Život u slobodi, a ne u ropstvu ucjenjivanja i izdaji Boga
Kad počnemo svoju vjeru slobodno ispovjedat tada smo zapravo slobodni. Prije toga nas ucjenjuju… mene kao svećenika da mogu napraviti crkvu, vas da možete dobiti posao… (…)
1.dio razmatranja: “VJEČNI ŽIVOT ima prednost pred ovozemaljskim!” – današnjem čovjeku je to teško čuti
2. dio razmatranja:
Nije se lako nositi sa istinom. Kristova istina je zahtjevna. Ali jedino ona oslobađa. I čovjek, bez obzira kako mu to izgledalo zahtjevno, kad se odvaži i kad je počne slobodno ispovjedat, donositi je drugima – bez obzira što će to donijeti nerazumijevanja, odbacivanja, progonstva – onda osjeti što to znači biti slobodan.
Prije toga živimo kao ROBOVI, živimo u jednoj ucjenjenoj situaciji, živimo KUPLJENI. Kupili su nas nečim: mene kao svećenika da mogu izgraditi crkvu, vas kao vjernike da možete dobiti posao, roditelje da mogu školovati djecu i dobiti stipendiju i sl. Radi se o KUPOPRODAJI. Ne radi se više o ispovjedanju vjere. Čovjek u dubini svoje duše tad osjeća da ne živi pravim životom, da živi životom roba, bez obzira što izvana izgledalo da živi u komodu, standardu i sl. On je u biti zarobljen i njemu je oduzeto njegovo ljudsko dostojanstvo. Vjera nam služi između ostalog i zato da povratimo svoju slobodu bez obzira što to značilo i što to koštalo, da se ne bojimo žrtve koju to donosi jer ta žrtva će opet biti spasonosna… pa kao da su pogriješili oni koji su položili život za Krista…, oni koji su izgubili život u Domovinskom ratu… Oni su izgubili život u cvijetu mladosti.. Pa što onda? Umrli su puni ljubavi, ideala, oduševljenja, idealizma… dok mi danas vidimo često životarimo, živimo u ..zarobljenosti, stalnom ponižavanju – kao da ne znamo za kim krenuti, komu pokloniti svoje povjerenje, kad jednostavno ne možemo vidjeti dalje od svoga obzora – kako se materijalno osigurat, kad ne uspjevamo razmišljat o ničem više od toga – kakav je to život? To nisu imali ni kmetovi, ni robovi. Robovi su mogli imat djece koliko su htjeli, robovi su imali jedan minimum zagarantiran za život… Mi to danas ka građani 21. Stoljeća nemamo. Nitko od nas nema zagarantiran stan, nitko od nas nema zagarantiran posao, mirovinsko osiguranje, školovanje svoje djece. Svi smo tu u ucjenjenoj situaciji. Svi smo tu uvjetovani da bi bili robovi, konačni cilj je zarobiti naše duše ne toliko moćnicima ovoga svijeta nego da prodamo svoje duše đavlu. To je u konačnici ono gdje se događa opredjeljenje. Da li sam ja spreman žrtvovat sve kako ne bi prodao dušu vragu ili sam ja spreman – da ne bi izgubio ovozemna dobra, da ne bi izgubio obitelj, ženu, djecu, muža i sl. – predati dušu đavlu. To je dilema koju se danas u raznim oblicima pred svakoga od nas postavlja. Svi smo tu u zajedničkoj nevolji, u zajedničkoj muci i u zajedničkom traženju izlaza. Nije tu izlaz u mudrosti i ne može nam mudrost tu pomoći da nađemo najbolje rješenje da se izvučemo iz toga, da se ne zamjerimo ni Bogu ni đavlu pa da prođem lišo za vrijeme cijeloga života. Ne mogu proći lišo. Moram biti prozvan, osramoćen, ostavljen od sviju, ne samo ja kao svećenik nego svatko od vas. I to je poziv svakog od nas ovdje. Međusobna ljubav nas može jedino, uz ljubav Kristovu spasit. Kao što je Očeva ljubav Krista jačala da podnese muku, kao što je ljubav njegove majke jačala da ima ljudsko uporište, ljudsku snagu, da zna da je ljubljen unatoč onih koji ga mrze – eto tako se i mi moramo oslonit s jedne strane na Boga, a s druge strane na druge. Ako se tu čovjek ne organizira, kao prva Crkva kolektivno, ako se svatko od nas ne organizira osobno – da ima organiziran duhovni život, da ima vrijeme za molitvu, da se zna svaki dan točno – koliko i kako, i ako s druge strane nema organizirano jedno normalno kršćansko zajedništvo, da ima 2 ili 3 prijatelja koji će ga utvrđivat u vjeri – mi nemamo šanse da preživimo. Ovo je borba, ne za život nego za opstanak. I ako to ne shvatimo nego želimo provodit naše planove, da završimo fakultete, da dobijemo posao, da se oženimo, udamo, da dobijemo djecu i sl. – to ne vodi ničem. Naša će djeca biti pogani ili janjičari koju će bezbošci upotrijebiti da budu njihovi slugani i sluge – a mi ćemo cijeli život živjeti jedan život kompromisa i osjećat se kao oni koji su izgubili svoje dostojanstvo, kao kukavice. Zato je na nama da se borimo. Borba je kršćansko poslanje, nije neki pacifizam. Homoseksualci su uzeli dugu i okrenuli je naopako i to je čisto sotonski i kad su je okrenuli naopako onda su to pretvorili u svoju zastavu i onda su stavili u sredinu geslo: mir. Takav mir nama ne treba. To je mir koji je protiv prirodnih zakona, protiv Božjih zakona, protiv svake ljudske logike. To je IZDAJA BOGA. I takav mir koji se zasniva na izdaji Boga, koji se zasniva na odricanju od svoje vjere, takav mir je gori nego mir groblja. To je MIR KOJI POČIVA NA NEPRAVDI. Mi smo mogli imat takav mir u Domovinskom ratu, da smo prihvatili one razne mirovne sporazume koje je podizala međunarodna zajednica, a onda danas Hrvatske ne bi bilo, bila bi jedna državica kao San Marino u najboljem slučaju. To, jasno, ne vodi ničemu. Zato se ne moramo brinut koliko ćemo živjet, što ćemo imat, koliko ćemo postić, hoćemo li biti uspješni i sl.
Jer jedino oko čega se tebamo brigat je – da li ćemo biti Kristovi i da li Krist danas, kad bi ja došao pred njega da ni može reć da sam ja njegov Juda ili njegov Ivan? Da sam ja onaj koji stoji pod njegovim križem, bez obzira na svoju slabost i na jad, na svoja ograničenja ostajem uz Njega ili sam onaj koji je kao Juda koji mu je okrenuo leđa i još to unovčio i na tome zaradio i nakon toga provodi neku svoju pravednost.
BITI JUDA ILI BITI IVAN – svatko se od nas nalazi pred tom dilemom – i evo zato nam je potrebno da se u svijetlu Uskrslog Krista ohrabrimo. Ovaj život, bez obzira koliko desetljeća trajao – vrlo je kratkotrajan. Može nam izgledat, dok smo djeca da je pred nama vječnost, da nikada neće doći smrt, međutim kad čovjek prođe 20, 30, 40 godina onda vidi da vrijeme sve brže protiče i da je onaj kraj sve bliže i da godine postaju kao mjeseci, mjeseci kao tjedni, tjedni kao dani… i da je ovaj život na zemlji stvarno kao tren. I zar se isplati onda radi vječnosti koja nikad ne prestaje – žrtvovat tu vječnost da bi živjeli u jednom prolaznom stanju nekoliko desetljeća u nekom komforu, u nekoj kupljenosti, da bi živjeli u skladu sa kanonima ovoga svijeta (neki primjeri: čovjek bio udbaš 50 godina… i kad je došao u 80-e treba vidjeti kako mu se može pomoći da se pomiri s Bogom… Drugi neki čovjek koji je bio nepomiren s Bogom dugo je umirao u mukama…) Kad čovjek dugo umire u mukama Bog mu daje šansu da pozove svećenika, da se pomiri, da mu bude oprošteno, … Pričali bi ljudi slučajeve gdje bi netko umirao u mukama, a čim bi se dozvao svećenik i čovjek se ispovjedio – umro bi umiren. Bog nije onaj koji kažnjava. On želi da nas spasi. Zato, ne treba ni od koga dignuti ruke. Jasno, nije lako ponizit se na kraju života i reći evo živio sam krivo 40-50 godina, činio samo zlo… Danas nema UDBE, nema takvih situacija, ali ima drugih situacija – svatko od nas bez obzira na privid – može u svom srcu potpisati PAKT SA ĐAVLOM. Jednostavno, učiniti ustupke u onom što što je bitno za njegovo kršćansko poslanje, da ustukne i da to preda đavlu, da ima neke materijalne pogodnosti. I tu se gubi duša. To je ono o čemu svim oramo razmišljati. Jesam li ja danas spreman izgubiti dušu – radi čega? Radi toga da preuredim crkvu sv. Filipa? Da ostanem profesor na fakultetu? Ili zbog vas da imate obitelj, da ne završite u zatvor? Da ne ostanete bez plaće? Bez mirovine ili nečeg drugog? Svatko od nas ima nešto gdje ga sotona može uvjetovat i držat u ucjenjenom stanju – to moramo predat Bogu da bi bili slobodni. Sve one izdaje koje so do sad činili treba za njih tražit oproštenje, treba na njima učit, gdje smo slabi, tanki, gdje nas sotona može dovest pred zid pa da jednostavno kapituliramo. Nitko od nas nije rođen jak ni savršen, svatko je slab i obilježen grijehom i Bog od nas ne traži nemoguće nego ono što je u našoj moći. U našoj moći je da imamo htijenje, volju, želju da ako padnem i deset puta na dan da ću se ponovo dignut i reći: “Gospodine, bio sam budalast, grešan sam… želim da bude drugačije. “ To Krist traži od nas. Ne nemoguće, nego moguće.
Dajmo to moguće, do kraja. I ne bojmo se. Preko nas grešnih i slabih i izdajnika Gospodin nas čini novim ljudima, čini da mi onda možemo nešto donosit ovom svijetu, a donosit možemo ono jedno pravo što nam je potrebno a to je da možemo donositi Krista – koji je kamen ugaoni.
U evađelju Isus kaže „neka se ne uznemiruje srce vaše, vjerujte u Boga i u mene vjerujte“ Ovo je usko povezano: Vjerovanje u Boga, u Krista i ne uznemiravanje. Na drugom mjestu kaže: „Ne brinite se tjeskobno“. Mi svaki put kad smo uznemireni, kad smo u crnjaku, kako god da to danas zovu: da smo ‘pukli’, da smo u muci, možemo se pitat – da li ja tada vjerujem u Boga ili sam tada Boga izgubio iz moga života, iz vidokruga, iz moga razmišljanja. Naše srce mora biti u miru, bez obzira što se događalo oko nas, pa makar sutra došao potres pa se pola Hrvatske našlo pod morem, ili neka druga elementarna nepogoda, III svjestki rat ili nešto drugo – zašto se moram uznemiravat? Ako vjerujemo u Krista, u Boga, moje srce mora biti u miru, što mi se može dogoditi? Mogu izgubiti zemaljski život, to je nešto u konačnici dobro jer onda ću ić Bogu, nema se tu čega bojat. Ako se naša narav boji, ako strepi, mi kao vjernici moramo znat razumom prosvjetljenim vjerom da to nije prava istina, da se tome moramo oduprijet kao napasniku. Prema tome ne smijemo živjeti u strahu, u tjeskobi, u uznemirenosti. To su sve grijesi koji su u biti grijesi protiv povjerenja u Boga, protiv vjere, protiv samog sebe, tada čovjek sebi zagorčava život, stavlja sebi psihička opterećenja, koja su prevelika da ih čovjek može nosit i onda to uzorkuje stres i druge fizičke bolesti. Tada se moramo zapitat jesu li to pokazatelji da nešto nije u redu sa mojom vjerom. Moram pitat Gospodina – gdje sam ja, a gdje si ti u mom životu. Koja je moja veza s Tobom? Jesam li ja tebe doista izgubio o vom trenutku svog života iz vida, da li sam doista digao ruke od tebe, da li si ti doista ukras na zidu moje kuće, a u biti živim kao datebe nema Vjera, dakle, mora odredit naše nutarnje stanje – pa makar bili u areni. U ARENI su prvi kršćani pjevali i radovali se tome što će se uskoro susresti sa Kristom ili makar bili pod progonstvima kao što su to činili apostoli koji su Bogu zahvaljivali zato što su nađeni dostojnima da prepate nešto zbog Krista.
Kristov pogled nas uzdiže iznad ovozemnog i ljudskog pogleda i daje nam da gledamo sasvim drugačije na stvari. Danas u ovoj svojevrsnoj duhovnoj obnovi, koja je malo izlet, malo duhovna obnova, na vrhu brda imamo pogled na Kaštela, na Solin, na Vranjic, na cijeli Split, na otoke… i to je ono što mi ne vidimo kad smo dolje, živimo jednu žablju perspektivu, gledamo stvari uvijek odozdo, a nikad odozgo. Evo, ovo je također jedan dar da nam je Bog dao da možemo danas stvarnost pogledati odozgo, i vidjeti kako su stvari posložene, kako su raspoređene kuće, naselja, mjesta, i to je ispravan pogled… koji zna smjestit razne kule i vrtove tamo gdje pripadaju. Tako, vjera nam daje ne samo da se uzdignemo na Kozjak nego nam daje da se izdignemo i iznad ovog svemira, da iz Božje perspektive gledamo na ovaj svijet, na one koji nas okružuju i da onda ispravno zaključujemo. Što ima vrijednost, što nema vrijednost, kako stvari posložit u svome životu. To je jedna milost na kojoj nikada nećemo moći dovoljno Bogu zahvalit. Eto, zato današnji dan ima smisla u toliko ukoliko svakom od nas osobno posluži da produbi i učvrsti vjeru sa svojim Bogom i onda iz učvršćenja te veze čini se drugi korak – da se učvrsti veza s onima koji su blizu, da mogu poduprijet i hrabrit u vjeri. To je ono što je danas nama potrebno. Potrebno nam je stvarat konkretne Crkve, ne formalne, papirnate Crkve ili crkve materijalne nego Crkve gdje ću znat imenom i prezimenom one koji čine tu Crkvu. To je ono što smo mi uz Božju pomoć uspjeli napravit kroz ovih 2o godina u sv. Filipa… Bogu se nigdje ne žuri. I nije bitan broj. Bitno je što se stvorilo među nama, vidimo da nam je dao milost da se upoznamo, da se ljubimo, da se prihvaćamo, da budemo prijatelji, da se podržavamo, da budemo svjesni da nismo sami, da imamo drage ljude koji ljube Krista kao i mi i da nam oni mogu biti pomoć, podrška, poticaj. To je silno bogatstvo. I bez obzira kako mi bili slabi, grešni i nikakvi moramo se ljubit Kristovom ljubavlju. To je ono što spašava nas i što spašava sadašnji svijet. Amen.
duhovna obnova: don Jozo Mužić
(izvor: duhovna obnova, video snimka, 2011)
