Napasnik (đavao), 1. dio

Početak korizme prikladno je vrijeme za razmatranje o napasniku, koji je i Isusa kušao na početku javnog djelovanja. Već je papa Pavao VI postavljao pitanje: – „Kako je moguće da postoji zlo u svijetu, u prirodi, ako je Bog sve stvorio, dobro i skladno?”
Grijeh je objašnjenje za zlo koje vidimo. Iza grijeha stoji ljudska sloboda i ona donosi smrt ako se krivo koristi. Nakon prvog grijeha praroditelja u svijet su ušli grijeh, smrt, patnja, bolest i to se prenosi u odnos između čovjeka i Boga, muža i žene, te unutar samoga čovjeka. Mora se boriti da ima vlast nad sobom, a iza toga se vidi utjecaj sotone.

Na zlo koje čovjek čini duboko utječe i zao duh – čovjekov neprijatelj. I to Sveto Pismo svjedoči puno puta. Iako o zlom duhu ne znamo puno ipak se ne treba ustručavati ukazati na njega. Ako zatvorimo oči pred tim nemamo kompletnu sliku života, lako je upasti u njegove zamke.
Ivan Zlatousti kaže „Nije mi drago govoriti o sotoni, no znajući da je to nauk znam da će to biti korisno“
U Starom zavjetu se govori o djelovanju sotone. To je zmija koja zavodi i kojoj je uspjelo zavarati Adama i Evu. Od nje je došla ideja. Adam i Eva su je onda uzeli kao svoju. Naveo ih je da uđu tu logiku i vide grijeh kao nešto privlačno i da u to upadnu. U Starom zavjetu se spominje kao „duh“, „sotona“ „neprijatelj“, a onda i kao „tužitelj koji dan i noć optužuje ljude“, gleda kako će ih ocrniti… Neprijateljj gleda kako će nam nauditi.
Zao duh je napastovao Joba, optužujei vrhovnog svećenika Jošuu koji ustaje protiv Davida… podiže lažne proroke….
Sotona se voli prikazivati kao dobar, kao anđeo koji se zaodjeva u svjetlo, kad podiže lažne proroke vodi ljude u propast... govori se o paranormalnim pojavama i sl. ali i tu ima puno lažnih proroka koji nanose štetu Božjem narodu. Tako i kroz povijest Crkve bilo je više redovnica koje su bile na glasu svetosti, a onda bi se razotkrilo da su darovi koje su imale bile od sotone. Jedna je redovnica imala velike darove ali ju je razotkrio jedan pravi svetac…

U Starom zavjetu vidio da je sotona pali anđeo. I on je samo Božje stvorenje – koje je Bog stvorio kao dobrog anđela ali se okrenuo protiv Boga – i tako želi napakostiti Bogu i vodi druge u propast. Borba između dobrih i zlih anđela koja se jednom zbila na nebu nastavila se na zemlji.
Nauk Crkve je da svatko od nas ima svog anđela čuvara – svatko ima svog anđela da mu pomaže. A i sotona kao vojskovođa svakom da jednog zlog duha koji nas navodi da padnemo.

Zao duh nas ne može prisiliti na grijeh jer ako bi nas prisilio to onda ne bi bio naš grijeh, on nas zato navodi, sugerira, predlaže, opisuje nešto kao dobro i lijepo i onda mi počinimo grijeh, pa je to onda naša odgovornost pred Bogom. U pozadini svega –te borbe je zavist đavla prema čovjeku. On zavodi one koji Bogu pripadaju i želi ih odvući od Boga.

U novom zavjetu to je središnja tema, susrećemo to na svakom koraku. Današnje egzegete počinju to tumačiti i kao psihičke bolesti i sl. No činjenica je zapravo da je na djelu – sotona. Uvijek ostaje istina da je on tu glavni akter. Novi zavjet daje o sotoni objavu koja je sigurna i puno jasnija nego u Starom zavjetu. Isusa duh vodi u pustinju da bi bio kušan od đavla. To nije slučajno. Sotona je, možemo reći, djelovao od početka Isusova života. Na početku već Herod ga želi ubiti. Herodova mržnja na Isusa je zato jer se boji da će mu oduzeti prijestolje, tu vidi potencijalnog zemaljskog kralja koji že mu oteti kraljevstvo. I onda organizira ubojstva djece. U tri kušnje na početku Isusova javnog djelovanja sotona je opet tu. A onda na kraju djelovanja, jer je to bio „njegov čas, čas tmine“.

Važna pouka za nas je – da je važno odmah na početku raskrstiti sa glavnim napastima: moć, čuda, autoritet, slava. Bilo bi dobro da prije svog javnog djelovanja raščistimo to, svoj odnos prema materijalnim dobrima, slavi uspjehu, duhovnim darovima,… I onda kasnije bude lakše. Ne treba zanemariti ni pripravu. I nama je za djelovanje u životu potrebna duhovna priprava. Demon je zao duh koji ima jednu nadnaravnu moć. Đavao razara, uništava, kleveće…

Đavao ima veliku vlast nad svijetom. U prvoj poslanici Ivanovoj čitamo da je „cijeli svijet pod vlašću zloga“ On je knez ovoga svijeta. On je „bog“ ovoga svijeta. On ima kraljevstvo suprostavljeno kraljevstvu Božjem. Njegovi podanici su grešnici. I zato je glavna stvar – osloboditi čovjeka od Zloga. Egzorcizam – kod krštenja se odričemo Zloga i čovjek je pod moću Kristovom. Svjestan svoje moći sotona je bahat, pun je sebe i nastavlja sa arogancijom. Govori da će mu on dati svu slavu i kraljevstva na zemlji. U biti sotona ne može to dati, to nije u njegovoj moći, ali može sve ono što je pod grijehom – i zato preko grijeha, u tom kraljevstvu vlada i laž, materijalna dobra koja su uzdignuta na razinu idola – božanstva...
Sotona kuša Isusa – da bude Mesija onakav kakvog svijet od njega očekuje, da se nametne kao vladar, bez da prolije svoju krv… da pokuša otkupljenje bez križa, da ide lakšim putem… S druge strane, imamo Isusa koji nastupa savim drugačije.

Isus očituje sebe kako bi uništio djela sotonina. Kako kaže Ivan apostol „knez ovoga svijeta“ nema moći nad Isusom jer Isus nema grijeha i on ne može vladati nad njim. Sotona mu nije mogao ništa, mogao ga je fizički zlostavljati ali mu duhovno nije mogao ništa. „Odstupi od mene!“ – Isus odbacuje sotonu kao psa…

Mi kršćani se moramo boriti sa sotonom. On je od početka prikazan kao napasnik koji kuša kao zmija sa Evom – koristi se lukavštinom da nas zavede. Tako radi i sa Isusom. Njegovo je oružje uvijek isto. Podolost i laž. Prikriva se i pokazuje se kao onaj koji … zavodi i pojedince i cijele narode. Najstrašnije za sotonu i njegovo djelovanje je Riječ Božja. Sotona se ne boji ničega kao mača Božje Riječi. Riječ Božja donosi svijetlo i razotkriva prevare i laži, čuva nas i oslobađa od zloga.

Od sotone dolazi grijeh i preko grijeha dolazi na svijet i bolest koja nije uvijek izravan utjecaj sotone ali bolest može doći i izravno od sotone. Posljedica grijeha je smrt. Isus je došao da uništi smrt i vlast koju ima nad ljudima (zao duh…)
Toliko je velika moć sotone nad ljudima da može postojati i posjednuće i zato se Isus susreće sa opsjednutima i posjednutima i oslobađa ih od Zloga i čini to svojom riječju. Apostoli to mogu kad im on da vlast. On im daje vlast nad zlim dusima. Puni su zadovoljstva jer im se zli dusi pokoravaju. Isus kaže da je vidio sotonu gdje pada s neba. Vidimo da je ta Isusova moć predokus one konačne pobjede nad sotonom. Apokalipsa govori o ograničenoj borbi između između onih Kristovih i onih od sotone i to se događa u svoj žestini i što mu vrijeme više ističe to su napadi žešći.
Nekad napada osobno, a nekad se služi i drugim ljudima i institucijama da bi vladao nad ljudima. Zato Ivan Pavao II govori o strukturama grijeha. To su ustanove, institucije koje služe zlu i na nose štetu ljudima, šire utjecaj zloga. Tako mediji mogu učiniti puno dobra, ali i puno zla. Bivaju privilegirano oružje sotone. Tako i banke. Banke mogu činiti dobro, ali također i zlo kad vode narod u dužničko ropstvo – to je ropstvo koje vodi u zlo. (Npr. u Danskoj je trebalo 120 godina da se iz tog iziđe, a drugim državama se niti ne vidi kad bi to moglo biti… )

Imamo i razne zablude u vezi Sotone koji iskrivljuju evanđeosku pouku i zato Ivan Pavao II govori da treba razjasniti vjeru Crkve pred onima koji tu vjeru iskrivljuju:
S jedne strane se daje prevelika važnost đavlu
a s druge strane se zaboravlja na đavla. Jedni dakle nigdje ne vide đavla a jedni ga svugdje vide i ne vide da je Bog Stvoritelj svega – pa i anđela koji su kasnije pali (postali sotone)… /ne postoje dva počela, jedan dobar, a drugi zao/…

Razni su načini kako se niječe postojanje sotone (nastavlja se…)