Papa u miru, Benedikt XVI, o stanju na nekim bogoslovijama – Čak su i njegove knjige bogoslovima bile zabranjene! (2. dio)
Početne crkvene reakcije
(1) Dugo pripremani i neprekinuti proces razgrađivanja kršćanskoga koncepta morala bio je, kako sam nastojao pokazati, obilježen neviđenim radikalizmom šezdesetih godina prošloga stoljeća. To razgrađivanje autoriteta Crkve u moralnom učenju nužno je moralo utjecati na različita područja Crkve. U kontekstu sastanka predsjednikâ biskupskih konferencija iz cijeloga svijeta s papom Franjom, pitanje svećeničkoga života, kao i pitanje bogoslovije, posebno je važno. Što se tiče problema pripreme za svećeničku službu u bogoslovijama, zapravo postoji dalekosežna analiza prijašnjega oblika te pripreme.
U raznim su bogoslovijama utemeljeni homoseksualni klubovi, koji su djelovali više ili manje otvoreno i kojie su značajno promijenili ozračje u bogoslovijama. U jednoj bogosloviji u južnoj Njemačkoj kandidati za svećeništvo i kandidati za laičku službu specijalista za pastoral (Pastoralreferent) živjeli su zajedno. Kod zajedničkih obroka bogoslovi i specijalisti za pastoral jeli su skupa. Uz oženjene laike ponekad bi bile njihove supruge i djeca, a uz neoženjene njihove djevojke. Ozračje u toj bogosloviji nije moglo pružiti potporu pri pripremi za svećeničko zvanje. Sveta stolica je i bez preciznih informacija znala za takve probleme. Kao prvi korak organizirana je apostolska vizitacija sjemeništa u Sjedinjenim Državama.
Budući da su kriteriji odabira i imenovanja biskupa također promijenjeni poslije Drugoga vatikanskog koncila, značajno se promijenio odnos biskupa prema njihovim bogoslovijama. Kriterijem za imenovanje novih biskupa postala je njihova „koncilijarnost”, što može imati posve različita značenja.
Doista, u mnogim se dijelovima Crkve koncilijarne stavove shvaćalo kao kritične ili negativne stavove prema do tada postojećoj tradiciji, koju je trebala zamijeniti nova, radikalno otvorena veza sa svijetom. Jedan biskup, koji je nekada bio rektor bogoslovije, organizirao je prikazivanje pornografskih filmova bogoslovima, navodno s namjerom da ih tako učini otpornima na ponašanje suprotno vjeri.
Bilo je – ne samo u Sjedinjenim Državama – pojedinih biskupa koji su odbijali katoličku tradiciju u cjelinu i nastojali u svoje biskupije donijeti novo, moderno „katoličanstvo”. Možda vrijedi spomenuti da se u više sjemeništa studente koje bi uhvatili kako čitaju moje knjige smatralo neprikladnima za svećeništvo. Moje se knjige skrivalo, poput loše literature, i čitalo ih se samo ispod stola.
Obavljena vizitacija nije donijela nikakve nove uvide, i čini se da je tako bilo jer su se razne sile udružile da prikriju pravu situaciju. Naređena je druga vizitacija, koja je donijela zamjetno više uvida, ali u cjelini nije ništa ostvarila. Ipak, od sedamdesetih godina prošloga stoljeća situacija u bogoslovijama općenito se popravila. No slučajevi novoga jačanja svećeničkih zvanja bili su izolirani, budući da se općenita situacija počela razvijati u drugome smjeru
(2) Pitanje pedofilije, koliko se sjećam, nije postalo ozbiljno sve do druge polovice osamdesetih godina prošloga stoljeća. U međuvremenu je u Sjedinjenim Državama već postala javnim problemom, tolikim da su biskupi u Rimu tražili pomoć, budući da se kanonsko pravo, kako je napisano u novom Kodeksu iz 1983. godine, nije činilo dovoljnim za poduzimanje potrebnih mjera.
Rim i rimski kanonski pravnici isprva su imali poteškoća s tim problemima. Po njihovom je mišljenju privremena suspenzija od svećeničke službe morala biti dovoljna za pročišćenje i pojašnjenje. Američki biskupi to nisu mogli prihvatiti, jer su svećenici tako ostajali u biskupovoj službi, i tako ih se i dalje moglo smatrati izravno povezanima s njime. Vrlo polagano počelo se događati obnavljanje i produbljivanje namjerno labavo konstruiranog kriminalnog prava novoga Kodeksa.
No pored toga bio je prisutan i temeljni problem u percepciji kriminalnoga prava. Samo se tzv. „garantorizam” (jedna vrsta proceduralnoga protekcionizma) i dalje smatrao „koncilijarnim”. To znači da su se iznad svega morala jamčiti prava optuženoga, do te mjere da se faktički isključivala ikakva osuda. Kao protuteža često neprikladnim mogućnostima obrane dostupnima optuženim teolozima, njihovo pravo na obranu garantorizmom prošireno je do te mjere da su osude bile jedva moguće.
Dopustite mi kratku digresiju. U svjetlu razmjera pedofilskih prijestupa, ističe se Isusova riječ koja kaže: „Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.” (Mk 9,42)
Izraz „maleni” u Isusovu jeziku znači obične vjernike koje se može uvelike zbuniti u njihovoj vjeri intelektualnom arogancijom onih koji misle da su pametni. Tu Isus štiti polog vjere vrlo jasnom prijetnjom kaznom onima koji mu naštete.
Suvremena upotreba te rečenice nije u sebi pogrešna, ali ne smije prikriti izvorno značenje. U tome značenju postaje jasno, suprotno svakom garantorizmu, da nije važno samo pravo optuženoga, i da samo ono zahtijeva jamstvo. Velika dobra poput vjere jednako su važna.
Stoga uravnoteženo kanonsko pravo, usklađeno s cjelinom Isusove poruke, ne samo da mora pružati jamstvo za optuženika – a poštivanje optuženika je pravno dobro – nego mora štititi i vjeru, koja je također važno pravno dobro. Prema tome, ispravno formirano kanonsko pravo mora sadržavati dvostruko jamstvo: pravnu zaštitu optuženika i pravnu zaštitu dobra o kojemu se radi. Ako danas izložite ovaj inherentno jasan koncept, općenita je reakcija, što se tiče pitanja zaštite vjere kao pravnoga dobra – ignoriranje. Izgleda da u općenitoj svijesti o zakonu vjera više nema status dobra koje se mora štititi. To je alarmantna situacija, koju pastiri Crkve moraju razmotriti i ozbiljno je shvatiti.
Sada bih volio kratkim bilješkama o situaciji u svećeničkoj formaciji za vrijeme javnoga izbijanja krize dodati nekoliko primjedbi u vezi s promjenama kanonskoga prava u ovoj stvari.
U načelu, za postupanje sa zločinima počinjenima od strane svećenika odgovorna je Kongregacija za kler. No budući da je u to vrijeme situacijom u velikoj mjeri dominirao garantorizam, složio sam se s papom Ivanom Pavlom II. da je prikladno kompetenciju za te prekršaje prebaciti na Kongregaciju za nauk vjere, pod naslovom Delicta maiora contra fidem („Ozbiljni prekršaji protiv vjere”).
Takvo je uređenje omogućilo nametanje maksimalne kazne, tj. izbacivanje iz svećeničkog staleža, što se pod drugim zakonskim odredbama nije moglo nametnuti. To nije bio trik kojim se htjela dobiti mogućnost nametanja maksimalne kazne, nego posljedica važnosti vjere za Crkvu. Zapravo, važno je shvatiti da takvo loše ponašanje klerika u konačnici šteti vjeri.
Takvi su prekršaji mogući samo ondje gdje vjera više ne određuje čovjekovo djelovanje.
No ozbiljnost kazne pretpostavlja i jasan dokaz zločina – taj aspekt garantorizma ostaje na snazi.
Drugim riječima, pravi kriminalni proces je obavezan kako bi se maksimalna kazna zakonito nametnula. No taj je zahtjev bio prevelik zadatak i za biskupije i za Svetu Stolicu. Zato smo formulirali minimalnu razinu kriminalne procedure i otvorenom ostavili mogućnost da sama Sveta Stolica preuzme suđenje ondje gdje biskupija ili metropolitanska administracija to ne može. U svakom slučaju, suđenje bi moralo proći kroz reviziju od strane Kongregacije za nauk vjere kako bi se zajamčila optuženikova prava. Konačno, u četvrtoj Feriji (tj. skupštini članova Kongregacije) smo utemeljili instancu priziva kako bismo pružili mogućnost priziva. Budući da je sve ovo premašilo kapacitete Kongregacije za nauk vjere, i budući da je došlo do odgađanja koja su se zbog naravi stvari morala spriječiti, papa Franjo poduzeo je daljnje reforme.
Izvor: bitno.net
