TRAVNIK – grob Petra Barbarića (Hodočašće u BiH, 3.dio)

Došli smo do sjemeništa u Travniku. Tu nas je dočekao duhovnik vlč. Pavo Šekerija, koji nam je rekao ponešto o Petru Barbariću, vrijednom đaku i uzornom kršćaninu, a onda nas potakao na evangelizaciju po uzoru na slugu Božjeg Petra.

Eto tih par podataka i na stranici: Isusovci

“PETAR BARBARIĆ rođen je u selu Klobuk (zaselak Šiljevište) kod Ljubuškog u hrvatskoj obitelji devetero djece od pobožnih roditelja. Djetinjstvo je proveo na paši s ovcama uz pobožne knjige. U pučku školu pošao je tek s dvanaest godina, kad je blizu rodnog sela otvorena škola. U dvije godine završio je četiri razreda škole s odličnim uspjehom. Roditelji nisu imali novaca za njegovo daljnje školovanje pa je u Vitini izučio trgovački zanat. Kao trgovački pomoćnik, primljen je u sjemenište u Travniku sa željom da postane svećenik, uz pomoć bivšeg učitelja Tomislava Vuksana. Živio je vrlo pobožno. Govorio je da će radije umrijeti, nego uvrijediti Isusa. Preveo je s talijanskog jezika na hrvatski, životopis Pavla Kolarića, bjelovarskog isusovca koji je umro u Rimu, na glasu svetosti. Razbolio se od tuberkuloze i umro kao učenik osmog razreda isusovačke gimnazije, položivši redovnički zavjet. Obraćao je grešnike, uveo je u sjemenište pobožnost Srcu Isusovu, a u svojoj rodnoj župi, osnovao je Bratovštinu Gospine krunice. Hrvati u Bosni i Hercegovini i manjim dijelom u Hrvatskoj, utječu se njegovom nebeskom zagovoru. Mnogo kulturnih društava nazvano je njegovim imenom. Pokrenut je postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Životopis mu je preveden na više jezika.”

Kako reče pater Pavo – Petar Barbarić se pokapao 4 puta.

Prvi put na gradskom groblju,

pa 1935. u sjemenišnu crkvu,

pa mu je tijelo 1944. zakopano u blato i zazidano da bi se sakrilo do naroda,

Kad se nakon zadnjeg rada, obnavaljala gimnazija, tijelo se pronašlo i sada su njegovi zemni ostaci u crkvi sv. Alojzija Gonzage (vidi sliku).

Danas mu se oko groba u molitvi okupljaju učenici gimnazije kao i ostali narod.

Okupili smo se i mi oko groba u uputili Petru svoje molitve. U tišini. A onda smo se spustili u podrum sjemeništa gdje je pronađeno njegovo tijelo. Pater Pavao reče da je evangelizacija i poklanjanje krunica, pa su se hodočasnici uputili i u suvenirnicu. Možda je netko i pronašao koji dobar Petrov životopis. Osobno nisam zadovoljna izborom. Najbolji životopis koji se mogao pronaći je prepričana verzija onog kojeg je napisao Petrov duhovnik, a knjižica se zove “Uskrsna zvona”. Pa ni na samoj isusovačkoj internetskoj stranici nema opširnijeg životpisa. Tek vrlo šturi podaci. Vratila sam se iz suvenirnice u crkvu, na Petrov grob, da mogu kleknuti na grob u miru…

A i sad – razmišljam nešto… o Crkvi… o crkvama i suvenirnicama. O evangelizaciji. Evangelizirati se i te kako može dobrim knjigama, a u naše moderno doba i preko interneta.  Zašto se onda Petar nekako i danas od javnosti skriva umjesto da se njegov primjer života učini očitijim, da postane svijetlo za nas koji živimo danas? Ne znam. Teško je i na interentu pronaći neki opširniji životopis. Tek vrlo šturo. Šteta.

I Petrovo tijelo je bilo skrivano u blato. A skriva se, na neki način – i istina o njegovoj blaženoj duši.

…

Nakon Travnika smo se uputili kod Gospina vrila. Ima tu jedan izvor vode, na kojem “tako pričaju” (ne znamo je li negdje nešto i zabilježeno), su se “dogodila i neka ozdravljenja… “. I tu je onda nastalo jedno malo Gospino svetište gdje se slavi blagdan Male Gospe.

A onda smo se polako uputili natrag.

Po običaju putem se moli Gospina krunica. Tri krunice. A slušamo i snimljena razmatranja sa Radio Marije.

Na povratku mikorofon je osim za krunicu iskorišten i za druge nagovore od strane troje hodočasnika. Ponešto za nasmijati se, ponešto za zahvaliti, a ponešto za začuditi se i zapitati se… (?!). Hodočašće uistinu može biti prilika za evangelizaciju, čiju potrebu je naglasio i pater Pavo, jer ima mnogih hodočašća koja se tako nazovu, a znaju preskočiti ono najvažnije (kao svetu misu u nedjelju). Može to biti i prilika da se ljude privuče bliže Bogu, ali i da ih se privlači za neke druge ciljeve. Zato, svatko od nas može ispitati svoju savjest i o tom – kakav je hodočasnik. Uistinu, svaki je kršćanin pozvan po krštenju na evangeliziranje. Netko će možda pokloniti nekom krunicu, a netko će nekog naučiti kako se ta krunica „koristi“, netko će evangelizirati riječima glasnim, netko riječima tihim, netko fotografijama… U svakom slučaju – nitko od kršćana nema opravdanja da svoju vjeru živi samo za sebe. Nama u Hrvatskoj je to zasigurno (još uvijek) lakše nego Hrvatima u multikulturalnim sredinama, kao u Bosni i Hercegovini, gdje smo postali manjina koju se želi učiniti još manjom manjinom nego već je …