PROROK ILIJA i kralj Ahab /1.dio – NAVJEŠTAJ BOŽJE KAZNE/

(…) U čast Baala podizali su se hramovi, a uz njegovo štovanje su prijanjali i svećenici. Za vrijeme obreda prinosio bi se i tamjan, žrtve, a nekad su to bile i ljudske žrtve. U Bibliji se Baal nekad naziva i Beelzebul, a to je jedan od palih anđela. To je onda jasan znak da se iza lažnih bogova kriju – demoni. (…) Ova religija koja slavi prirodu i plodnost to je religija bez obaveza. Podrazumijeva određene obrede, ali ne predviđa moral. Nije zahtjevno, od čovjeka traži malo.

U ovoj situaciji podijeljenog Izraelskog kraljevstva i kad većina naroda otpada od vjere u pravoga Boga – Bog podiže proroka Iliju. Njegovo ime znači – „Gospodin je Bog!“, tako da je zapravo njegovo ime ujedno i program. Ilija od naroda traži da se vrati vjeri praotaca; želi Bogu vratiti prvenstvo i vratiti sliku čovjeka – koji je stvoren na sliku Božju.

Ilija dolazi kod kralja Ahaba. Za pretpostavit je da će se i narod vraćati Bogu ako se onaj na vlasti vrati Bogu… A kako zamisliti Ahaba? To nije tako teško. Dovoljno je zamisliti kako izgleda neki premijer, ugledni političar, netko tko je spreman na kompromis – samo da ostane na vlasti. Takvih imamo na pretek. A kako zamisliti Iliju? Takvih je već manje. To je osoba koja izgara za Boga, želi istinu bez kompromisa. To su glavni protagonisti.

Kraljevstvo u Izraelu se podijelilo na dva dijela, a to je posljedica grijeha Salamonova tj. njegova odmetništva. Kad se izgubi jedinstvo s Bogom onda se također gubi i jedinstvo s ljudima. „Ahab… u Jahvim očima činio više zala od svojih predhodnika. Kada oči ništa ne vide – njima odgovara da se od njih ništa ne traži na moralnom planu, da su siti, da je mir na zemlji i gotovo. Cijeli narod je u pasivnosti, prihvaćaju takvo stanje, a narod se mogao i bunit. Da se narod bunio onda bi i kralj Ahab neke stvari mogao drugačije postavit.

Gdje su svećenici? Pismoznanci? Šute! Ovi su našli svoj interes u tome da šute. Oči ljudi su slijepe na ono što se događa. Zaslijepio ih je grijeh u koji su upali. No, Božje oči su otvorene. On vidi što se događa. On vidi da je dijagnoza: „Ovaj kralj čini više zla od svojih predhodnika“ Zlo se akumulira, sve se više širi – i u to zlo se može upadat sve dublje. Za činiti zlo ne treba biti karakteran. Takvi su idealni za – izdaju.

”I malo mu bijaše što je hodio u grijesima Jeroboama… nego se još oženi Izabelom…“ To je dakle po političkoj računici – vezanje sa susjednim narodima da bi se ojačalo kraljevstvo,a u toj računici nema mjesta za vjeru. To su poganski narodi. Ako se prisjetimo Jakova iz Biblije – vidimo da je on prešao velik put da bi došao do svoje žene. Izabela je kćerka Etbaala, a Etbaal je promicatelj kulta Baala. Ahab je sad mogao uvesti vjeru tog naroda uz svoju vjeru. Kad je prihvatio štovanje Baala brzo mu je napravio hram i poziva narod na štovanje Baala! Ahab je podigao i Ašeru i učinio druga zlodjela i razljutio jahvu, Boga Izraelova više od svih kraljeva Izreala“… Vidimo kako se i na planu vjere mogu činiti zlodjela. Preljub prema Bogu, preljub u braku – to su prva zlodjela…

„I razljutio je Jahvu“… To je jedna slika Boga u starom zavjetu – a je li ta slika nadiđena? A kako mi mislimo da se Bog mora osjećati pred izdajom? Zar bi to bio Bog koji nam želi dobro? Da mu je svejedno što propadamo? Bog koji se ne bi zanimao za nas? Ako se ne bi On interesirao za nas, zašto bi mi za Njega? Kad gledamo objavu Božju vidimo da se Isus razljutio u hramu pred istom stvari. Tjera ih. Nije bio miran s onim što se događa. Pretvorili su kuću njegova Oca u špilju razbojničku! Za njegovo vrijeme Hiel gradi Jerihon uz žrtvu svog prvorođenca Abirama – temelje (!),a uz žrtvu svog mezimca Seguba postavlja gradska vrata (!). (Užas!)

Ahab je odgovoran i za ono što čini Hiel. Da netko žrtvuje svoje dvoje djece u tu svrhu = to je potpuno nezamislivo. To je znak da je netko već davno i duboko otpao od svoje vjere!!! Kako prinošenje djece može biti normalno. U ovakvoj situaciji Bog šalje Iliju kralju Ahabu! Ilija Ahabu: „Živoga mi Jahve, Boga Izraelova komu služim, neće ovih godina biti ni rose ni kiše, osim na moju zapovijed.“

„Živoga mi Jahve“ – to je njegova ispovijest vjere – u ime naroda koji je ostao vjeran. To nije mrtvi Bog! Ako ga je većina i izdala. To je Bog naroda koji se odmetnuo od njega. I tu se Ilija izlaže – ponosan što ga je Bog izabrao za svoju službu. „Neće ovih godina biti kiše…“ Nije se radilo od danima već o godinama, a za one koji žive od zemlje – to je značilo i glad… Bog bira kaznu na području njihove nevjere, jer oni Baalu pripisuju moć da dade dobro vrijeme, kišu i sl. Bog daje da tu osjete da je On – pravi Bog. A to što čini da čovjeka izbavi od grijeha i dozove ga pameti.

„Upućena mu je riječ Jahvina: Idi odavde….“
Ahab nije reagirao. Nije stvari shvaćao ozbiljno. Kad se vidjelo da nema ni kiše ni rose shvaća Iliju kao prijetnju koju želi eliminirat… Bog označava Iliji mjesto gdje će se sakrit – tako da ne budeš upadljiv – iz palače u pustinju. A to je pust kraj – u kojem ima potok za piće i slat će gavrana da ga hrane. Smještaj koji mu Bog organizira je skroman. Nema ni tri ni pet zvjezdica. Ima ono što mu je najnužnije.

Ode on i učini po riječi Jahvinoj. Gavrani nisu spremali kruh – uzimali su gotove pogače… kako bilo, imao je kruh. A meso? Moglo je također biti ulovljeno ili uzeto… Nije imao „menu“. To je primao. Čovjeku je u konačnici potrebno malo za tijelo, ali mi smo ti koji stvaramo potrebe tj. želje preko potrebe i to nam onda zakomplicira život.