Ljubav, jer misli na sebe, onda gubi on i svi gube.

(izvor: Bilješke s duhovnih vježbi: Kamen, 26.12.2016.- 1.1.2017.;

s dopuštenjem voditelja don Josipa Mužića)