Sveti Mihael došao u pomoć marincu Mihaelu – istinita priča
Ne bih se usudio ovo pismo napisati nikome osim tebi, jer nitko drugi ne bi povjerovao u ono što ću ti ispričati. Možda će čak i tebi biti teško povjerovati, ali moram nekome reći. Prije svega, u bolnici sam. Ne brini — stvarno, nemoj se brinuti. Bio sam ranjen, ali dobro sam, razumiješ? Dobro sam. Liječnik kaže da ću za mjesec dana ponovno biti na nogama.
Ali to nije ono što ti želim ispričati.
Sjećaš li se kad sam se prošle godine pridružio marincima? Sjećaš li se kad sam odlazio i kad si mi rekla da se svaki dan molim svetom Mihaelu? Zapravo, nisi mi to ni morala govoriti. Otkad znam za sebe, uvijek si me učila da se molim svetom Mihaelu Arkanđelu. Čak si me po njemu i nazvala. I jesam. Uvijek sam se molio.
Kad sam stigao u Koreju, molio sam se još usrdnije. Sjećaš li se molitve kojoj si me naučila?
„Mihaele, Mihaele, jutarnja zoro,
svijetli akorde Neba kojeg si kras;
čuvaj me danas
i u vrijeme kušnje,
otjeraj đavla, budi mi spas.”
Govorio sam je svakoga dana. Ponekad dok sam marširao, ponekad dok sam odmarao, ali uvijek prije nego što bih zaspao. Čak sam nagovorio neke od drugih momaka da je mole.
Jednog dana bio sam s prethodnicom, visoko na prvoj crti bojišnice. Izviđali smo položaje komunista. Hodao sam kroz strašnu hladnoću. Dah mi je izlazio poput dima cigarete. Mislio sam da poznajem svakog čovjeka u patroli, kad se odjednom uz mene pojavio još jedan marinac kojega nikada prije nisam vidio.
Bio je veći od bilo kojeg drugog marinca kojega sam ikada vidio. Morao je biti visok gotovo metar i devedeset tri i bio je snažne, skladne građe. Sam njegov izgled davao mi je osjećaj sigurnosti.
Uglavnom, nastavili smo se probijati naprijed. Ostatak patrole razdvojio se od nas. Da bih započeo razgovor, rekao sam: „Hladno je, zar ne?” A onda sam se nasmijao. Evo mene, s dobrim izgledima da svakog trenutka poginem, a ja govorim o vremenu.
Činilo se da je moj suputnik razumio. Čuo sam kako se tiho nasmijao. Pogledao sam ga: „Nikada te prije nisam vidio. Mislio sam da poznajem svakog čovjeka u svojoj jedinici.”
„Pridružio sam se u posljednji trenutak”, odgovorio je.
„Kako se zoveš?”
„Michael.”
„Stvarno?” rekao sam iznenađeno. „I moje je ime Michael.”
„Znam”, rekao je.
A zatim je nastavio: „Mihaele, Mihaele, jutarnja zoro…”
Bio sam toliko zapanjen da punu minutu nisam znao što bih rekao. Kako je znao moje ime? I kako je znao molitvu kojoj si me ti naučila?
Onda sam se u sebi nasmiješio. Svaki čovjek u jedinici znao je za mene. Nisam li tu molitvu naučio svakoga tko me bio spreman slušati? Zar me ponekad nisu čak i zadirkivali nazivajući me svetim Mihaelom?
Neko vrijeme nijedan od nas nije progovorio. A onda je on prekinuo tišinu.
„Pred nama će biti problema.”
Morao je biti u izvrsnoj fizičkoj kondiciji ili je jednostavno tako lako disao da mu nisam mogao vidjeti dah. A moj se dah, naprotiv, pretvarao u velike bijele oblake. Ovoga puta na njegovu licu nije bilo osmijeha.
„Problemi pred nama”, pomislio sam. Pa, s komunistima posvuda oko nas, to baš i nije bilo neko veliko otkriće.
Tada je počeo padati snijeg — velike, guste pahulje. U samo nekoliko trenutaka cijeli je krajolik nestao pred našim očima. Marširao sam kroz bijelu izmaglicu pahulja.
Moj je suputnik nestao.
„Michael!” povikao sam iznenada, u panici.
Osjetio sam njegovu ruku na svojoj ruci. Glas mu je bio dubok i snažan: „Ovo će uskoro prestati.”
Njegovo se predviđanje pokazalo točnim. Nakon nekoliko minuta snijeg je prestao jednako naglo kao što je počeo. Sunce je bilo tvrd, blještav disk na nebu.
Osvrnuo sam se tražeći ostatak patrole, ali nigdje nikoga. U snažnoj snježnoj oluji izgubili smo ih. Pogledao sam naprijed dok smo prelazili preko manjeg uspona.
Mama, srce mi je zastalo.
Bilo ih je sedam.
Sedam komunista u podstavljenim hlačama i jaknama te smiješnim kapama. Samo što sada na njima nije bilo ničega smiješnog. Sedam pušaka bilo je upereno ravno u nas.
„Dolje, Michael!” viknuo sam i bacio se na smrznuto tlo.
Čuo sam kako su puške opalile gotovo istodobno. Čuo sam metke.
Michael je još uvijek stajao.
Mama, ti momci nisu mogli promašiti — ne s te udaljenosti. Očekivao sam da ću ga vidjeti doslovno raznesenog. Ali on je i dalje stajao ondje, kao da se nije ni pokušao braniti. Činilo mi se da je paraliziran od straha.
To se ponekad dogodi, mama, čak i najhrabrijima. Bio je poput ptice opčinjene zmijom. Barem sam tada tako mislio.
Skočio sam prema njemu kako bih ga povukao na tlo i tada sam osjetio iznenadnu vatru u prsima. Često sam se pitao kako je biti pogođen. Sada znam.
Sjećam se snažnih ruku oko sebe — ruku koje su me tako nježno položile na jastuk od snijega.
Otvorio sam oči da još jednom pogledam.
Umirao sam.
Možda sam već i bio mrtav. Sjećam se da sam pomislio: „Pa, nije tako loše.”
Možda sam gledao ravno u sunce. Možda sam bio u šoku. Ali tada sam ponovo vidio Michaela kako stoji uspravno.
Samo što mu je ovoga puta lice sjalo zastrašujućim sjajem. Kao što rekoh, možda je to bilo sunce u mojim očima. Ali dok sam ga gledao, činilo mi se da se mijenja.
Postajao je sve veći.
Raširio je ruke.
Možda je ponovno padao snijeg, ali oko njega se pojavio sjaj poput anđeoskih krila.
U rukama je držao mač.
Mač koji je bljeskao kao milijun svjetala.
To je posljednje čega se sjećam prije nego što su ostali momci došli i pronašli me. Ne znam koliko je vremena prošlo. Povremeno bih imao tek nekoliko trenutaka predaha od boli i vrućice.
Sjećam se da sam im odmah rekao za neprijatelja koji se nalazio pred nama.
- „Gdje je Michael?” upitao sam.
Vidio sam kako se međusobno pogledavaju.
„Tko?” upitao je jedan od njih.
„Michael! Onaj veliki marinac s kojim sam hodao neposredno prije nego što nas je zahvatila snježna oluja.”
„Mali”, rekao je narednik, „nisi hodao ni s kim. Bio si sam! Cijelo vrijeme sam te promatrao. Previše si se udaljio od nas. Upravo sam te namjeravao pozvati kad si nestao u snijegu.”
Znatiželjno me pogledao.
„Kako si to uspio, mali?”
„Kako sam što uspio?” upitao sam, pomalo ljutito unatoč rani.
„Taj marinac po imenu Michael i ja samo smo…”
„Sine”, rekao je narednik ljubazno, „ja sam osobno sastavio ovu patrolu i jednostavno nema drugog Michaela u njoj. Ti si jedini Mike.”
Zastao je na trenutak.
„Kako si to uspio, mali? Čuli smo pucnjeve. Nijedan metak nije ispaljen iz tvoje puške. A tamo preko brda nema ni traga olovu u onih sedam tijela.”
Nisam ništa rekao. Što sam mogao reći? Mogao sam samo zuriti u njega otvorenih usta, potpuno zaprepašten.
Tada je narednik ponovno progovorio.
„Mali”, rekao je nježno, „svaki od onih sedam komunista ubijen je udarcem mača.”
To je sve što ti mogu reći, mama. Kao što sam rekao, možda je sunce zaslijepilo moje oči. Možda je bila hladnoća. Možda bol.
Ali to se dogodilo.
S ljubavlju,
Michael
Ovu priču ispričao je i svećenik (hrvatskih korjena), o. Chris Alar – a koju možete poslušati na ovom videu ili pročitati na:
