Bl. Ozana Kotorska

Bog koji svaki život tvori

I Ozanu nam dade, u Crnoj Gori.

U pravoslavnoj obitelji ona se rodi

A tek je kasnije katolički nauk vodi.

 

Ko pastirica mala, dok čuva stado

na Boga svog misli često i rado.

Po planinama, u lijepom zavičaju

tijelom je na zemlji, al duša u raju.

 

Tako, u jednom milosnom času

Dok u prirodi bi, a ovce mirno pasu,

Ugleda Isusa kao Djetešce malo

A to Djetešce pred njom je stalo.

 

Drugoga dana opet prizor sveti

no sad u boli, Isus na križu razapeti.

Od boli Njegove  i nju bol savlada

Pa od žalosti Ozana u nesvijest pada.

 

Događaji ti u srcu ostaviše dubok trag

i Isus joj sad biva još puno više drag.

U Kotor bi sad htjela, pa da o Njem uči

Al roditelji ne daju i to joj dušu muči.

 

I nakon smrti očeve u njoj je želja ista

Da uči čitat, pisat, pa da upozna Krista.

Kad u majčinoj duši Božja volja prevlada

Pušta Ozanu konačno da ide do grada.

 

Pisat, čitat, brzo uči, katekizam čita,

O tajnama Božjim sve se više pita.

Pričest prvu prima, raste duše sreća

I za Isusa je njena ljubav sve to veća.

 

Kad ču riječi jedne snažne propovijedi

gdje se o muci Isusovoj dirljivo besjedi

Djevica Ozana bira život odricanja

I u sobicu jednu na molitvu se sklanja.

 

Zavjete svoje kod dominikanaca daje

pa trećoretkinjom tog reda postaje.

Dobrovoljno za se zatvoren život bira

I posvećuje se Bogu sred tišine, mira.

 

U molitvi i pokori i u ručnom radu

Živi u kućici jednoj u Kotoru gradu.

Iz ljubavi za gorku muku Božjeg Sina

Tamo je Ozana više od pedeset godina.

 

Ljubav za pet Isusovih rana u njoj vlada

pa za krevet ljestve bira sa pet pregrada.

Pokornički život živi u kom i vjera živa,

pod glavom joj drvo mjesto jastuka biva.

 

Na mali prozor kućice misu svetu čuje

I tri put tjedno tu se ona pričešćuje.

A da na misu ode, Spasitelju svijeta,

dan za to je bio svaka nedjelja sveta.

 

Živjela je od darova tamošnjih građana,

Od hrane što bi joj na prozor bila dana.

Prije Uskrsa, od Uzvišenja svetog križa

Želi da joj muka Isusova bude još bliža.

 

Kroz sve te mjesece, u tjednu četiri dana,

Voda joj je piće, a kruh jedina hrana.

Bičem što se bičuje tijela svog ne štedi

Ne šteti mu ništa, a zna da spasenjski vrijedi.

 

I pojas željezni nosi i košulju od kostrijeti

Da se tako i po danu muke Kristove sjeti.

Te pokore svoje slijeva u Isusovu muku,

Spasitelju za spasenje duša ona pruža ruku.

 

Za primjer sveta života Bog je upotrijebi

a u sedamdeset drugoj On je uze k sebi.

Život Bogu posvećen u pokori strogoj,

pet stoljeća je primjer braći mnogoj.

 

KAD POKORA POSTANE

NAŠEM TIJELU STRANA

MOLI ZA NAS BLAŽENA OZANA.

 

MOLI DA SHVATIMO

ŠTO JE ISUS PODNIO ZA NAS

DA SE UZDAMO U NJEG,

JER SAMO U NJEGOVU KRIŽU JE SPAS.

 

(M.G.)