Sveti LUJ IX, kralj Francuske: uzor za političare i vladare država

luis
 
Kraljevanje svetog Luja IX. bilo je veliki dar Boga i Djevice Marije Francuskoj, ali i kršćanstvu i cijelom svijetu.
Ako majčino srce odgovori na misiju koju joj Bog povjeri, onda prima svu milost, svu dobrotu da u duše svoje djece položi vrline do te mjere da ih učini svetima.
Bianca di Castiglia pokazala se vrijednom majkom sina kakav je bio sveti Luj IX.
Moglo bi se reći da bez divnih kvaliteta njenog srca i inteligencije, osvijetljene dubokom vjerom i divnim pouzdanjem u Mariju (uzor svih Majki) svijet, možda, nikad ne bi mogao poznavati takvog kršćanskog kralja i vladara.
Bianca je uvijek molila krunicu s pobožnim ljudima njezina Dvora.
Mržnja prema grijehu karakterizirala je djetinjstvo Luja IX i vodila ga na budnost i molitvu, što će tada biti velika strast njegova života.
Jednog dana čuo je majku kako izgovara ove riječi: “Dragi sine, znaš da mi ništa nije draže od tebe, ali više volim vidjeti te mrtvog, nego u smrtnom grijehu”
U podnožju oltara i u čitanju duhovnih knjiga, Luigi saznaje i svoje dužnosti kršćanina i svoju misiju kralja.
Oko njega su se smrti umnožile do te mjere da su ga približile prijestolju: njegov prvorođeni brat umro je 1218. Godine, a njegov otac 1226. Godine. U to vrijeme Luju je bilo 12 godina.

KRALJ SA 12. GODINA
Luigijevo posvećenje dogodilo se 29. studenoga 1226. godine.
Ne samo da je kraljica u svog sina ugradila ljepotu kršćanske vjere i veliku pobožnost prema Bezgrješnoj Djevici, već je željela da sve to bude potkrijepljeno dubokim poznavanjem vječnih istina. Za svoju religijsku i intelektualnu formaciju odabrala je najbolje teologe i najbolje osobe na svim poljima poučavanja.
Luj IX. pokazao se dostojnim takve majke i takvih majstora.
Molitva je bila stalna hrana njegove duše čak i u ratnim pothvatima.  Unatoč visokom zvanju pripao je Trećem redu sv. Franje od kojeg je kasnije postao zaštitnik muške grane trećoredaca.
Kako bi iskazao poštovanje Gospi, svake je subote okupljao siromahe u svojoj palači, prao im noge koje je ljubio s poštovanjem, nakon što ih je vlastitim rukama osušio; sam ih je služio za stolom i dijelio im bogatu milostinju. Svakog je dana recitirao molitvu časova Presvetoj Djevici.
Izvršavajući zavjet svoga oca, kralja, osnovao je opatiju Royaumont i htio je ručno, znojem čela sudjelovati u izgradnji, služeći zidarima i noseći kolica natrpana kamenjem. Često je boravio u opatiji provodeći život kao redovnik. Sudjelovao je u dnevnim molitvama, ali smatrajući sebe nedostojnim da ga se tretira kao religioznog, sjedio je na slami. Pomagao je graditeljima, uzimao jela u blagovaonici, posjećivao bolesnike u ambulanti.
Pripovijeda se i ova zgoda: Jedne je nedjelje, u pratnji opata, želio je nahraniti gubavca, čije su ruke bile osakaćene bolešću, toliko da ih nije mogao koristiti. Kralj je stoga rezao meso i stavljao gubavcu u usta s velikom oprezom, vodeći računa o soli koja može uzrokovati bol na zapečaćenim usnama; Luigi se pred bolesnicima držao na koljenima, uvjeren da ta bolesna tijela predstavljaju Isusove rane, tako da je i opat radio to isto.

SA 19 GODINA KRALJ LUJ SE OŽENIO

Mlada kraljica bila je dostojna svoga muža. Kroničar tog vremena opisuje je kao plemenitu, ljubaznu, obrazovanu i obdarenu rijetkim vrlinama.

Margherita je sa Lujem imala jedanaestero djece.
Luj je znao biti uzor očevima. Uzeo je sam na sebe uzeo zadatak odgoja djece. Poučavao ih je da preziru svjetovne užitke i ispraznosti, i vodio ih je ljubavi prema Bogu. Nakon zavjera, sam ih je poučavao. S tim u vezi sačuvana su neka uputstva koja je napisao svojoj kćeri Isabelli, budućoj kraljici Navarre: “Draga kćeri, ponizno slušaj svoga muža i svog oca i majku, u stvarima koje su Božje; morate svakom dati što on pripada njemu, za ljubav koju im morate imati prema njima, a osim toga, morate činiti najbolje za ljubav našeg Gospodara, koji je tako naredio, protiv Boga ne smijete nikoga poslušati. Draga kćeri, uloži toliko truda da si tako savršena u svemu dobrom da bi oni koji te vide i namjeravaju razgovarati o tebi mogli uzeti dobar primjer; ….  i pazi da ne pretjeruješ u svojim ukrasima. “

KRALJ KRIŽAR
Važna epizoda u njegovom životu bila je kada ga je bolest dovela do ruba smrti. Mnogo je sati ostao bez svijesti. Liječnici su ga pokušali oživjeti, ali nije bilo uspjeha. Izjavili su smrt. Odjednom se Luj probudio i ubrzo nakon što je ustao iz kreveta izjavio je: “S visine Neba svjetlost Istoka proširila se nad mnom, a Gospodin me ponovo pozvao od mrtvih. Gospodine, budi blagoslovljen i primi zakletvu koju čini križar”.

Kralj je zatim objasnio da je u tim trenucima u viđenju vidio zapovijed da ode u Svetu zemlju kako bi podigao kršćanski stijeg koji su muslimani srušili.
Nakon toga biskup u Parizu pokušao je odvratiti kralja od njegovog cilja, ali bezuspješno. Luj IX. Odgovorio je: Kažete, moj biskupe, da nisam bio pri sebi kad sam odlučio uzeti Križ. Pa, evo ga, vratit ću vam ga. “Zatim je dodao:” Moji prijatelji, sada sam savršeno pri sebi. …Bog, koji sve zna, dobro zna da mi nikakva hrana neće ući u usta dok mi se križ ne vrati.

Biskup se očito morao povući.
Potpuno izliječen, kralj Louis sve je tako dobro uredio da se Kraljevstvom dobro upravljalo tijekom njegove odsutnosti.
12. lipnja 1248. godine, učinio je predanje Gospi, sudjelovao na misi i primio euharistiju. Zatim je otišao u Pontoise, pred čudotvornu Gospinu sliku, kako bi njoj povjerio sudbinu Francuske, svojih vojnika i svoju vlastitu.
25. kolovoza iste godine ukrcao se u Aigues-Mortes. Križari su zimu proveli na otoku Cipru, ali kuga je desetkovala vojsku.
25. svibnja 1249. Luj IX. dao je početni signal na krik „Bog to želi!“. Flota je krenula prema Egiptu, gdje je stigla 4. lipnja.
Sljedećeg dana, nakon ispovijedi, križari su napali muslimanske brodove. Neprijatelji su se povukli zbog iznenadne borbe i grad Damietta je osvojen.
6. lipnja, u rano poslijepodne, Luj IX., bosim nogama, ušao je u napušteni grad, a slijedili su ga njegovi vojnici, koji su također bili bosi. Drevna gradska crkva, koju su muslimani pretvorili u džamiju, vraćena je na kršćansko bogoslužje.

Bio je svugdje gdje je postojala opasnost i uvijek je bio na prvoj liniji. Bio je i zarobljen  zajedno s drugima. Usred patnji zatvora, epidemije i pogubljenja koje je naredio sultan, neprestano je podsjećao svoje vojnike na svetu odanost i dužnost.
Za vrijeme zatočeništva musliman Emir se divio ponosu kralja Luja i tražio je da ga postavi za viteza. No, Luj je – s pravom – imao previsoku predodžbu o dostojanstvu tog položaja, ne videći da je toga dostojan onaj tko nije kršćanin, te mu je odgovorio:

Nikad ne bih predao vojsku nevjerniku. Postanite kršćaninom, a ja ću vas učiniti vitezom!” Musliman je bio zadivljen, a Luju je rakao: “Vi ste najponosniji Francuz kojeg smo ikad vidjeli!”
Luju je darovana sloboda, ali pod cijenu otkupnine. Čekao je puštanje posljednjih zatvorenika u San Giovanni d’Acri i utvrdio neka mjesta koja su još uvijek držana pod kršćanskom vlašću; tada je, saznavši za smrt kraljice, nakon što je oslobodio sve zarobljenike, odlučio se vratiti u Francusku.

(…)

Više na: bastabugie.it

Print

You may also like...