Sv. Ivan M. Vianney: “Krumpiraš” koji je sotoni remetio planove

ivan maria vUčenje mu nije baš išlo i ispite je polagao teškom mukom. No to ga nije omelo u žarkoj želji da služi dušama kao svećenik. Toliko se žrtvovao za spas duša da ga je sotona mrzio i fizički napadao kroz trideset sedam godina. Molio je Isusa da obrati njegove župljanje, a on se za tu nakanu žrtvovao na razne načine. Spavao bi jako malo, pod glavom bi imao komad drveta umjesto jastuka, njegov obrok najčešće su bili kuhani krompiri zbog čega su ga podrugljivo zvali Krompiraš, (čak mu se i Sotona znao narugati: „Krumpirašu, još si živ!“), satima bi čekao župljane „prikovan uz ispovjedaonicu“, čekajući pokornike, mirno je prihvaćao velike glavobolje,…

Upravo prije nego li bi se na ispovijedi pojavio neki teški grešnik sotona ga je više napadao. Ne bi mu dao spavati, vukao bi ga skupa sa madracem po podu sobe, (da se nekad morao premjestiti i spavati na slami), proizvodio bi zvukove zabijanja čavala u drveni pod, ili zvukove šišmiša uokolo, … ) a on bi se narugao sotoni govoreći kako ga upravo na taj način najbolje priprema za sutrašnji susret sa nekim velikim pokornikom. I drugi su mogli čuti buku u njegovoj sobi i čudili su se da tu uopće netko smije spavati. Ali to je bila njegova svakodnevnica više od tri desetljeća koju je prikazivao za obraćenje svojih župljana. Molio je Boga: „Daj mi križ koji god želiš, do kraja života, samo da se župljani obrate…“

Jednom prilikom sotona je bio toliko ljut na njega da je rekao: „Kad bi bila samo trojica na svijetu kao ti moje bi kraljevstvo bilo uništeno!“

Župljani su bili svjedoci njegove velike ljubavi za Isusa prisutnog u euharistiji. U trenutku pretvorbe kad je u hostiji sam Isus on bi se izgubio u mislima, s blaženim osmjehom i po petnaest minuta, dok bi mu se suze slijevale niz obraze, od radosti što može na svojim rukama imati Isusa. A o njegovoj vjeri govori i to što bi nekad znao župljanima više puta ponavljati, uvjeravajući ih: „On je tu!… On je tu!… On je tu!“ 

Najbolja knjiga za njega bio je – križ. U toj školi križa bili su i njegovi župljani. Govorio bi im o potrebi križa kako bi mislili na Boga više. Govorio bi da su križevi za nas kao voda za ribu. No, nije lako voljeti križeve. Znao je on to. I sam bi nekad bio pomišljao da neće moći… Ali onda bi molio Isusa da mu da ljubav za križ, kako bi mogao prihvaćati sve što dođe. I od tada ih je prihvaćao mirno i radosno. Za bogatog mladića kaže da je otišao žalostan od Isusa jer je u njegovu životu nedostajalo križeva. A život bez križeva je – jalov. Dvojica razbojnika do Isusa na križu su trpjeli iste boli, ali je nisu isto prihvatili. Jedan je umro u miru, pomiren s Bogom, prihvaćajući boli razapinjanja, a drugi je umro u gorčini.

Život s križem za njega nije bila samo teorija. On je to pokazivao svojim strpljenjem prema onima koji su mu se rugali, prihvaćanjem života pokore, potpuno predan Bogu u svom služenju župljanima.

Ivan Maria Vianney je svećenik koji je svakodnevno umirao sebi, da bi donosio plod obraćenja u životima župljana. Uzor je župnicima, a naravno – u ljubavi prema Isusu – može biti uzor i svakom od nas.

Živimo u društvu u kojem mrtvljenje, žrtva, pokora postaju strane riječi. Upravo zato nam je važno da uvijek ponovo pred sobom imamo i ovakve uzore. 

(Zaštitnik je župnika, a slavimo ga 4.8.)

Sv. Ivane M. Vianney moli za nas! 

Za one koji žele čuti više o ovom svecu video u prilogu

Print

You may also like...