«Nijedan biskup nema pravo zabraniti mise sa narodom» (kardinal Müller, ex prefekt Kongregacije za nauk vjere)
“Crkva nije ovisna o državi, ona mora braniti svoju slobodu i neovisnost”.
… Zastrašujuće je da postoje biskupi koji kažu da je euharistija precijenjena ».
Evo razmišljanja kardinala Gerharda L. Müllera, bivšeg prefekta Kongregacije za nauk vjere, u ovom intervjuu za lanuovabq.it
«Ovaj virus predstavljao je tragediju za mnoge ljude. Upravo iz tog razloga Crkva ima zadatak ponuditi viziju ljudske patnje i postojanja u perspektivi vječnog života, u svjetlu vjere. Suspenzija Misa s ljudima je odricanje od nečijeg zadatka, to je snižavanje Crkve u ovisnost o državi. To je neprihvatljivo. ”
Kardinal Gerhard Müller, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere, do kojeg stižemo telefonom, vrlo je jasan u prosudbi o onome što se događa u Italiji i u mnogim drugim zemljama.
Vaša visosti, za mnoge vjernike patnji od bolesti još je dodana i patnja zabrane sudjelovanja na misi, čak i uskraćivanja pogreba; a povrh svega opravdanost svega toga od strane crkvene hijerarhije.
To je vrlo ozbiljna stvar, to je sekularistička misao koja je ušla u Crkvu. Jedno je poduzeti mjere predostrožnosti kako bi se smanjili rizici od zaraze, a druga stvar je zabraniti liturgiju. Crkva nije klijent države i nijedan biskup nema pravo zabraniti euharistiju na ovaj način. Također smo vidjeli kako su svećenici kažnjeni od svojih biskupa zato što slave misu s malo ljudi, a sve to znači poimati sebe kao državnog dužnosnika. Ali naš vrhovni pastir je Isus Krist, on nije Giuseppe Conte. Država ima svoj zadatak, a crkva ima svoj.
To je vrlo ozbiljna stvar, to je sekularistička misao koja je ušla u Crkvu. Jedno je poduzeti mjere predostrožnosti kako bi se smanjili rizici od zaraze, a druga stvar je zabraniti liturgiju. Crkva nije klijent države i nijedan biskup nema pravo zabraniti euharistiju na ovaj način. Također smo vidjeli kako su svećenici kažnjeni od svojih biskupa zato što slave misu s malo ljudi, a sve to znači poimati sebe kao državnog dužnosnika. Ali naš vrhovni pastir je Isus Krist, on nije Giuseppe Conte. Država ima svoj zadatak, a crkva ima svoj.
Mnogima se čini teško pomiriti dužnost prema državi s potrebom za javnim štovanjem Boga.
Moramo se i javno moliti jer znamo da sve ovisi o Bogu. Bog je univerzalni uzrok, a tu je i sekundarni uzrok koji dolazi iz naše slobode. U onome što se događa, mi, konačna stvorenja, ne znamo koliko ovisi o Bogu kao uzroku, a koliko o nama: ovo je poanta molitve. Moramo se moliti Boga da riješi izazove našeg osobnog i društvenog života, ali ne zaboravljajući transcendentnu dimenziju, viziju vječnog života i prisno zajedništvo s Bogom i s Isusom Kristom, čak i u svojoj patnji. Pozvani smo svaki dan uzimati svoj križ na ramena, ali vjernicima moramo objasniti i njihove patnje u kategorijama Evanđelja. Zabrana sudjelovanja u liturgiji ide u suprotnom smjeru. Poduzimanje određenih vanjskih mjera posao je države, naša je zadaća obraniti slobodu i neovisnost Crkve; i superiornost Crkve u duhovnoj dimenziji. Mi nismo agencija podređena državi.
Mnogi, čak i među svećenicima i biskupima, shvaćaju da postoji snažan rizik od nerazumijevanja značenja liturgije u ovom proširenju misa na televiziji i internetu.
Ti se obrasci ne mogu smatrati nadomještanjem mise. Naravno, ako ste u zatvoru, koncentracionom logoru ili drugim izvanrednim okolnostima, možete duhovno sudjelovati u Euharistiji, ali to nije normalna situacija. Bog nas je stvorio tijelom i dušom. Bog je pratio svoj narod u povijesti, istinski ga oslobodio od ropstva Egipta, nije napravio virtualno oslobođenje. Isus, sin Božji, postao je tijelom, mi vjerujemo u uskrsnuće tijela. Zbog toga nam je tjelesna prisutnost apsolutno potrebna. Za nas, ne za Boga. Bogu nisu potrebni sakramenti, oni su potrebni nama. Bog je za nas uspostavio sakramente. Brak ne djeluje samo duhovno, potreban je spoj tijela i duše. Nismo platonski idealisti, ne možemo pratiti misu od kuće, osim u određenim situacijama. Ne, mora se ići u crkvu, susresti se s drugima, priopćavati Božju Riječ.Cjelokupni rječnik Crkve također ukazuje na tu potrebu: Sveto zajedništvo; zajedništvo je okupiti se; Crkva je Božji narod sazvan u zajedništvo. Psalam kaže: “Kako je dobro i lijepo kao braća živjeti zajedno”.
Ti se obrasci ne mogu smatrati nadomještanjem mise. Naravno, ako ste u zatvoru, koncentracionom logoru ili drugim izvanrednim okolnostima, možete duhovno sudjelovati u Euharistiji, ali to nije normalna situacija. Bog nas je stvorio tijelom i dušom. Bog je pratio svoj narod u povijesti, istinski ga oslobodio od ropstva Egipta, nije napravio virtualno oslobođenje. Isus, sin Božji, postao je tijelom, mi vjerujemo u uskrsnuće tijela. Zbog toga nam je tjelesna prisutnost apsolutno potrebna. Za nas, ne za Boga. Bogu nisu potrebni sakramenti, oni su potrebni nama. Bog je za nas uspostavio sakramente. Brak ne djeluje samo duhovno, potreban je spoj tijela i duše. Nismo platonski idealisti, ne možemo pratiti misu od kuće, osim u određenim situacijama. Ne, mora se ići u crkvu, susresti se s drugima, priopćavati Božju Riječ.Cjelokupni rječnik Crkve također ukazuje na tu potrebu: Sveto zajedništvo; zajedništvo je okupiti se; Crkva je Božji narod sazvan u zajedništvo. Psalam kaže: “Kako je dobro i lijepo kao braća živjeti zajedno”.
Postoje teolozi i biskupi prema kojima postoji precjenjivanje euharistije, da nedjeljna sveta misa nije potrebna.
Postoji i biskup poput Victor Fernandez, (…) koji tvrdi da je dužnost odlaska na misu u nedjelju zapovijed koju je uvela Crkva. To je još jedan primjer katastrofalne teološke formacije. Treća zapovijed ima svoj temelj u božanskom zakonu: obvezuje Židove da posvete dan Gospodnji. Za nas kršćane je to dan Uskrsnuća. To je ujedno i Isusova zapovijed: “Činite to meni na spomen”. A sveti Pavao kaže: “Svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu, navješćujete Gospodinovu smrt.” (1 Kor 11, 26). Ovo je stvarni i sakramentalni prikaz Isusove spasiteljske smrti i njegova uskrsnuća. U misi sudjelujemo u pashalnom misteru. Drugi vatikanski sabor to je jasno stavio do znanja u Sacrosanctum Concilium i Lumen Gentium (br. 11). Ipak, postoje biskupi koji kažu da su neki vjernici previše fiksirani na Euharistiji. To je apsurdno. Euharistija je jedino istinsko štovanje Boga kroz Isusa Krista. To nije jedan od mnogih oblika liturgije, već svi oblici liturgije imaju razlog svog postojanja u Euharistiji. Sve dobiva snagu i dosljednost od euharistije.
Postoji i biskup poput Victor Fernandez, (…) koji tvrdi da je dužnost odlaska na misu u nedjelju zapovijed koju je uvela Crkva. To je još jedan primjer katastrofalne teološke formacije. Treća zapovijed ima svoj temelj u božanskom zakonu: obvezuje Židove da posvete dan Gospodnji. Za nas kršćane je to dan Uskrsnuća. To je ujedno i Isusova zapovijed: “Činite to meni na spomen”. A sveti Pavao kaže: “Svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu, navješćujete Gospodinovu smrt.” (1 Kor 11, 26). Ovo je stvarni i sakramentalni prikaz Isusove spasiteljske smrti i njegova uskrsnuća. U misi sudjelujemo u pashalnom misteru. Drugi vatikanski sabor to je jasno stavio do znanja u Sacrosanctum Concilium i Lumen Gentium (br. 11). Ipak, postoje biskupi koji kažu da su neki vjernici previše fiksirani na Euharistiji. To je apsurdno. Euharistija je jedino istinsko štovanje Boga kroz Isusa Krista. To nije jedan od mnogih oblika liturgije, već svi oblici liturgije imaju razlog svog postojanja u Euharistiji. Sve dobiva snagu i dosljednost od euharistije.
Vidite li i jasnu manifestaciju napada na Euharistiju, srce Crkve?
Da. Samo pomislite na one koji su prije i za vrijeme Amamzonske Sinode glasno govorili da je domorodačkim narodima apsolutno potrebna Euharistija i za to je potrebno zaređivati za svećenike oženjene muškarace. Sada ti isti ljudi besramno tvrde upravo suprotno, da nam Euharistija ne treba. Razmišljaju poput protestanata, zanemarujući da je od početka protestantske reformacije euharistija središnja točka polemike. A sada postoje biskupi koji sebe nazivaju katolicima, a koji ne razumiju središnju vrijednost euharistije. Pravi je skandal da su to “pravi svećenici”, a ne oni koji ozbiljno shvaćaju Isusovu riječ i nauku Crkve. Prava perverzija misli. Ali ovaj “moderni” katolicizam je samouništavajuća ideologija.
Da. Samo pomislite na one koji su prije i za vrijeme Amamzonske Sinode glasno govorili da je domorodačkim narodima apsolutno potrebna Euharistija i za to je potrebno zaređivati za svećenike oženjene muškarace. Sada ti isti ljudi besramno tvrde upravo suprotno, da nam Euharistija ne treba. Razmišljaju poput protestanata, zanemarujući da je od početka protestantske reformacije euharistija središnja točka polemike. A sada postoje biskupi koji sebe nazivaju katolicima, a koji ne razumiju središnju vrijednost euharistije. Pravi je skandal da su to “pravi svećenici”, a ne oni koji ozbiljno shvaćaju Isusovu riječ i nauku Crkve. Prava perverzija misli. Ali ovaj “moderni” katolicizam je samouništavajuća ideologija.
Posljednjih mjeseci čuli smo da čelnici episkopata često govore kako je prva dužnost očuvanja zdravlja.
To je buržoaska, sekularizirana Crkva, a ne Crkva koja živi po Riječi Isusa Krista. Isus je rekao: “prvo tražite Kraljevstvo Božje.” Što je život, sva dobra svijeta, uključujući zdravlje, vrijedna ako izgubite dušu?
Ova kriza je pokazala da mnogi naši pastiri misle kao svijet, oni sebe doživljavaju više kao službenike društvenog vjerskog sustava nego kao pastire Crkve koja je blisko zajedništvo s Bogom i s ljudima. Uvijek moramo kombinirati vjeru i razum. Očito nismo fideisti, nismo poput onih kršćanskih sekti koje govore da nam medicina nije potrebna, da se samo povjeravamo Bogu, već povjeravati sebe Bogu ne proturječi valorizaciji svih mogućnosti koje nudi moderna medicina. Ali suvremena medicina ne zamjenjuje molitvu: to su dvije dimenzije koje se ne trebaju razdvajati i koje se ne suprostavljaju.
To je buržoaska, sekularizirana Crkva, a ne Crkva koja živi po Riječi Isusa Krista. Isus je rekao: “prvo tražite Kraljevstvo Božje.” Što je život, sva dobra svijeta, uključujući zdravlje, vrijedna ako izgubite dušu?
Ova kriza je pokazala da mnogi naši pastiri misle kao svijet, oni sebe doživljavaju više kao službenike društvenog vjerskog sustava nego kao pastire Crkve koja je blisko zajedništvo s Bogom i s ljudima. Uvijek moramo kombinirati vjeru i razum. Očito nismo fideisti, nismo poput onih kršćanskih sekti koje govore da nam medicina nije potrebna, da se samo povjeravamo Bogu, već povjeravati sebe Bogu ne proturječi valorizaciji svih mogućnosti koje nudi moderna medicina. Ali suvremena medicina ne zamjenjuje molitvu: to su dvije dimenzije koje se ne trebaju razdvajati i koje se ne suprostavljaju.
Kako bi opravdali suspenziju mise s ljudima, neki kažu da ako zarazimo druge, onda smo odgovorni za njihovu eventualnu smrt.
Liječnici također preuzimaju ovaj rizik, postoji rizik u svakoj ljudskoj aktivnosti. Sigurno je da moramo biti oprezni da ne ugrozimo život i zdravlje drugih, ali to nije vrhovna vrijednost. Nažalost, ova situacija pokazala nam je da mnogim svećenicima i biskupima dobre kvalitete nedostaje teološka osnova za razmišljanje o ovoj situaciji i nude presudu u skladu s Evanđeljem i naukom Crkve.
Liječnici također preuzimaju ovaj rizik, postoji rizik u svakoj ljudskoj aktivnosti. Sigurno je da moramo biti oprezni da ne ugrozimo život i zdravlje drugih, ali to nije vrhovna vrijednost. Nažalost, ova situacija pokazala nam je da mnogim svećenicima i biskupima dobre kvalitete nedostaje teološka osnova za razmišljanje o ovoj situaciji i nude presudu u skladu s Evanđeljem i naukom Crkve.
Možda su i iz tog razloga mnogi biskupi odustali od zahtjeva vjernika za posvećenje Bezgrešnom Marijinu srcu. Što je u talijanskom slučaju na kraju učinjeno na nemarni i prevarantski način.
Postoji podcjenjivanje natprirodnog aspekta. Uronjeni smo u naturalističku koncepciju koja dolazi iz doba prosvjetiteljstva. Crkva, Milost, sakramenti ne mogu se objasniti u prirodnoj dimenziji. Srce naše kršćanske religije je transcendentni Bog koji postaje nemaran u našem životu, on je Krist, pravi čovjek i istinski Bog putem utjelovljenja.
Postoji podcjenjivanje natprirodnog aspekta. Uronjeni smo u naturalističku koncepciju koja dolazi iz doba prosvjetiteljstva. Crkva, Milost, sakramenti ne mogu se objasniti u prirodnoj dimenziji. Srce naše kršćanske religije je transcendentni Bog koji postaje nemaran u našem životu, on je Krist, pravi čovjek i istinski Bog putem utjelovljenja.
Gotovo da se čini da je odustao od progona svijeta koji ima razloga samo u prirodnoj dimenziji, a mi to nazivamo realizmom.
To je ideologija pragmatizma. Danas, na primjer, u Crkvi prevladava ideja da postoji potreba za biskupima koji su samo pastiri, odnosno pragmatični. Ali biskup je ministar Riječi, mora razmišljati o Riječi. Sveti Pavao i Sveti Petar nisu bili praznih glava, crkveni oci nisu bili samo pragmatični, već su se odražavali na kršćansku vjeru i njezine implikacije. Dobar učitelj vjere mora biti u stanju objasniti situaciju poput sadašnje koja polazi od vjere, u njezinu nadnaravnom smislu, a ne s naturalizmom. Opet, dvije dimenzije moraju se održati zajedno: mi ne možemo spustiti ljudsko postojanje na puku prirodu, a istovremeno ne razmišljamo – kao što marksisti tvrde – da kršćanstvo ima veze samo sa zagrobnim životom. U Isusu Kristu imamo jedinstvo između zagrobnog života i imanencije života. Dobar kršćanin mora znati biti izvrstan liječnik i znanstvenik, ali to ne proturječi povjerenju u Boga, postoji integracija između vjere i razuma, između povjerenja u Boga i kompetencije u prirodnim znanostima.
To je ideologija pragmatizma. Danas, na primjer, u Crkvi prevladava ideja da postoji potreba za biskupima koji su samo pastiri, odnosno pragmatični. Ali biskup je ministar Riječi, mora razmišljati o Riječi. Sveti Pavao i Sveti Petar nisu bili praznih glava, crkveni oci nisu bili samo pragmatični, već su se odražavali na kršćansku vjeru i njezine implikacije. Dobar učitelj vjere mora biti u stanju objasniti situaciju poput sadašnje koja polazi od vjere, u njezinu nadnaravnom smislu, a ne s naturalizmom. Opet, dvije dimenzije moraju se održati zajedno: mi ne možemo spustiti ljudsko postojanje na puku prirodu, a istovremeno ne razmišljamo – kao što marksisti tvrde – da kršćanstvo ima veze samo sa zagrobnim životom. U Isusu Kristu imamo jedinstvo između zagrobnog života i imanencije života. Dobar kršćanin mora znati biti izvrstan liječnik i znanstvenik, ali to ne proturječi povjerenju u Boga, postoji integracija između vjere i razuma, između povjerenja u Boga i kompetencije u prirodnim znanostima.
