Sv. Gertruda i molitva za č. sestru u čistilištu
Čitamo u objavama svete Gertrude kako je u istom samostanu umrla neka mlada pobožna redovnica koju je veoma voljela zbog njenih vanrednih kreposti (Revelationes Gertrudaianae ac Mechtildianae, Henri Oudin, Poitiers, 1875)
Dok je sv. Gertruda vruće preporučivala Bogu tu dragu dušu, bi uzdignuta u ekstazi. U viđenju ukaže joj se preminula sestra kako stoji pred Božjim prijestoljem ovjenčana sjajnom krunom i veoma skupocjenim haljinama. Ipak izgledala je žalosna i uznemirena, oborenih očiju kao da ju je stid oblio što se nalazi pred Božjim licem. Činilo se kao da se želi odatle udaljiti.
Veoma začuđena sveta Gertruda zapita Božanskog zaručnika djevica za razlog žalosti i uzbuđenosti ove svete duše. “Preslatki Isuse – upita svetica – zašto tvoja neizmjerna dobrota ne pozove svoju zaručnicu da ti se približi, da uđe u veselje svoga Gospodara? Zašto dopuštaš da stoji podalje, žalosna i tužna?” Tada naš Gospodin s blagim smješkom dade znak svetoj duši da dođe bliže. Ali ona još više zbunjena, nakon kratkog sustezanja, sva u strahu udalji se. Tog se časa svetica obrati izravno duši: “Draga kćeri, zašto se udaljuješ, a naš te Gospodin zove k sebi? Žudjela si za Isusom čitavo vrijeme svoga života, a sada se udaljuješ od njega, iako te on otvorenim rukama čeka da te primi?”
“Ah, draga majko, odgovori duša – nisam dostojna pokazati se pred neoskrvnjenim Jaganjcem. Još nosim na sebi neke zadobivene ljage sa zemlje, Da se duša smije približiti Suncu Pravde, mora biti čista poput zrake svjetlosti. Ja još nisam postigla taj stupanj čistoće što je on traži od svojih svetaca. Pamti dobro, ako mi se jednoga dana otvore nebeska vrata, ne smijem ih prekoračiti dok nisam posve čista od svih ljaga grijeha. Čini mi se da bi me kor djevica koje slijede Jaganjca, s užasom odbio.”
Ali te ipak – nastavi opatica – vidim okruženu sjajem i slavom!”
“Ono što vidite – odgovori duša – samo je okrajak odjeće slave. Da bismo nosili nebesku odjeću moramo biti bez ikakve i najmanje sjene grijeha.”
Ovo nam viđenje pokazuje dušu koja je veoma blizu nebeskoj slavi. Ali je njezino rasvijetljenje, u usporedbi s neizmjernom Božjom svetošću, posve drugčijeg reda nego što ga mi posjedujemo. Ta jasna spoznaja potiče dušu da traži svoj blagoslov, da zadovolji i ispašta prema svojoj potrebi kako bi jednoga dana bila dostojna gledanja trojedinoga svetoga Boga.
Iz knjige: “Čistilište”
