Općinstvo svetih

općinstvo svetih

Oni koji su povjerovali i krstili se trebali su ostati u zajedništvu života, u zajedništvu s drugima – zajedništvo svetih. Jasno da zajedništvo svetih uključuje one koji su doista pravi udovi Crkve. Oni koji su s odvojili grijehom ili krivovjerjem ne spadaju na Tijelo Kristovo. Zajedništvo svetih uključuje one u raju, čistilištu i one na zemlji koji se nisu odvojili od Crkve. Zbog toga je Krist dao svoj život da bi okupio u jedno sinove Božje koji su bili raštrkani (Iv 11). Zato Crkva nije jedan broj ovaca od koji svaka prati svoj put, nego je to stado koje je okupljeno oko Dobrog Pastira, koji su tu u Njegovo ime, koji ga predstavljaju… Crkva je jednoTijelo, jedna narav, jedno zajedništvo. Zato kršćanin ne može biti slobodan strijelac, bez povezanosti sa braćom i pastirima. Potrebno je imati te veze koje nas povezuju. Kršćansko postojanje je crkveno poslanje. Biti kršćanin nas određuje nu našem življenju. Za biti dio Crkve, ud Njegova tijela, tijela Kristova, nije dovoljno vjerovati i krstiti se nego i pritjeloviti se društvu kojeg predstavlja Crkva. Da postanemo dionici onog što čini Crkva. Da prihvatimo njen ustroj, sredstva spasenja u njoj… Ta sredstva spasenja nas povezuju i s Glavom. Krist je zato ne samo ustanovio Crkvu nego i ministerijalno svećenstvo koje se razlikuje od općeg kojeg imaju svi kršćani. Njima je povjereno da idu propovijedati, da pasu ovce, da opraštaju grijehe. To nije malo. Pozvani su da budu misionari, da pronose evanđelje po svijetu, da predvode euharistiju, da vode brigu o stadu – o vjernicima, ne kao da je to svojina njihova, nego gledajuću u njima djecu Božju. Ne biti najamnici nego pastiri. I na kraju da opraštaju grijehe, da prakticiraju sakramenat svete ispovijedi. U ovom smislu ministerijalno svećenstvo je vidljivi znak nevidljive ljubavi – trajne brige koju pastir ima za ljude. Što je Krist počeo to nastavlja danas preko Crkve. Očituje nam brigu preko sakramenata i pastira koji nam je ostavio. Ono što razlikuje crkveno zajedništvo od krivovjerja i shizma. Imamo dva oblika razbijanja jedinstva. Shizme i raskoli. …Kad se čovjek odvoji od Crkve nakon nekog vremena lako je moguće da završi u herezu. Moramo vidjeti da iza krivovjerja stoji rušenje kršćanskog zajedništva, odvlačenje čovjeka od Crkve… Danas imamo poplavu ponuda koje ljude odvajaju od Crkve. Teško je to sve i popratiti. Imamo službeno registriranih zajednica, sekta, a i pojedinaca koji donose svoj nauk: kako vjerovati i što živjeti. Popularan je New age pokret, osobni treneri, kako živjeti suprostavljeno kršćanstvo… I sad bi tu trebalo razlikovati osobu po osobu, pa su vjernici često prepušteni sami sebi, da sami prepoznaju duhove: gdje je Duh Božji na djelu, a gdje ne. Može pitati pomoć svećenika, može se informirati… Neki na taj način dobro zarađuju. Ako vidimo da su zanemarili ono što nam Crkva donosi, naše oblike meditacije, duhovne vježbe, duhovno vodstvo i slično… ako su to odbacili onda imaju potrebu to nekako nadoknaditi na drugi način. Ulaze u razne sljedbe, New age, sekte, traže magijske usluge… Žele kompenzirat ono što vide da im nedostaje. No trebaju najprije otkriti Boga kojeg imamo. Tu se često radi i o propustu kad se ne želi otkrivati svoju vjeru.

Hereza se protivi vjeri, a shizma se protivi kršćanskom jedinstvu što lako dovede do hereze. Da bi sačuvali  iskrenu i pravu vjeru potrebno je čuvati se u Crkvenoj ljubavi. Ljudi se mogu udaljiti iz neznanja ili lijenosti, ali udaljenje koje je svjesno i voljno polako se može doći do suprotnih stavova. Kad gledamo koji su nam prioriteti… koje prioritete ljudi stavljaju sebi i svojoj djeci… ako bi mi stalno stavljali vjeru u drugi plan, jer sad nam je važnije nešto drugo, pa ispiti, pa matura, pa ovo pa ono, …i tako sustavno, onda će naša vjera izgubiti na vrijednosti, na uvjerljivosti. Postat će zadnja rupa na svirali. Vjera je tu kao neki dodatak bez kojega se može. Vjera starih otaca, tj vjera od početaka se izražava u riječima pape Pavla VI kaže da „od Duha Kristova živi Tijelo Kristovo“. Ako želiš živjeti od Duha Kristova uđi u Tijelo Kristovo. Kad je papa Pavao VI vidio zloupotrebe u to vrijeme izdao je „Humane vitae“ i tu je ponovio da bez obzira što svijet ide drugim putem katolicima nisu dopuštena kontraceptivna sredstva, a također i za planiranje obitelji na prirodan način treba imati ozbiljne razloge, inače se ima isti učinak. I na planu vjere vidimo da je stvari vratio na početak. Ponovio je ispovijest vjere u širem obliku kako bi ljude vratio temeljima. Ne treba ni spominjati koliko je imao protivština radi toga. Toliko ga je ojadio stav nekih biskupa i teologa da je prestao pisati crkvene dokumente.

Crkveno apostolsko djelovanje nastaje iz ove vjere u Crkvu. Ako zakaže vjera zakazuje i apostolat. Kako vidimo danas u misijama nije kao prije. Prije su misionari imali jaki misionarski duh. Majka Tereza je iz jedne zabiti otišla u misije… ljudi su živjeli za to. Danas je to prolazna avantura – otići na mjesec dana, ali bez pravog apostolskog duha, da se život uloži za to. Toga nema jer je oslabila vjera. Imamo sačuvano pismo od jednog misionara … on je tamo djelovao 30 godina. Majka mu piše pismo u kojem ga ohrabruje da bude misionar kao Franjo Saleški… i ako treba proliti krv za Krista da se ona ponosi njime… Da mi danas tako ohrabrujemo djecu bilo bi puno drugčije. Danas se djecu ohrabruje da postaju karijeristi, a ne da postanu misionari. Tu je slaba vjera. Stvar se svodi na – vjeru. Zašto se često sakramenti banaliziraju – pitanje je – koliko vjere imamo. Ako se mi ne trudimo da obnovimo vjeru onda nemamo što ni davati. Možemo sakramente davati svetogrdno i to nam onda može biti za propast a ne na spasenje. Apostol evangelizira da druge približi radosti općinstva svetih. To nalazimo u poslanici Ivana apostola „Što smo čuli i vidjeli to navješćujemo vama… sa Ocem i Sinom, Isusom Kristom… da bi vaša radost bila potpuna“.

U knjizi „Nesveti sveti…“ imamo jednu anegdotu iz Crkve u Rusiji. Bio je jedan manastir o kojem su kružile ružne glasine, da su monasi sami pijanci i lijenčine… Stigli su boljševici… tjerali su ih da pogaze križ. A onda je ustao njihov igman koji je rekao: Braćo… živjeli smo kao svinje, barem umrimo kao kršćani! I sve su ih osjekli sabljom…

Povijest progonstva u Rusiji… Može se postaviti pitanje – pa zašto je Bog to dopustio? Jedan od odgovora je – Bog je to dopustio za njihovo dobro, jer je vidio koliko su zakazali u dobru prije i nema drugog načina da ih dovede k sebi.

Rusija sada prednjači u vjeri i širenju evanđelja. Pitanje je koliko vidimo da čovjek može u krajnjim situacijama osvjestiti i vratiti se Bogu – prvoj ljubavi…

Imamo kao peto obilježje Crkve – sakramente… Kršćani su ustrajali u lomljenju kruha i molitvama.

II Vat sabor kaže „Liturgija je vrhunac kojem teži svo djelovanje Crkve i izvor odakle proizlazi sva snaga Crkve“ Svi sakramenti dolaze iz euharistije. Ona uprisutnjuje muku, ali i uskrsnuće Isusa Krista. U knjizi kardinala Burke-a ili u enciklici Ivana Pavla II – „Crkva euharistije“ tu imamo vrlo lijepa promišljanja o otajstvu euharistije. Kad je vjera u krizi treba je vratiti na izvor snage… kad bi se ljudi vratili vjeri u euharistiju tu bi krenula obnova njihovih obitelji i crkava. Mi to olako shvaćamo. Znamo često pričestiti ljude koji su nedolično obučeni ili koji žive u grijehu, one koji su učinili javni grijeh, koji su digli ruku za zakone protivne kršćanskoj vjeri a nikad to nisu javno opozvali  tada i pastiri podržavaju zlo i dopuštaju svetogrđa preko sakramenata. Da se tu postupilo odlučno kao biskupi u SAD-u – da se ne mogu pričestiti oni koji ne opozovu svoj javni grijeh (glasanje za pobačaj npr.) – i kod nas bi polako situacija bila drugačija. Većina katolika odlazi iz Crkve jer se stvara pomutnja koja nanosti štetu…

Svi sakrametni dolaze iz euharistije. I cijeli život osobe i zajednice ima svoje središte u euharistiji. Crkva čini euharistiju i euharistija čini Crkvu. Euharistiju ne možemo primiti sami, nego preko Crkve, a euharistija je ona koja izgrađuje Crkvu. Tko je u teškom grijehu ne može primati priečest. Zato je Isus ostavio vlast odriješivanja od grijeha. Sakramenat ispovijedi nam omogućuje da se s Bogom pomirimo i dostojno primamo pričest.

U jednoj knjizi Petra Grgeca (vrijeme II svjetskog rata), pretiskana je 1989, u Zagrebu, nalazi se jedna anegdota koju je zapisao kardinal Alojzije Stepinac. Došla mu je u ruke jedna njemačka knjižica i otud je on prepisao tu anegdotu – iz knjige „Sveta Hrvatska“. 1.1.1648. na granici… jedan za drugim ljudi su bili zaklani…  .. rekao je „Ne možete mi oduzeti život dok se ne ispovijedim jer sam se zavjetovao Gospi… „ i onda su ga ostavili da leži u krvi, a on se tako vukao dva sata do svećenika pred kojim se ispovijedio. Onda je umro. Vjera malog čovjeka pokretala je velike stvari. Jedna od stvari koje je utjecala na Ivana Merza je kad je vidio vojnike koji su se javno poklonili Gospodinu prisutnu u euharistiji. Ta snažna vjera u euharistiju ili u sakramenata ispovijedi – to je nešto što nas je očuvalo kao vjernike i kao narod. Ako to ne ostane onda ne zaslužujemo niti da opstanemo kao narod. Nema ni potrebe.

Svi su sveci imali duboku i stvarnu ljubav prema Crkvi, iako su oni bili svjedoci nedostataka u Crkvi… Imali su puno jači senzibilitet –osjećali su sve što ide protiv te ljubavi. … Crkva je zaručnica koja je najljepša od svih ljepota u svijetu. Ignacije je ostavio pravilo kako osjećati s Crkvom koju je toliko ljubio…

Danas vidimo da se oko Crkve događaju razna sporenja i nedavno je i kardinal Burke progovorio o današnjoj situaciji… „ …. za Franju i protiv Franje… zaštiti ono što Crkva naučava… nikada protivno papinskoj službi… govoriti istine vjere… princip jedinstva… suprostavljanje svetom Ocu dovodi do podjela… Ne dopustiti da nas ušutkaju… Govoriti istinu i svjedočiti je u svakodnevnom životu…

Svjesni smo da se sad i papu želi zloupotrijebiti da se stvaraju podjele u Crkvi… i na temelju toga što to žele svjetovne snage… htjeli bi prognati one koji propovijedaju cjelovitost vjere… a zastupaju i istinu o papinstvu… Koji govore o Francuskoj revoluciji žele zloupotrijebiti povijest da unesu raskol u Crkvi i pretvore Crkvu u nešto drugo…

Jedna anegdota iz naših krajeva, iz Duća. Tamo je jedna stara hrvatska crkva Gospe od snijega U II svjetskom ratu … na vrhu brda… mjesto odakle se pucalo po talijanima… oštećena i uništena. Srušili su oltar, slike i … Talijani su pucali od Dugog rata i svo to pucanje je dodatno oštećivalo crkvu. Kad su došli njemci doši su donijeti dinamit i sve dignuti u zrak. I onda 44.e godine ta se crkva obnavljala. Jedina crkva u Europi koja se obnavljala za vrijeme rata. U godinu – dvije dana bila je obnovljena. Kad je bio 4.8., dan obnove crkve, trodnevnica Gospi Snježnoj (5.8. je Gospa Snježna, … blagdan ustanovljen zbog čuda u Rimu gdje je sagrađena crkva sv. Marije Velike) Tog dana u 9 i 20 je bio blagoslov i uslijedila je misa. Oko deset sati za vrijeme blagoslova i usred kolovoza, počeo je padati snijeg (!!!) Bilo je oko 500 ljudi koji su to vidjeli. Svi su osjećali snijeg na rukama, na licu. Tamožnji župnik, don Lovre Katić, izišao je… no rekao je „To su mušice, nije to snijeg!“ narod je dao svjedočanstvo, no komunisti su vršili pritisak da se o tom ne govori. Sazvan je sastanak i jedan je rekao da je sve izmišljeno. Drugi komunist je ustao i rekao da nije istina da je bilo čuda. Frano Ban… župnik, je pokupio svjedočanstva i zapisao… zašto don Lovre Katić nije posvjedočio? Jer je bio proganjan i ako bi nešto rekao onda bi bio zatvoren. O tome se onda prestalo govorit. Tek kasnije kad se moglo otvorenije govoriti je o tome progovoreno…

Izvor: bilješke govora don J.M., Kamen, 28.1.

Print

You may also like...