Prema blaženoj Katarini Emmerick: ROĐENJE ISUSOVO
Prema viđenjima blažene Katarine Emmerick, 234…
Sutradan sam vidjela Josipa kako uređuje ležaj i sjedalo za Mariju u tzv. Spilji
podojenja Abrahama, koja je također bila i grobnica njegove dojilje Marahe. Bila je
prostranija nego li Spilja rođenja. Marija ostade u toj spilji nekoliko sati, dok je Josip
pospremao Spilju rođenja. Iz grada je donio dosta sitnog posuđa i nešto sušenog
voća. Marija mu reče da će roditi Dijete kad padne noć. Tad je bilo točno devet
mjeseci otkad je Maria bezgrješno začela po Duhu Svetom. Njemu se Marija molila
da učini sve kako bi ona i Josip postali dostojni primiti Dijete obećanja, to Božje
dijete koje je natprirodno začeto. Zamolila Ga je da ujedini s njom u molitvi, sva ona
tvrda srca koja Mu nisu pružila sklonište.
Josip predloži da pozove neke pobožne žene koje je poznavao u Betlehemu, kako bi
pomagale Mariji, ali ona to odbi, rekavši da joj nije potrebna ničija pomoć. Kad Josip
dovede Mariju natrag u Spilju rođenja, bilo je oko pet popodne. Uokolo je objesio još
nekoliko dodatnih lampi. Pred vratima je, pod istakom, napravio mjesto za malu
magaricu, koja je s polja radosno doskakutala do njih.
Kad Marija reče Josipu da se vrijeme približilo i da bi bilo dobro da on sad počne
moliti, Josip je napusti i ode do svoje niše, poslušavši njenu molbu. Prije nego je
otišao u svoju nišu, još jednom se osvrnu i pogleda k onom dijelu spilje gdje je
Marija u molitvi već klečala na ležaju, leđima okrenuta k njemu, a licem prema
istoku. Josip ugleda da je spilja ispunjena svjetlošću koja je izbijala iz Marije, jer ona
bijaše cijela obavijena svjetlošću, kao nekim plamenovima. Bijaše to kao kad je
Mojsije gledao gorući grm. Josip se prostre po zemlji i više nije gledao unatrag.
Slava je oko Marije postajala sve svjetlija i svjetlija, tako da se lampe koje je Josip
objesio više nisu ni vidjele. Marija je klečala, a oko nje je u naborima padala njena
bijela haljina. Oko ponoći, njena molitva postade ekstatična, a ja je ugledah kako
lebdi iznad tla, da se ispod nje moglo dosta prostora vidjeti. Ruke je prekrižila na
prsima, a svjetlo oko nje postade izvanredno blještavo. Više nisam vidjela stropa
spilje. Iznad Marije se pružala staza svjetlosti, sve gore do nebesa. Svjetlosna je
staza izgledala, kao da jedna svjetlost izlazi iz druge, kao da se jedan lik stapa s
drugim, a iz tih drugih sfera svjetlosti izlazila su nova nebeska bića.
Marija je stalno molila, oči je oborila prema tlu. U taj tren ona porodi Dijete Isusa.
Vidjela sam Ga kao malo novorođenče, puno svjetlosti, sjajnije od ostale svjetlosti,
leži na ponjavi kraj njenih koljena. Dok sam ga gledala, učinilo mi se kao da raste. Ali
bljesak te briljantne svjetlosti bijaše nevjerojatan, pa ne znam jesam li to stvarno
vidjela i uopće kako sam to vidjela. Čak je i neživa priroda izgledala kao potresena.
Kameni zidovi i strop spilje su sjali i izbacivali kao neke iskre, kao da su oživjeli.
Marijina je ekstaza trajala nešto dulje. Tad je vidjeh kako prebacuje prekrivač preko
Djeteta, ali još Ga nije uzela u naručaj, čak Ga nije ni dotakla. Nakon dosta vremena,
vidjeh Dijete kako je uzbuđeno i plače, i tek tad se Marija povratila k punoj svijesti.
Zajedno s prekrivačem podiže Dijete do svojih grudi, povi i sebe i Dijete velom.
Mislim da je Dijete tad sisalo. Ugledah anđele u ljudskom obliku oko Marije, prostrte
licem ka tlu.
Može biti da je bilo oko sat nakon porođaja kad je Marija pozvala Josipa koji je još
uvijek bio prostrt u molitvi, da priđe. Kad je došao, pade na koljena, licem dotaknu
zemlju u stanju sreće, čašćenja i poniznosti. Marija mu ponovo reče neka pogleda
Sveti dar s nebesa, a tad Josip uze Dijete u naručaj. Blažena Djevica tad omota dijete
u crvenu plahtu, pa preko nje u bijelu, ovijajući dijete sve do ispod pazuha. Ramena i
glavu djeteta je omotala drugim platnom. Imala je samo četiri male plahte za
povijanje djeteta. Tad položi dijete u jasle, koje su bile ispunjene slamom i finom
mahovinom, preko čega je položila prekrivač, pa je on visio sa strana jasli. Jasle su
stajale na nekom kamenu, a na tom mjestu je tlo spilje bilo ravno i protezalo se sve
do prolaza, gdje je postajalo šire. Pod na tom dijelu spilje bijaše niži od mjesta gdje
je Dijete rođeno, a prema njemu su vodile stepenice koje su bile usječene u zemlju.
Kad je Marija položila Dijete u jasle, ona i Josip stajaše kraj jasala sa suzama
radosnicama, pjevajući hvale Bogu.
Sjedalo i ležaj Blažene Djevice bijahu blizu jasala. Prvi dan sam je vidjela sjediti
uspravno i odmarati se ležeći postrance. Na njoj nisam primijetila nikakvih posebnih
znakova slaboće ili bolesti, kako inače imaju žene koje su rodile. I prije i poslije
porođaja, bila je odjevena u bijelo. Kad bi došli posjetioci, obično bi sjedila kraj
jasala, više zamotana u veo
osvrt na gornji tekst, dv siječanj 2019, don Josip Mužić, bilješke MG:
Kako se dočekuje blagdan Božića? Koliko smo zabavljeni raznim praktičnim stvarima, a koliko mjesta i vremena imamo za Njega? Onda se događa da se vrata srca nađu zatvorena, hotimično ili ne. A to zato jer smo zauzeti drugim brigama i ne primjećujemo da mu je rođendan.
Imamo opis kako je Josip pripremao špilju za porod. On sam to radi nekoliko sati. I nema sad razlikovanja muških i ženskih poslova u situaciji potrebe. Ponovo je otišao u grad, donio hrane, posuđa. Odlučio je da će ostati tu. Marija zna trenutak kad će roditi. Kad padne noć. Ako je noć pala oko 8, onda od 8 pa nadalje. Točno devet mjeseci nakon začeća. Marija se moli Duhu Svetom. Cijelo to vrijeme od devet mjeseci svjesna je što je Druga Božanska osoba učinila u njoj. Svjesna je svoje uloge u povijesti spasenja i moli ga da učini sve kako bi bili dostojni primiti dijete – zna da su djetetu potrebni obadvoje – moli podjednako za oboje. Ne moli da budu kadri djetetu osigurati materijalne stvari, već da budu dostojni… Čovjek je uvijek Boga nedostojan zbog grešnosti. Moli Duha Svetoga da ujedini sva srca koja mu nisu pružila sklonište. Nije po srijedi nemogućnost nego – je li srce velikodušno ili nije. Ne toliko njoj i Josipu nego su to učinili samom Bogu. I nema garancije da to neće nastaviti činiti.
Svakako to odbijanje Boga je grijeh koji je Boga povrijedio. Omalovažavali su i ponizili Boga. Josip predlaže da pozovu neke pobožne žene da pomognu. Ona zna da će se rođenje događati na drugačiji način… Usredotočava se na radosno iščekivanje Isusova rođenja. Vratili su se u špilju oko pet sati popodne. Josip obavlja još nekoliko manjih poslova i onda Marija govori da se vrijeme približilo i da bi dobro bilo da on sad počne moliti. Ona nije radila ništa nego se posvetila molitvi, a sad je red na Josipu da moli. Kako vidimo to kaže obazrivo, ne naređuje mu nego ga moli. Znamo da je porod u ponoć, ili pet do ponoći… šest ipo sati izgleda ogromno. Gospa je molila ko zna koliko vremena, nema tu sitničarenja. (Kad kad se kasni na misu umjesto da se dođe 10-15 minuta ranije. Ili pola sata, da se pripremimo.) Josip ne diskutira, nego ode do niše. Tu je prostor za spavanje. Posluša njenu molbu i kako vidimo poslušnost je svugdje zastupljena. On je glava obitelji, a sluša Mariju. A onda će slušat Isusa. Traži se volja Božja. Sluša se drugog koji bolje vidi i Boga preko njega. Pogleda još jednom prema Mariji, osvrće se u brizi hoće li moći sama. Vidi je da kleči u molitvi i da je spilja obasjana svjetlošću. Bio je to znak da se ne brine. Cijela je bila obavijena svijetlošću. Podsjeća na gorući grm, na sveto tlo. Josip to zna i ne treba mu dodatno objašnjenje. Prostire se po zemlji. Usredotočio se na Gospodina. Josip i Marija poniru u nutrinu, imaju Boga u duši, …Katarina Emerick opisuje…. Slava oko Marije postaje sve veća i lampa se više ne vidi. Bijela haljine i kasnije boje i tu govore. Oko ponoći ugleda je kako lebdi iznad tla. Ruke je prekrižila a svijetlo se pojačalo. Mijenja se cijeli prostor i preobražava svijetlošću. I nema granica neba i zemlje. Više se ne vidi ni stropa spilje nego samo nebo. Povezalo se s Marijom. I vidi se staza sve do nebesa. I ta svjetlosna staza je puna likova i događanja. Marija je stalno molila. Ne ometa je, ne gleda i zna da je sad najvažniji Isus koji se treba roditi. I u taj tren kad je oborila oči porodi dijete – Isusa. Puno svjetlosti sjajnije od ostale. Možemo pretpostaviti da je ON izvor svijetlosti. Mali Isus leži gol do njenih koljena, …. kao na križu. I vidi ga „kao da raste“…
Svijetlo daje jednu katehezu o Bogu koji se rodio kao čovjek. I neživa priroda govori. … Isus: „Ako zašute oni koji su pozvani govoriti – kamenje će progovoriti!“ … Ako ljudi zakažu, priroda govori. Bog Otac je proslavio rođenje svoga Sina i izvanjski. Marija je uronjena u Boga. Dijete je ležalo, a da ga nije ni dotakla. Ono majčinsko, da ga uzme i privne na grudi sad je u drugom planu. Ona je u Bogu i klanja mu se. Obožava ga. Nakon dosta vremena dijete zaplače. … ima ljudske, djetinje potrebe. Hladnoća, glad. Traži toplinu majke. Gospa se sad uživljava u ulogu majke. Prvi put ga privija do grudiju. Povija ga i hrani ga.
Ugleda anđele oko Marije, licem prema tlu. Uz neživu prirodu vidimo da je i cijelo nego uključeno. Marija ne zove Josipa odmah. Najprije se sabire i ostaje u zahvali. Ali ne zaboravlja ga. Zove ga nakon sat vremena. On je bio prostrt u molitvi više od sedam sati. Pratio je Mariju molitvom, nije doživio što i ona, ali je bio vjeran i ustrajan. Zove ga da priđe. I Josip dođe. Ne pita ništa nego pada na koljena. U stanju sreće, čašćenja, poniznosti. Bog ih je našao dostojnima da im povjeri svoga Sina. Rodio se unatoč svih prepreka. Ko zna što je vidio gledajući u dijete. Što ga se dojmilo u djetetu. Marija mu opet reče da pogleda sveti dar s nebesa. Ona se ustručavala, nije ga odmah uzela. I Josip ima svetu nelagodu. Svjestan je da je to Bog, a on samo čovjek. Josip prvi put drži Isusa. Ne znamo koliko je dugo to trajalo, ali dovoljno da zasiti Josipovu dušu. Nema nepotrebnog i suvišnog razgovora. Je li gladan, žedan i sl. Tek sad se Gospa posvećuje Isusu, da ga povije, … To su prije radili stari, povijali bi dijete kao malu mumiju. Imala je četiri plahte. Tako ga je obukla i položila u jasle. Jasle su pripremljene jer je ispod pokrivača slama i mahovina. Stajao je na uzvišenom mjestu.
Kad je Marija položila dijete u jasle potekle su suze radosnice. Pjevali su hvale Bogu. Pripremali su ga molitvom… , Žrtva putovanja, odbacivanje u Betlehemu, praktične poteškoće – nisu utjecale na to da izgube molitvu. Sad kad se dijete rodilo oni se klanjanju. U suzama radosnicama, daju hvalu Bogu.
Za Mariju znamo da je rekla hvalospjev „Veliča“. Ovdje obadvoje pjevaju hvale Bogu i tako daju srcu oduška. Marija se smješta blizu jasala. Prvi dan sjedi uspravno, odmah postrance. Stav divljnja i skrbi. Nema nikakvih znakova slaboće ili bolesti što se može povezati sa dogmom o Bezgrešnom začeću. Ako je Bog zamislio da se djeca začinju drugčijim putem, a ne u bolima (kako opisuje Katarina Emmerick) pošto Marija nema ljage istočnoga grijeha ona je toga pošteđena i zato nema slabosti i boli.
Ona sada rađa kako je trebala rađati Eva. Nije trebala ni umrijeti, ni razboljeti se. Nije tom podložna. Umrla je iz žudnje za Bogom, kao i neki sveci. Bila je odjevena u bijelo. Kod jasala kad bi došli posjetitelji bila je zamotana u veo…