VATIKAN SUTRA – piše: anonimni kardinal

29.veljače portal La nuova Bussola Quotidiana ekskluzivno i na šest jezika je objavio dokument potpisan od strane anonimnog kardinala. Glavni autor je kardinal koji je prikupio prijedloge drugih kardinala i biskupa koji žele ostati anonimni iz razloga objašnjenih u pismu.

U dokumentu, između ostalog piše:


 

„Razumljivo je da se čitatelji pitaju zašto je ovaj tekst anoniman . Odgovor bi trebao biti očit svakome tko je upoznat s današnjim rimskim okruženjem. Iskrenost nije dobrodošla i njezine posljedice mogu biti neugodne.“

Dokument „Vatikan sutra“ kojem je u potpisu Demos II je povezan s prvim takvim sličnim dokumentom „Vatikan danas“ (napisanim prije dvije godine) kojem u potpisu stoji: Demos, a autorstvo se kasnije pripisalo kardinalu Pellu.

Ovaj novi dokument definira sedam prioriteta  sljedeće konklave za popravak zbrke i krize koju je stvorio ovaj Pontifikat.

.VATIKAN SUTRA

U ožujku 2022. pojavio se anonimni tekst s potpisom “Demos” i naslovom “ Vatikan danas ” – koji je pokrenuo niz ozbiljnih pitanja i kritika o pontifikatu pape Franje. Uvjeti Crkve otkako se pojavio taj tekst nisu se bitno promijenili, a još manje poboljšali. Stoga se ovdje predložena promišljanja namjeravaju temeljiti na izvornima u svjetlu potreba Vatikana sutrašnjice.

Završne godine pontifikata, bilo kojeg pontifikata, vrijeme su za procjenu stanja Crkve u sadašnjosti i potreba Crkve i njezinih vjernika u budućnosti. Jasno je da je snaga pontifikata pape Franje povećani naglasak koji je dao suosjećanju prema slabima, solidarnosti prema siromašnima i marginaliziranima, brizi za dostojanstvo stvorenoga i ekološkim pitanjima koja iz toga proizlaze, te naporima da prati patnike i otuđene u njihovim teretima.

Njegovi su nedostaci jednako očiti: autokratski, ponekad naizgled osvetnički stil vladanja; određena nepažnja u pravnim stvarima; netolerancija prema neslaganju, čak i neslaganju s poštovanjem; i – još ozbiljnije – obrazac dvosmislenosti u pitanjima vjere i morala koji izaziva zbunjenost među vjernicima. Zbunjenost rađa podjele i sukobe. Potkopava povjerenje u Božju Riječ, slabi evanđeosko svjedočanstvo. A rezultat je danas Crkva slomljenija nego ikad u svojoj novijoj povijesti.

Zadaća sljedećeg pontifikata stoga mora biti da povrati i ponovno uspostavi istine koje su među mnogim kršćanima bile polako zamagljene ili izgubljene. One uključuju, iako nisu ograničene na, neka temeljna načela: (a) nitko nije spašen osim kroz, i samo kroz, Isusa Krista, kao što je On sam jasno rekao; (b) Bog je milosrdan, ali i pravedan, i intimno je zainteresiran za svaki ljudski život, On oprašta, ali nas također drži odgovornima, On je i Spasitelj i Sudac; (c) čovjek je stvorenje Božje, a ne izum samog sebe, i nije stvorenje samo emocija i apetita, već i intelekta, slobodne volje i vječne sudbine; (d) objektivne i nepromjenjive istine o svijetu i ljudskoj prirodi postoje i spoznatljive su putem Božanske objave i primjene razuma; (e) Božja riječ, zapisana u Svetom pismu, pouzdana je i ima trajnu snagu; (f) grijeh je stvaran i njegovi su učinci smrtonosni; i (g) Njegova Crkva ima i autoritet i dužnost “činiti učenicima sve narode”. Nemogućnost da se s radošću prihvati ovo djelo misionarske i spasiteljske ljubavi ima posljedice. Kao što Pavao piše u 1. Korinćanima 9,16, “jao meni ako ne propovijedam evanđelje.”

Neka praktična opažanja proizlaze iz zadatka i gornjeg popisa.

Prvo : istinski autoritet je potkopan kada se koriste autoritarna sredstva za njegovu primjenu . Papa je Petrov nasljednik i jamac jedinstva Crkve. Ali on nije autokrat. On ne može mijenjati crkveni nauk i ne smije samovoljno izmišljati ili mijenjati crkvenu stegu. Crkvom upravlja kolegijalno sa svojom braćom biskupima u mjesnim biskupijama. I uvijek to čini u vjernom kontinuitetu s Riječju Božjom i naukom Crkve. „Nove paradigme” i „novi neistraženi putovi” koji odstupaju od oba nisu od Boga. Novi Papa morat će obnoviti hermeneutiku kontinuiteta u katoličkom životu i ponovno potvrditi razumijevanje 2. vatikanskog sabora o ispravnoj ulozi papinstva.

Drugo : kao što Crkva nije autokracija, nije ni demokracija. Crkva pripada Isusu Kristu. To je njegova Crkva. To je mistično Tijelo Kristovo, sastavljeno od mnogih udova. Nemamo ovlasti mijenjati njegova učenja kako bi odgovarala svijetu. Nadalje, katolički sensus fidelium nije stvar anketa, pa čak ni mišljenje većine krštenih ljudi. Dolazi samo od onih koji istinski vjeruju i aktivno prakticiraju, ili barem iskreno pokušavaju prakticirati, vjeru i nauk Crkve.

Treće : dvosmislenost nije ni evanđeoska ni dobrodošla . Naprotiv, raspiruje sumnju i raskolničke porive. Crkva je zajednica ne samo Riječi i sakramenta, nego i vjere. Ono u što vjerujemo pomaže nam definirati i održati nas. Stoga doktrinarna pitanja nisu teret koji nameću bešćutni “liječnici zakona”. A nisu čak ni moždani prilog kršćanskom životu. Naprotiv, oni su ključni za življenje autentičnog kršćanskog života, jer se tiču ​​primjene istine, a istina zahtijeva jasnoću, a ne ambivalentne nijanse. Od početka se sadašnje papinstvo opire evanđeoskoj snazi ​​i intelektualnoj jasnoći svojih neposrednih prethodnika. Demontaža i reorganizacija Instituta Ivana Pavla II. u Rimu i marginalizacija tekstova kao što je  Veritatis Splendor sugeriraju uzdizanje “suosjećanja” i emocija nauštrb razuma, pravde i istine. Za zajednicu vjernika to je nezdravo i duboko opasno.

Četvrto : Katolička crkva je, osim Riječi, sakramenta i vjerovanja, i pravna zajednica . Kanonsko pravo uređuje život Crkve, usklađuje njezine ustanove i postupke te jamči prava vjernika. Među znakovima aktualnog pontifikata je pretjerano oslanjanje na  motu proprio  kao instrument upravljanja te općenito zanemarivanje i odbojnost prema kanonskim detaljima. I ovdje, kao i kod dvosmislenosti nauka, prijezir prema kanonskom pravu i ispravnom kanonskom postupku potkopava povjerenje u čistoću poslanja Crkve.

Peto : Crkva je, kako ju je lijepo opisao Ivan XXIII.,  mater et magistra , “majka i učiteljica” čovječanstva, a ne njegova poslušna sljedbenica; čuvar čovjeka kao subjekta povijesti, a ne njezina objekta. Ona je Kristova zaručnica; njezina priroda je osobna, nadnaravna i intimna, a ne samo institucionalna. Nikada se ne može svesti na sustav fleksibilne etike ili sociološke analize i preoblikovati da odgovara instinktima i apetitima (i seksualnim zbunjenostima) jednog doba. Jedna od glavnih mana sadašnjeg pontifikata je njegovo uzmicanje od uvjerljive “teologije tijela” i nedostatak uvjerljive kršćanske antropologije… upravo u vrijeme kada se množe napadi na ljudsku prirodu i identitet, od transrodnosti do transhumanizma.

Šesto : Globalna putovanja su tako dobro služila pastiru poput pape Ivana Pavla II. zbog njegovih jedinstvenih osobnih darova i prirode vremena. Ali vremena i okolnosti su se promijenile. Crkva u Italiji i cijeloj Europi – povijesnoj domovini vjere – nalazi se u krizi. Samom Vatikanu hitno je potrebna obnova morala, čišćenje institucija, procedura i osoblja te duboka reforma financija kako bi se pripremio za izazovniju budućnost. Nisu to male stvari. Oni zahtijevaju prisutnost, izravnu pozornost i osobni angažman svakog novog pape.

Sedma i posljednja točka : Kardinalski zbor postoji kako bi Papi davao savjete na visokoj razini i birao njegova nasljednika nakon njegove smrti. Ova služba zahtijeva ljude čestite osobnosti, solidne teološke naobrazbe, zrelog vodstvenog iskustva i osobne svetosti. Također zahtijeva Papu voljnog pitati za savjet i slušati. Nejasno je u kojoj se mjeri to odnosi na pontifikat pape Franje. Sadašnji pontifikat stavio je naglasak na diverzifikaciju kolegija, ali nije uspio okupiti kardinale na redovitim konzistorijima čiji je cilj promicanje istinske kolegijalnosti i povjerenja među braćom. Kao rezultat toga, mnogi glasači koji će glasati u sljedećoj konklavi neće se zapravo međusobno poznavati i stoga mogu biti podložniji manipulaciji. U budućnosti, ako kolegij želi služiti svojoj svrsi, kardinali koji ga čine trebaju više od crvene kape i prstena. Trenutačni kardinalski kolegij trebao bi biti proaktivan u međusobnom upoznavanju kako bi bolje razumjeli svoje različite vizije Crkve, situacije u njihovim lokalnim crkvama i njihove osobnosti – sve važne čimbenike u razmišljanju o novom papi.

Razumljivo je da se čitatelji pitaju zašto je ovaj tekst anoniman . Odgovor bi trebao biti očit svakome tko je upoznat s današnjim rimskim okruženjem. Iskrenost nije dobrodošla i njezine posljedice mogu biti neugodne. Ipak, ova bi se razmišljanja mogla nastaviti još mnogo stranica, posebno naglašavajući snažnu ovisnost sadašnjeg pontifikata o Družbi Isusovoj, nedavni problematični rad kardinala Fernandeza u Dikasteriju za nauk vjere i pojavu male oligarhije pouzdanika s pretjeranim utjecajem unutar Vatikana – sve to unatoč tvrdnjama o sinodalnoj decentralizaciji.

Upravo iz tih razloga, razmišljanja koja su ovdje navedena mogu biti korisna u nadolazećim mjesecima. Nadamo se da ovaj prilog može pomoći u vođenju potrebnih razgovora o tome kako bi Vatikan trebao izgledati u sljedećem pontifikatu.

Demos II

Izvor: La nuova bussola quotidiana