RASPETA LJUBAV – don Josip Mužić

Vidjeli smo u prvom razmatranju da čovjek može lako postati onaj koji razapinje Boga. I da mu to može postat svakodnevnica. No isto tako imamo i suprotan suprotnu mogućnost. Dakle, možemo jednostavno iz ljubavi raspet sebe, a to je ono što nam ostavljaju primjer sveci.

Sv. Veronika Giuliani, to je bila klarisa, talijanka je jedna od svetica sa stigmama. Imali smo više svetaca koji su imali biljege muke Gospodinove, na srcu. Tako se npr. sveta  Velika Terezija se prikazuje kako joj anđeo odapinje strijelu, sveti Filip Neri je imao isto to iskustvo gdje mu je srce bilo probodeno i to se autopsijom potvrdilo i za mnoge svece je to jednako pronađeno. Nema puno slučajeva gdje se potvrda dobila i sa autopsijom  – da se nakon smrti radila autopsija srca i da se onda to potvrdilo.

Ono što je posebno kod svete Veronike jest da ne samo da je napravljena autopsija na njenom srcu koja je to potvrdila, nego da je u njenom srcu pronađeno čak 24 znaka Isusove muke. (!) (Vidi sliku srca dolje)

To je ono što čini  njeno iskustvo i njeno svjedočanstvo posebnim.

Da krenemo onda od početka. Imala je svega 19 godina kad je Isus ukazao i kad joj je stavio u srce križ koji će biti pronađen nakon njene autopsije, nakon njene smrti, ne kao neka tetovaža, nego kao jedna tvorevina od vlakana.

Dakle, kao što mi imamo izrasline na tijelu i slično. Jedna prava izraslina na srcu oblikovana od tkiva koja predstavlja križ. Kad je imala 34 godine dobila je, dakle također jedan dar, a to je da je dobila stigme u obliku trnove krune, to jest, dobila je na srcu, kao što je kasnije pronađeno, jedna okrugli  crveni krug koji je kao jedan reljef i koji po sebi ima točkice u obliku trnove krune.

Kad je imala 36 godina, na Božić, dogodila se izvanjska stigmatizacija srca, Znači ono su bile nutarnje stigme u srcu, a ovdje se  dogodilo da je to bilo vidljivo iz vanka. Dakle, ona je vidjela tada dijete Isusa kako u ruci drži jedan štap od zlata, na vrhu kojega je gorio jedan plamen. S druge strane je imao vrh poput jednog vrha koplja. I onaj vrh sa plamenom stavio je na njenu glavu, a vrh dakle sa oštricom koplja stavio je na njeno srce.

I kaže: „Odmah san osjetila da mi je srce probodeno potpuno, s jedne strane na drugu. I nakon nekog vremena nisam više nikoga vidjela nego sam shvatila iz pogleda koji mi je Isus uputio da sam ja evo sada s Njime sjedinjena na jedan poseban način.“

Kad se vraća k sebi, onda je jednostavno, kaže: „Osjećala sam da imam na srcu otvorenu ranu, ali nisam se usuđivala pogledati. Kad sam tom mjestu približila jedan rubac onda sam vidjela da je bio okaljan krvlju. Imala sam jednu otvorenu ranu koja je bila dimenzija kao one rane koju može učiniti jedan veliki nož. Rana nije krvarila,  kad ju se gleda onda se vidi samo otvoreno meso.

Nakon osam dana, dakle, 1.1. te godine, rana je ponovno počela krvariti i ostale dugo otvorena. Tada je dobila tu jednu izvanjsku stigmu, probodenost srca, koja je bila vidljiva i drugima.

Kad je imala trideset sedam godina, znači godinu iza ovog iskustva vanjske stigme, na Veliki petak ona je primila primila pet rana Gospodinovih.

Tu je imala viđenje kako iz rana Isusovih izlaze kao vatre koje onda probadaju njeno srce.

I kaže: „Osjetila sam veliku bol, ali u isto vrijeme sam se sva osjetila preobražena u Bogu.“ Dakle, tu je bol koja se miješa sa jednom posebnom milošću koja čini da se duša osjeća preobraženo u Bogu.

Jednog jutra Veronika je obavijestila svog ispovjednika da joj je Gospa rekla da će u tri sata početi za nju muke od muke Isusove i da će te muke trajati 24 sata. To se dogodilo. Njen ispovjednik je to mogao pratit i dakle, isto tako i njene sestre i bila je, dakle za to vrijeme u žestokim bolima koje su jednostavno bile vidljive svima koji su bili uz nju.

Nakon toga, te su muke trajale jedno tjedan dana, i iz tih muka gdje ona proživljavala muku Gospodinovu, ona je dobila ponovno jednu unutarnju stigmatizaciju srca, koju će ona sama opisati trinaest godina kasnije, malo prije smrti. Dakle, ona je tada to otkrila svom ispovjedniku. Ocu Gvelfiju i rekla mu je da su tada u njenom srcu bili utisnute dva plamena i jedan barjak sa inicijalima Isusa i Marije, ali da su od prije već postojali u njenu srcu različiti znakovi.  Kasnije će se uspostaviti da je tih znakova bilo točno 24.  Ispovjednik je tada zatražio da ona napravi crtež srca sa svim tim znakovima koji su u njemu bili. Pošto ona nije znala crtat onda je zamolila svoju susestru, to jest dvije sestre da joj pomognu. Jedna od njih je izrezala oblik srca u papiru, crvene boje, a druga je izrezala razne figure, te znakove, koje ona koja je sveta Veronika vidjela u svome srcu i prilijepila ih onda, na to izrezano srce i onda su upisivali i razna slova koja je ona također imala u svome srcu. Tako da je evo tu imamo onda čitavi prikaz onoga što je ona tvrdila da je utisnuto u njeno srce. To je onda bilo predano ispovjedniku. Sestre nisu znale o čemu se radi, one su mislile da je to jedna pobožna igra, ali evo, izišle su u susret i to su napravile. I ona je to predala ispovjedniku. Ispovjednik je to dao biskupu. I biskup je to sačuvao. I jasno da se to onda pokazalo kod autopsije od izuzetne važnosti. U srcu su bile, kako je nacrtano, 24 stvari. U središtu je bio jedan križ koji visoko ima slovo C na svom vrhu, onda u sredini ima slovo F, na lijevoj strani ima slovo V, a na desnoj strani slovo O. Dakle, svako to slovo ima svoje značenje. C znači označava „carita“ ili ljubav, F označava „fede“ ili vjeru, O označava „obedienca“ ili poslušnost, U označava „umilita“ ili poniznost, i V volju Božju.

Pod križem, na desnu stranu se nalazila jedna kruna od trnja. I također pokraj nje jedan barjak koji je bio položen u koso, i taj barjak je bio nacrtan tako da je bio podijeljen u dva dijela. Na gornjem dijelu je slovo I, a na donjem dijelu je slovo M. I znači Isus, a M označava Mariju. To je barjak u njenom srcu. Dakle, onaj gornji dio je svjetliji, donji dio je tamniji i svaki od ta dva dijela ima svoje slovo. Ispod zastave se nalazi jedan plamen, nalazi se jedan čekić, kliješta, koplje, štap sa spužvom, koja je bila prinešena Isusovim ustima, Isusova haljina, onda jedan drugi kamen, jedan kalež, stup koji predstavlja stup na kojem je bio vezan i bičevan,  3 čavla kojima je bio proboden i jedan bič. A pod samim križem, dolje na dnu, bilo je sedam mačeva, koji su bili postavljeni tako da čine jedan polukrug, i tu je bilo slovo V, ispod njih slovo V koje označava volju Božju. Pod križem su bila još dva slova, jedan s jedne strane, drugi s druge, koji znače P „patire“ – patiti, a drugo P znači „patienta“ tj strpljenje. Treba dakle trpjeti i to strpljivo. Dva plamena predstavljaju dvije ljubavi: ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Barjak sa 2 imena predstavlja pobjedu. 7 mačeva predstavlja 7 Gospinih žalosti. A razne druge stvari predstavljaju razna oruđa muke Gospodinove.

Biskup je sačuvao ovaj crtež, potpisao se ispod njega, udario svoj pečat i pohranio ga.

Onda se dogodilo da su kroz sljedećih 20 godina su provjeravali njenu svetost na različite načine, kako crkveni ljudi, tako i njene sestre, a tako su i liječnici provjeravali jesu li one vidljive stigme, autentične ili nisu. Njena poglavarica je bila dobila od biskupa nalog da se stavlja na teške kušnje, da  bi tako provjerila njenu poniznost, njeno strpljenje i njenu poslušnost. Tako da joj je poglavarica čak zabranila da sudjeluje u molitvi časoslova da prisustvuje svetoj misi, lišila je bila i svete pričesti i i čak ju je bila 50 dana zatvorila u jednu ćeliju, kao da je luda. To su stvari, kako vidimo, koje nisu bili igra. nego što ljudi ozbiljno shvaćali svetost i onda su ozbiljno i provjeravali da li se doista radi o svetosti. Sveta Veronika je umrla 1727. i odmah dan iza, njen biskup je naložio da se izvrši autopsija koja je bila objavljena od kirurga Franje Gentilija, od liječnika Gan Francesca Bordigia … i bili su prisutni i drugi, nabrajaju se imena raznih ovih predstavnika vlasti, crkvenih velikodostojnika i sestara.

Autopsija je bila napravljena 36 sati nakon smrti. I pokazalo se da stigme koje ona dobila, one izvanjske, nisu ostavile nikakve rane na srcu. Međutim, kad su otvorili srce onda su pronašli, da se na desnoj strani srca nalazi ono što su imali na crtežu. I to ne kao da je to napravljeno nekim punturama, nego kao da su to reljefi na srcu.

Koji je smisao ovakvog jednog ovakvog događaja ili bolje reći jednog ovakvog života jer je njen cijeli život bio u znaku Isusove muke, možemo reći, i  suobličavanja s Isusovom mukom. To je prije svega jedan iskaz Božje ljubavi, jedna nezaslužena milost. Bog daje onome kome želi, ali evo, dakle, očito je da je i onda na temelju jedne raspoloživosti i otvorenosti. U pravilu oni koji su prije spremni primiti i odgovoriti na njegove darove da će prije njima to dat nego nekima drugima.

No, uz to to je dar koji povećava ljubav primatelja. Tako u jednom daru povećava se ljubav prema Bogu.

To je također jedan oblik sklapanja saveza ljubavi, U pjesmi nad pjesmama zaručnica kaže: „Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt!“

To je također nedvojbeno i čudo. Čudo je jedan od dokaza Božje svemogućnosti i ovakvo čudo koje mi ni danas, koliko mi je poznato – uza sav napredak znanosti kirurgije, ne možemo proizvesti. To bi bilo najbliže kad bi se radila operacija na srcu, kad se otvori čovjeka, kao kad mu operiramo srce i onda u sklopu te operacije napravimo tetovaže na srcu. Ali takva operacija tada nije bila izvediva. I opet takva operacija ne bi mogla postići ove reljefne prikaze na srcu, kao što smo imali njenom slučaju koji se doimaju kao sastavni dio i naravni dio srca.

To je također i opipljivi znak za sve nas da podignemo svoj pogled u vis, da se odlijepimo od zemaljskog i čeznemo za višim darovima, da čeznemo za Božjom ljubavlju. Sveta Katarina Sijenska kaže na jednom mjestu (ona je bila velika štovateljica muke Kristove): Krv nam objavljuje da svaka stvar koju nam Bog daruje, povoljna i nepovoljna, radost i bol, obeščašćenje i pretrpljene uvrede, poruge i pogrde, pobjede i kletve protiv nas, svaku stvar svaku stvar Bog nam daje sa vatrom ljubavi za ostvariti u nama istinu onu za koju smo stvoreni.“ U istom pismu isto kaže: „Ja hoću da se tako tako opijemo krvlju i uronimo u krv. Onda će nam gorke stvari izgledati slatke, veliki tereti i lagani, iz trnja i boli ubrat ćemo ružu, mir i vedrinu.“ To je onaj paradoks križa, da u biti u najvećoj muci se postiže i najveća radost koja je moguća na ovoj zemlji, tako da su neki sveci umrli od te ljubavi prema Bogu, od te lude ljubav prema Bogu, koja jednostavno nije mogla više izdržati u njihovom tijelu, u njihovom srcu – i onda su se preselili u vječnost.

Isus kaže Luisi Piccareti, (koja nije sveta, ali je u postupku proces) –”moje muke, moje rane, moja krv, to je jakost koja skida slabosti, to je svjetlo koje je taj vid slijepima, to je jezik koji otvara jezik i otvara uši, to je put koji ispravlja krivine i to je život koji uskrisava od mrtvih.”

Ono što mi ne možemo postići redovitim putovima, dakle, primjerice postići neko čudo: ozdravljenje nečije, obraćenje nečije, dakle preko muke Gospodine, to jest preko suobličavanja s Kristom to se može postići. Čovjek, dakle tada uzima dioništvo u Božjoj svemogućnosti i čini ono što nadilazi njegove snage.

+ Zdravo Marijo…