Postaviti dobar cilj, ići prema njemu i računati na Boga!
“Nedavno je bila vijest u nekom tisku kako je jedan indijac 15 godina kopao tunel kroz planinu da bi mogao parkirat auto ispred svoje kuće da mu ga netko ne ukrade!? … svi su to prihvatili kao pogodnost za sebe. On je imao cilj, nije nikoga za to platio, i možemo reć da je to mala stvar… Ali oko čega se mi trudimo?”
…
Isus govori o kući sagrađenoj na stijeni. ... I doista ljudi su gradili, često na brdima, takve utvrde, kao što imamo na Klisu, koje je teško osvojiti. Stijena je čvrst teren, a opet i položaj je takav da kad se ljudi tu utvrde praktički su neosvojive. I možemo reći da je to slika onoga na što smo mi pozvani.
Stijena je – Bog. Na njega možemo računat, On je uvijek tu sa svojom pomoću, ne napušta nas i prati nas u svakom našem i najmanjem koraku.
… Što svatko od nas može učiniti a to je možemo reći prikazano u slici kuće.
Ta kuća je u biti ono što u prvom čitanju se zove ‘‘značaj ”a njegov je značaj čvrst” – kaže se i taj značaj nam zvuči gotovo nepoznato, arhaično.. ne znamo što to znači, malo se koristi, a kad se to koristi u odgovarajuću svrhu pa kad to koristimo kaže se ”karakter”.
Pa nije nam ni tada previše jasno. Neke riječi s vremenom izlaze iz upotrebe, kako ih ljudi više ne žive tako se više ne koriste. Ne koriste se rječi kao: čast, dostojanstvo, nevinost, čistoća, nedužnost…
To je nešto što nam izlazi iz upotrebe jer su došli drugi sadržaji, pojmovi, a ipak je to nešto izuzetno važno.
Čovjekov značaj je ono što čovjek učini sam od sebe – surađujući s Božjom milošću
Ovo je dakle izgradnja sebe, to je ono za što se čovjek trudi… Što nam daje postojanost, po čemu su prepoznatljivi, što nas resi i karakterizira… … tu može upotrijebiti poslovica koja kaže: ”Htjeti – znači moći!”
Kad je na to vezan onda vidimo da čini, onda volja ostvaruje što je naumio
I preko toga se često pokaže da je potrebno puno truda, ustrajnosti, postojanosti, …
Današnji svijet se tome u nekim stvarima čudi.
Nedavno je bila vijest u nekom tisku kako je jedan indijac 15 godina kopao tunel kroz planinu da bi mogao parkirat auto ispred svoje kuće da mu ga netko ne ukrade. ono što je izgledalo suludo – a svi su to prihvatili kao pogodnost za sebe.
On je imao cilj, nije nikoga za to platio, i možemo reć da je to mala stvar…
Ali oko čega se mi trudimo? Oko studija…
Društvo uvjetuje da moramo produžavat studij, i mi se uhvatimo toga, a ne mora to uopće biti naš poziv. Čovjek može radit neki posao za koji mu je dovoljno 4 razreda škole
Važno da može prehranit svoju obitelj, …Čovjek može radit neki najobičniji posao..
I zašto je onda išao u školu tolike godine… šta će mu titule ako ih ne koristi . Društvo nam nameće imperative…Zato je potrebno postaviti pitanje koji su istinski ciljevi,.. koji me ispunjaju, da sam spreman biti ustrajan i preko toga izgrađivati sebe kao osobu, da za njih vrijedi uložit život i izgrađivat sebe kao osobu.
Mnogima i ono što je najnormalnije: osnivanje braka, ispada iz vidokruga.
Društvo to ne podržava, ne promiče kulturu života nego promiče kulturu smrti a ne života:tu se ne uklapa brak ni bračna vjernost,
Zato se ne zna često ni što je to brak, ni što je to obitelj, ni kakvi odnosi moraju vladaju između muškarca i žene. I to je ono što nas dovodi u situaciju da netko drugi odlučuje i što je za nas i što nije za nas. Zato nam je potrebno imati jakosti da s odupremo bujici ili dominirajućoj struji.
I da jednostavno možemo stati pred Boga i upitati ga:
”Što želiš da ja učinim u svom životu da proslavim Tebe, da budem s Tobom i da se preko toga spasim”,
Ono što Bog želi od svakog od nas odgovara u konačnici odgovara našim najdubljim potrebama. To se poklapa naša težnja s Njegovom voljom. Njegova volja je u biti naša sreća. I zato tražiti volju njegovu znači pronaći sebe, pronaći ključ kako ostavrit jedan uspješan i dobar život.
(…)
…
prvi dio propovijedi don J. Mužića, na blagdan Franje Ksaverskog, 2010. god.
