Siromaštvo po uzoru na Franju – nije pitanje pobožnosti nego opstanka (o J.A.Hardon)
Na svijetu ima oko 4000 različitih redovničkih zajednica, a od toga oko 300 od Crkve priznatih franjevačkih instituta, koji slijede Franjin način života. Katolička Crkva ide za tim da duh svetog Franje bude blizak svima, a ne samo franjevačkim institutima. Upravo zato je Sveta Stolica zahtjevala od redovničkih instituta da objave njihovu dokumentaciju. Postoji oko 300 do 400 dokumenata. Posebna preporuka o. J.A Hardon: Dokumenti Svete Stolice upućene franjevcima gdje je očita zamolba Svetoga Oca o prakticiranju siromaštva sv. Franje. A to vrijedi i za sve redovnike.
To odricanje od svega većina konstitucija ne zahtjeva, već nakon zadnjih zavjeta se daje sloboda da se odriče od svakog posjedovanja. (op. o. Hardon: “Moja je nada da će ono što je izborno postati obavezno…. To je nešto što čini veliku razliku: znati da ne posjeduješ apsolutno ništa i da zavjetuješ da nikad ništa nećeš posjedovati.”)
Iz iskustva rada sa konstitucijama vidljivo je da zajednice pronalaze sigurnost u onomu što im biva dopušteno: posjedovanje i velikih imanja, investicije su legitimne itd… ali jasno je da to ne odražava duh svetog Franje koji je od svojih sljedbenika želio da nasljeduju siromašnog Krista.
Ovisnost o Božjoj providnosti, o ljudskoj velikodušnosti, uključujući i prošenje, iako je to neugodno, ali kao nešto što je dio evanđelja. Prvo, dakle što odražava duh svetog Franje je – deprivacija. Lišavanje vlastitih dobara. Odricati se posjeda, kao pojedinac ali i kao zajednica.
Nadalje, karakteristika franjevačkog duha je – ovisnost o zajednici preko poglavara. Ni jedna zajednica u katoličkoj Crkvi nije odobrena ako nema u svom pravilu barem ovu vrstu siromaštva – a to je siromaštvo ovisnosti o drugom, o poglavaru. Tu je javlja problem. Jako puno zajednica daje dopuštenje redovnicima da ide na radna mjesta gdje će zarađivati plaću. No, u granicama u kojima netko zarađuje – nije ovisan o poglavaru. “Znam točno što govorim!” – tvrdi o. Hardon. Ima jedna knjiga koju nikad neću objaviti, a to je – Moj život u zajednici Isusovaca, nakon Drugog Vatikanskog koncila. Molite se za Isusovce koji su izgubili preko 10 000 članova od Koncila, a glavni razlog je taj, prije navedeni. Znam iz iskustva što se događa sa redovničkim životom kad je ovisnost o poglavarima nadomještena zarađivanjem plaće i nastojanjima da se bude financijski neovisan.
Franjo nikad nije stvari radio na pola. Život redovništva, unatoč lijepo obojenim kjigama i krasnim brošurama – nestaje.
Ovisnost koja je u duhu svetog Franje nije samo ovisnost o zajednici, nego i o vjernicima. Nemogu vam dočarati to koliko redovničke zajednice lišavaju vjernike zasluga koje bi mogli dobiti kad bi postojala ta solidarnost između vjernika i zajednica. No, događa se da se zajednice žele financijski tako dobro osigurati investirajući u stvari a ne želeći biti ovisni o vjernicima, uključujući i prošenje…
Treća stvar u siromaštvu – Neovisnost o vanjskim čindbenicima. Za Franju je siromaštvo značilo biti siromašan doslovno, biti siromašan na takav način da ne budeš dužnik, uključujući dobročinitelje. Svetom Franji nikad nije bilo na pameti da bude ovisan o državnim vlastima.
Svaka zajednica bi trebala imati na pameti ove dvije stvari: ovisnost o vjernicima I neovisnot o vanjskim čindbenicima, tako da si slobodan činiti ono što moraš činiti. Isusovci to nisu. Mi imamo 28 sveučilišta u SAD-u i svako je kontrolirano od strane vlade. Svako. Ne postoji ni jedno sveučilište ili škola u Americi gdje bi provincijal mogao poslati nekog znajući da će taj poučavati tu. Tako Provincijal u Čikagu npr. nema taj autoritet. On ne može ni premjestiti nekog isusovca s bilo kojeg fakulteta u državi.
Papa Pavao VI se obratio na barem dvadeset franjevačkih zajednica, tjekom njegova pontifikata, naglašavajući i inzistirajući: “Vratite se svom siromaštvu!” To nije stvar pobožnosti, vjerujte mi. To je stvar opstanka – govori o. J.A. H.
Ima jedan članak u jednom “Vjesniku za vjernike” o povezanosti države i redovničkih zajednica i o prijetnji našem postojanju, zato jer Institucija za unutarnje prihode ne vjeruje da dobrostojeće škole, bolnice, domovi za stare i nemoćne kojima upravljaju redovnici – imaju pravo postojanja. Bio sam na nacionalnom susretu gdje se raspravljalo o ovoj temi, govori o. Hardon. Moj glavni posao je naravno poučavanje. Ono što znam jest da je naša budućnost – upitna. Zato, Crkva nam nastavlja govoriti: “Vratite se karizmi svoga utemeljitelja!”
Neovisnost o sponama s vladom, koja ima moć. Vlast bi mogla istog trena zatvoriti sve naše institucije jer oni imaju tu vrstu moći legalno u svojim rukama.
Četvrta važna stvar: prilagodljivost apostolskim potrebama. Ovo je također bila karakteristična franjevačka crta. U monaškoj tradiciji, iako su mjesta kao Monte Cassino ili Montserrat ili bilo koji drugi benediktinski samostan mogao imati apostolski posao, ali oni nisu mogli imati jednu prilagodljivost, a to je prilagođavati se raznim ljudima oko samostana, zato što su svojom monaškom tradicijom vezani za samostan: ti si tu, u samostanu. Za Franju nije tako, nego se iz zajednice išlo – k drugima.
Konačno, radišnost. Ako išta ima što je bilo mrsko svetom Franji to je – lijenost.
