PATRICIA SANDOVAL U SPLITU – O strašnoj istini u vezi pobačaja

Patricija je rođena u Kaliforniji. Njeni roditelji su se doselili iz Meksika u potrazi za boljim životom. Imala je sretno djetinjstvo. Zvali su je princeza. No u njenoj obitelji vjera se nije živjela. Sjeća se priča o Bogu samo iz vremena kad se pripremala na Prvu svetu pričest. Pitala  je mamu kako Bog može čuti naše molitve, pa je slala Bogu poruku u balonu. Kad je balon nestao bila je sigurna da je Bog primio njenu poruku. Poslije pričesti zaboravila je i na Isusa i Gospu. Na misu se nije išlo. Nije viđala krunicu, Bibliju ili nešto slično. Mama joj je kasnije skrenula u New age stranputicu, vještičarenje, prakticirala yogu… Na kraju je ostavila muža i njih troje djece. Mama nije željela život služenja obitelji i smatrala je to ropstvom. U srcu je Patricia zamrzila svoju majku. S vremenom se to promijenilo.

U šestom razredu imali su sat o spolnom odgoju. Predavači iz Industrije pobačaja su im govorili da su oni njihovo riješenje u slučaju neželjene trudnoće, a da otac djeteta o tom nema prava odlučivati jer je to njihovo tijelo. Propagirali su predbračne odnose ne govoreći ni o kakvim lošim posljedicama. Lagali su, jer im je bio važan samo novac. Imala je tada samo 12 godina, ali otada je bila za pobačaj smatrajući da je to stvarno pravo žene.

Patricija je mislila da je sve to istina, a nitko ju nije učio ništa drugačije, jer nitko ne može ni dati ono što nema. Mislila je da je odgovorna ako se upušta u spolne odnose i koristi kontracepciju. Nije mislila da se unatoč tome može zatrudnjeti, ali se to dogodilo.

Bila je u šoku i htjela pobaciti jer to dijete će uništiti sve njene snove o karijeri, ugodnu životu. Kad je rekla momku on ju je želio zaštiti i zadržati to dijete No, njene prijateljice su je uvjeravale da ima još samo malo vremena da učini “pravu stvar” i da pobaci. Nisu nerođeno dijete smatrale djetetom već nakupinom stanica. Slagala je momku da je imala spontani pobačaj, i odlučila se otići u Kliniku učiniti pobačaj. Tamo joj nisu ništa rekli o post-abortivnom sindromu, o suicidalnim mislima, o krvarenjima. Lagali su je.

Dogodilo se i drugi put, unatoč kontracepciji. I opet pobačaj. I treći put – i opet pobačaj.

Treći put je priznala momku da ide na namjerni pobačaj – a on je plakao.

Muškarci također pate od post-abortivnog sindroma – ne samo žene… NI JEDAN POBAČAJ NE BI SE DOGODIO DA SU MUŠKARCI BILI SPREMNI BRANITI ŽIVOT.

Patricija se kasnije zaposlila u klinici za pobačaje (Planned parenthood) a oni su je jedva dočekali jer je govorila španjolski. Za cure koje su govorile samo španjolski ona je bila prava osoba da ih uvjerava kako je pobačaj njihova jedina dobra opcija. Sve se odvijalo u 5 minuta. “Time is money” – bila je njihova parola, a zapravo svaki pobačaj je – OPERACIJA NA SLIJEPO. Doktor ne vidi što radi. Zamislite da vam netko srce operira na slijepo (!) s povezom na očima.

Došao je dan kad je trebala asistirati doktoru i po završetku pobačaja vaditi iz vreće za smeće dijelove beba – TO JE PROMIJENILO SVE. 

Pobačaj se smatrao uspješnim – ako se pronađe u smeću: 2 ruke, 2 noge, i glava. Vidjela je male oči, uši, nos… sve na tom licu… i zaprepastila se… Rekli su joj da nikomu ne smije reći što je vidjela, ali ona je shvatila tada koliko je strašno to što se radi Sve za novac…

U KALIFORNIJI OD PROŠLE GODINE ZAKON DOPUŠTA NE SAMO POBAČAJ NEGO UBOJSTVO DJETETA DO 28.og dana nakon ROĐENJA (!!!)

Mi se nalazimo u duhovnom ratu i svatko može pomoći i uključiti u borbu za život…

***

snimku sa govora na Mejašima možete pronaći ovdje, a ispod je i tekst (nastavak slijedi)

U Hrvatskoj sam po prvi put. Hvala ocu župniku što me pozvao u svoju župu. Nadasve zahvaljujem Blaženoj Djevici Mariji, jer me ona pozvala ovdje danas. I ona je pozvala vas ovdje večeras. Večeras sam s vama jer je to poslanje Blažene Djevice Marije koja je zaštitnica pro- life pokreta i ona je i vas pozvala ovdje. Vidjet ćete ona će i vas pozvati da se uključite u ovaj pokret za život. Nakon ovog govora više nećete biti isti.

I vaše poslanje već u trenutku kad iziđete na vrata ove crkve. Mnogi mojih godina i stariji iskusili su rat u svojoj zemlji, ali sada živimo najveći rat koji nije gotov. To je duhovni rat protiv nerođene djece.

Majka i otac protiv vlastite djece. I to je užasan rat koji je najveća rana Blažene Djevice Marije. Majka vas zove da budete njeni mali ratnici u boju protiv abortusa. Stoga vam zahvaljujem iz dubine srca što ste izdvojili vrijeme kako bi došli ovdje večeras. Na taj način ste jako obradovali Isusa i Gospu. Bog je oprostio mnoge moje strašne grijehe. Svoj život sam posvetila nadoknadi za svoje grijehe i za sve ljude koje sam povrijedila. Ova priča nije o meni velikoj grešnici nego o Božjoj dobroti i Božjem milosrđu, priča o Njemu.

Rođena sam u Kaliforniji. Moji roditelji su se doselili iz Meksika u Kaliforniju da bi svojoj djeci omogućili bolji život. Moja sestra, moja brat i ja kršteni smo u katoličkoj vjeri, ali mi nikada nismo prakticirali vjeru. Nismo molili krunicu, nismo imali Bibliju, ali učila sam o Isusu kad sam se pripremala za Prvu svetu pričest.

Kao djevojčica jako sam ljubila Boga kao svoga oca. I jednoga dana sam rekla svojoj mami da želim Bogu poslati pismo.

Majka mi je kupila balon i ja sam napisala ljubavnu poruku Bogu. Zamotala sam to na mali papir i zavezala za balon. Stajala sam u vrtu i pustila balon da ode, stajala sam tamo dok balon nije nestao u oblacima, i vjerovala sam cijelim svojim srcem da je Bog vidio moju poruku. Ali nakon moje Prve svete pričesti ja sam potpuno zaboravila na Isusa i Mariju, prestala sam govoriti s Bogom Ocem. A moja majka, kad sam još bila jako mala, ona se upetljala u vještičarenje, u New age.

Moja bi majka dovodila vještice u našu kuću, one bi čitale iz karata, čitale bi iz dlanova, majka bi nas tamo vodila, na te tzv duhovne obnove, oni bi prakticirale yogu, na tim obnovama.

Moja sestra i ja smo se zabavljale sa pločom vještica svaki dan nakon škole. Tako da Isus Krist nikad nije bio kralj našeg doma, On nikad nije bio kralj našeg doma, On nikad nije bio kralj našega srca. Mi smo pustili sotonu u našu kuću, u našu obitelj.

 1992 kad nije bilo interneta, youtuba, facebooka, tik toka, Tada sam imala 12 godina. Bila sam vrlo nevino dijete, ali nisam znala da sam stvorena da budem sveta, kod kuće nisam ništa učila o krepostima, roditelji mi nikad nisu rekli da sam dijete Božje, i nisam znala što je krepost čistoće.

Tako da sve što sam naučila kod kuće i u školi mislila sam da je to istina, da nema načina da to istražujem, mi nismo imali internet, nismo imali tehnologiju koju imamo danas.

Industrija abortusa je posjetila moju školu kad sam išla u šesti razred kad sam imala 12 godina, 1992,

Aborcionist je došao, medicinska sestra je došla, učili su nas kako prakticirati siguran sex, koji ne postoji jer industrija pobačaja je krvava trgovina i oni trebaju određeni broj pobačaja svaki mjesec, kao cilj, jer to je biznis, i što oni rade, oni znaju da roditelji ne uče svoju djecu istinu o svetosti spolnih odnosa, i tako oni postaju njihovi učitelji, i idu po školama sa tim krivim informacijama.

Aborcionist nam je rekao da ako ikad nađemo sebe sa neželjenom trudnoćom pobačaj je naš izbor kao žene, to je naše tijelo i momak nema prava na to ništa reći.

Po pitanju pobačaja oni tu nemaju izbora. Učili su nas da dijete nije potpuno formirano u utrobi dok ne napuni 5 mjeseci, a znate da nismo imali tehnologiju koju imamo danas,

Prije 5 mjeseci smatrano je samo nakupinom stanica. Rekli su nam – ako vi cure ikada budete imale neželjenu trudnoću mi smo vaša opcija, mi možemo učiniti pobačaj za vas, mi nikada to nećemo reći vašim roditeljima, mi ćemo to držati u povjerenju.

Nikad nisu govorili o ljepoti majčinstva ili očinstva, Nikada nisu govorili o posljedicama ako imate spolne odnose prije braka, da je tu tragedija, Njih nije bilo briga za nas, lagali su nas. Ali ja sam mislila da je to istina, jer kod kuće nisam imala informacija, a svojoj djeci ne možete dati ono što vi sami nemate. I tako, nakon tog sata, u dobi od 12 ja sam bila ZA POBAČAJ. Mislila sam da je prava ljubav imati spolne odnose sa svojim momkom. Milila sam da je to ljubav.

Ta ista godina 1992, bila je najgora godina mog života. Moja je majka postala toliko uvučena u New-age praksu da je postala kao luda i više nije htjela biti s mojim ocem. 

Moja majka je spakirala kofere, došla je k nama u dnevni boravak, i rekla je mom bratu, mojoj sestri, mom ocu i meni: Ja sam ovdje rob, cijeli dan radim u kući, kuham i čistim, i ne činim ništa drugo u svom životu … – jer zajednica kaže ženama ako ostanu doma kao majke ako kuhaju, čiste, skrbe se za svog muža i djecu, one gube svoj život i zapravo ništa ne čine, i nisu uspješne, to je ono što svijet kaže ženama. A to je laž iz pakla. Jer žena kojoj je poziv za muža i djecu, u domu, kuhajući i čisteći, to je ono gdje postaju svete. I to je PRAVI USPJEH u očima Božjim. I moja majka nas je napustila i nisam je vidjela kroz mnoge godine. Bila sam u srcu tako traumatizirana zbog rastave mojih roditelja da sam kao dijete čupala kosu. Moj san u životu je bio da budem slavna i bogata. Zanimalo me kako izgledam, tko su mi prijatelji, Željela sam putovati svijetom i biti netko. U školi sam bila odlična. Kad sam imala 19 upoznala sam svog prvog pravog momka. Na žalost, otad nisam više bila djevica. Počelo smo prakticirati spolne odnose i mislili da smo odgovorni. Jednog dana sam se osjećala loše, nije mi bilo dobro, i uzela sam test za trudnoću.

I kad sam vidjela da je pozitivan nastao je ne strah nego PANIKA. Prva stvar koju sam pomislila da ću postati kućna ropkinja, da je s mojim životom svršeno, zaglavit ću s mužem s djetetom, moji snovi bit će završeni, Mislila sam da je ta beba ubila moje snove.

Drugi strah je bio moj otac, meksički otac, s velikim meksičkim brkovima, da bi me mogao izbaciti iz kuće.

A onda, treća stvar, mislila sam o svim meksičkim ogovaranjima, jer znate, meksički ljudi vole ogovarati, sigurno u Hrvatskoj nisu takvi :))

Mislila sam kako ne mogu to učiniti svom ocu, svi će misliti loše o meni, i moj život je gotov. Ali kad sam to rekla svom ocu, na moje čuđenje on je rekao: Ne, ne, ja ću te zaštititi, bit ću odgovoran, sa mnom će ti biti dobro, i jer mi je dao riječi zaštite i sigurnosti, nastavila sam sa svojom trudnoćom, jer muškarci su stvoreni da budu veliki zaštitnici kao sv. Josip. Muškarci su stvoreni da zaštite ženu, obitelj, dijete, I mi mislimo da je pobačaj samo nešto što počinjaju žene, ali imamo više muškaraca koji danas odlučuju na pobačaje, i više muškaraca koji upadaju u krizu kad dođe trudnoća,

Jer ako bi MUŠKARCI ŠTITILI ŽIVOT POBAČAJI NE BI POSTOJALI.

On mi je dao mir i sigurnost i ja sam nastavila s trudnoćom. Moj stomak je sve više rastao, bila sam 4 mjeseca trudna.

I moje su mi prijateljice došle jednu noć i rekle: Ti radiš najgoru pogrešku svog života. Ti nisi spreman biti majka. Iako – ja sam već bila majka. I rekle su: Imaš samo jedan mjesec da napraviš pobačaj. Sjeti se što smo učile u školi, da je to samo obično tkivo prije 5 mjeseci, molim te nemoj … I opet se pojavio strah u mom srcu, jer strah je u korijenu svakog pobačaja.

Odlučila sam da ću otići na pobačaj i neću reći momku istinu. Mislila sam da meksički ljudi ne rade pobačaje, da je to nešto američki. Tako da sam odlučila imati pobačaj, i lagati mu da sam imala spontani.

Došla sam u kliniku za abortus sa tako puno straha, a oni ti ne kažu što pobačaj jest,  i sa tako puno srama. I ako je to bilo legalno u mojoj zemlji ima nešto u ženi kroz što ona prolazi, a to je sram, i ja sat to osjećala kad sam ušla u tu zgradu. Nikad nisam pomislila da ću biti trudna jer mnogo mladih ljudi kad vide što im se dogodilo, a mnogo roditelja misle to se njima neće dogoditi.

Nikad nisam mislila da ću imati pobačaj, i ušla sam puna srama. Kad sam ušla unutra gledala sam u pod jer nisam htjela nikog vidjeti, poznatog, jer znate ogovaranja, ali nisam mogla ne primijetiti da je klinika za abortuse puna, oko 30 mladih djevojaka koje su imale oko 13, 14, 15 godina, u utorak jutro kad su trebale biti u školi.

Kad sam upitala na recepciji zašto su ove djevojke tu u utorak jutro, a oni su mi rekli da je legalno za 13-godišnjakinju imati pobačaj a da njeni roditelji o tom ništa ne znaju.  (!)

Bila su dva slučaja u Kaliforniji gdje bi majka iskrcala svoju kćer kod škole, i ona bi milila da je kćer u školi cijeli dan, ali te dvije djevojke su imale pobačaj, i umrle su.

Prošle godine u Kaliforniji prošao je zakon rođena beba, 28.-i dan kasnije, može biti ubijena. (!) Možeš ubiti dijete 28.-i dan nakon što je rođena i to više nije zločin iz nikakva razloga.

Jer Sotona samo treba početi sa pobačajem vrlo malih, slabih, da bi se odobrili ekstremni zakoni nakon toga. I to je ono što se može dogoditi i ovdje za nekoliko godina.

Kad me je aborcionistica uvela u salu za abortuse, izgledala je vrlo profesionalno.

Rekla je: Patricija ne boj se, ne moj biti nervozna, to traje samo pet minuta. Ako te to umiruje, i ja sam imala pobačaj, i ja sam učinila dva pobačaja na mojoj kćeri prošle godine, moja je kćer ok, ja sam ok, i to je i tvoja opcija, bit ćeš slobodna nakon ovoga.

Osjetila sam se bolje nakon toga, Ona je učinila zadnji ultrazvuk, ja nisam mogla vidjeti lice, nisam vidjela ekran, pitala sam je: mogu li vidjeti ekran ultrazvuka,  a ona me pitala: Zašto, gledam samo nakupinu stanica,

Poslije pobačaja lagala me je. Rekla mi je da ću imati malo krvarenja, ali nikad mi nije govorila o post-abortivnom sindromu. Nije mi rekla da ću trpjeti mentalno, emocionalno, i da ću imati fizičku ranu u svojoj utrobi.   (…) 

 

 

Patricijino predavanje u Zagrebu možete poslušati na: