Predbračna čistoća – put do ljubavi
“Ljubav koja dolazi iz čistog srca, dobre savjesti i iskrene vjere” (1 Tim 1, 50) izvor je najveće sreće. Potječe od Isusa Krista i traje vječno nakon smrti.
Najveća težnja i cilj ljudskog života je voljeti i biti voljen. Čovjek je jedini među svim stvorenjima sposoban za ljubav. Upravo jer je stvoren na “sliku i priliku Božju”, čovjeku je dana besmrtnost duše, razum u prosudbi dobra i zla, te slobodna volja. Papa Ivan Pavao II naglašava da “čovjek postaje `slika i prilika´ Božja, ne samo kroz vlastito postojanje, već i kroz zajedništvo osoba koju muškarac i žena formiraju od samog početka… To je slika nedokučivog Božanskog zajedništva osoba” (Kateheza 14.11.1979).
Radosna istina o ljudskoj spolnosti
Sjedinjenje muškarca i žene u ženidbenom činu je tako intimno da dvije osobe postaju “jedno tijelo” (Post 2, 24). Po toj povezanosti Stvoritelj ih daruje blagoslovom plodnosti. Otkrivenje nam govori kako je bračna zajednica supružnika u kojoj kasnije, u čistoći njihova srca, oni postaju cjelokupan i nesebičan dar jedan drugome znak i slika “Božanskog zajedništva osoba. ” U svetom činu spolnog odnosa supružnici postaju “jedno tijelo” međusobno se darivajući sa svim duhovnim i tjelesnim bogatstvima koje posjeduju; iznad svega daruju si tu plodnu ljubav koju primaju od Krista. Tako proživljeno spolno sjedinjenje supružnika postaje pečatom sakramenta ženidbe. To je sveto iskustvo Kristove ljubavi, koja ujedinjuje muža i ženu u zajednicu tako intimnu da postaju “jedno tijelo” – slika “Božanskog zajedništva osoba.”
Bog želi da domena ljudske spolnosti bude posebno usmjerena na očitovanje Njegove stvoriteljske prisutnosti, koja posvećuje i združuje par u ljubavi te poziva nova ljudska bića na život. Spolni čin je sveti čin koji moramo povjeriti Isusu i na taj način omogućiti da nas On oslobodi od svakog zla, uklanjajući svaku sklonosti sebičnosti i požudi.
Ivan Pavao II navodi: “Muškarac i žena, međusobno ujedinjeni (u bračnom činu) tako intimno da postaju `jedno tijelo´, otkrivaju, može se reći, svaki put ali na poseban način otajstvo stvaranja. Na taj način se prisjećaju sjedinjenja u čovječanstvu (“tijelo moga tijela i kosti mojih kostiju”), što im omogućuje da prepoznaju jedni druge te kao i prvi put, nazivaju se imenom. To znači oživjeti, u određenom smislu, iskonsku djevičansku vrijednost čovjeka, koja proizlazi iz otajstva njegove samoće pred Bogom i pred svijetom. Činjenica da oni postaju “jedno tijelo” snažna je spona ustanovljena od strane Stvoritelja. Kroz nju otkrivaju bit vlastitog postojanja, kako u prvobitnom jedinstvu, tako i u dvojnosti tajanstvene uzajamne privlačnosti. Spolni odnos je nešto više od tajanstvene moći ljudskog tijela, koja djeluje gotovo na temelju nagona” (Kateheza 21.11.1979.).
Zašto spolni odnos izvan braka uništava ljubav?
Bog nam otkriva da je spolni odnos “jezik ljubavi”, koji izražava supružnikovu nesebičnu i potpunu ljubav na način da se jedan drugome u potpunosti predaju. Taj “jezik ljubavi” koji se spominje kroz spolni odnos istovremeno treba prenijeti ljubav samoga Boga, te je u cijelosti postignuta samo u sakramentalnom braku.
Ljubav je nešto neizmjerno veće i dublje od snage osjećaja i strasti povezane sa spolnom privlačnosti. Ljubav je odluka dobrovoljno se žrtvovati za najviše dobro voljene osobe. To znači spremnost predati sebe na dar drugoj osobi – dar koji je potpun, iskren i plodonosan. Samo u sakramentu braka spolni čin može prenosi Božju ljubav i biti znak Kristove sakramentalne prisutnosti – trenutka u kojem bračni supružnici postaju “jedno tijelo” u svojoj međusobnoj ljubavi. Spolni čin je specifičan oblik `govora´, koji uvijek treba prenijeti istinu. Muškarac i žena koji se upuštaju u spolnu intimnost izvan braka zadaju jedno drugom duhovnu smrt i prenose laž, jer su prekršili Božju zapovijed – „ne sagriješi bludno“. Kroz spolni odnos kažu da pripadaju jedno drugome u potpunosti i zauvijek, a ipak njihov “govor tijela” prenosi uzajamnu laž, jer se nisu obvezali jedno za drugo u braku, koji jedini jamči cjelovitost i trajnost tog dara. Sakrament braka je apsolutno neophodan kako bi spolni odnos izražavao istinu o ljubavi i kako bi bio izvor uzajamnog posvećenja. U vrijeme kada muškarac i žena stupaju u brak i govore bračne zavjete bivaju nadahnuti i osnaženi snagom Duha Svetoga. Od tog trenutka oni postaju muž i žena. Snagom Boga oni su združeni tako čvrsto da ih samo smrt jednog od supružnika može rastaviti. Kada su mladić i djevojka zreli i nalaze se u ljubavi te žele izraziti svoju ljubav u spolnoj intimnosti, tada imaju jasan znak kako je vrijema da stupe u brak. Dok ne daju jedno drugome to obećanje formalno – u sakramentu svetog braka, oni se suzdržavaju od spolnog odnosa kako ne bi uništiti veliko blago, a to je njihova međusobna ljubav. Samo Isus, u sakramentu ženidbe daje im za pravo izraziti međusobnu ljubav kroz “govor tijela” – spolni odnos. Ako imaju spolni odnos prije braka, oni odaju svoje neznanje i nerazumijevanje spolne intimnosti i braka. Postupajući tako međusobno si nanose veliku štetu, uzrokujući propast ljubavi.
Mirosław Rucki
Izvor: časopis “Love one another”, god. 2010., br. 11
Prijevod: Mia R.