Iz kazališta u samostan – s. EDITA Marija od Križa
Filmovi, glumci, glumice, kazalište, sav taj sjaj i šminka… – to me nikad nije osobito zanimalo. Nije mi ni žao. A ni jesam li zbog toga nazadna? Ako jesam, neka sam. Ipak, Bog je na moj životni put stavio jednu glumicu, ali glumicu koja se opraštala od svog kazališnog sjaja. Htio je da ju sretnem (on ili netko drugi, nije sad ni bitno) upravo u onom trenutku kad je odlazila u samostan i to onaj najstroži, u Avili.
Bilo je to 2004. baš kad sam se vratila iz novicijata, ona je odlazila. I srela sam je u svojoj župnoj crkvi. Prvi put. I zadnji put, u ovom svijetu „slobode“. I Edita je otišla, kako to neki nazivaju – „iza rešetaka“… „u dobrovoljno zatočeništvo“. A kako to da razumije onaj za kojeg osim ovo života ništa drugo ne postoji? Iz te perspektive naravno da je to nešto ludo i besmisleno. I prošle su četiri godine. Mnogi su mislili da će vratiti, da će s vremenom shvatiti da to nije za nju. Ali nije. Ne samo da se nije vratila, nego je ona, kao prva Hrvatica među Španjolkama u tom samostanu, i druge odvela za sobom.
Nakon nje, u isti samostan su otišle još tri sestre iz splitske obitelji Mladineo.
2008. Edita je polagala zavjete. Tom prilikom iz crkve sv. Filipa Nerija, sa upraviteljem don Jozom Mužićem, uputili smo se u Avilu i druga hodočasnička mjesta. Dirljivo je bilo gledati Editu iza rešetaka otkud ne kani nikad više izlaziti. U životu molitve želi živjeti svoje zajedništvo s Bogom, već sada. To je ono što je prvi poziv svakog redovnika, a ove sestre žele ostvariti taj svoj poziv unutar zidina gdje nisu ometane događanjima vanjskog svijeta. Baš tu, između tih zidina živjela je i sveta Tereza Avilska, pa smo imali priliku vidjeti i njenu skromnu sobicu. Pravila u samostanu su još uvijek stroga, makar živimo u vremenu kad mnogi samostani popuštaju u prvotnim pravilima, kako bi bili „u korak s vremenom“. U ovom samostanu sestre svjedoče da je ovaj život – ništa – u usporedbi s Bogom za kojeg su i s kojim su izbarele živjeti. To nam govori i Edita. To nam je govorila i sv. Tereza: „Samo Bog je dovoljan.“
Na ovom svečanom događaju Editinih zavjeta prisustvovala je i ekipa HRT-a koja je snimala svetu misu kratki intervju, nakon svete mise. U priloženom videu možete čuti dio tog razgovora. Iako moje fotografije i snimke nisu baš dobre kvalitete nadam se da vam mogu dočarati nešto od onog što Edita živi u samostanu u Avili.
Naš život je putovanje ka Vječnoj sreći, kaže Edita.
Naš život je, moglo bi se reći i pozornica. Svakom je Bog dodjelio ulogu i nitko mu nije nebitan. 
Ali, na žalost, tako je lako izgubiti iz vida onog Glavnog Gledatelja. I skupljati aplauze svijeta. A znamo da Bog ne gleda kao što ljudi gledaju. Ljudima je često važna i šminka, i odijelo, i sjaj, i uspjesi, i medalje … ono izvanjsko. Bog gleda što je u srcu. (I nisu to riječi iz “Malog Princa”, nego iz Biblije)
Neka nam u srcu bude ljubav prema Bogu, iznad svega, a u tome neka nam pomogne i primjer života svih onih koji su kao Edita pokazali da ovaj život nije sve, da ima Netko tko nas voli i čeka – u vječnosti.
