Lekcija o radu i molitvi (Marti i nama): Brineš se za mnogo, a jedno je potrebno…

Ima neka pitalica: Što je to – 3 u jednoj prostoriji, a samo 1 radi? A odgovor je: Dva državna službenika i jedan klima uređaj. U šali često ima i neke istine. A što se rada tiče, malo ih je koji vole radit. Znaju to valjda osobito dalmatinci i crnogorci. A Isus je radio. Radio je obične tesarske poslove do svoje tridesete, živeći skrovito i tako pokazao i nama vrijednost rada i skrovita života.

Kad je Bog stvarao čovjeka zamislio je za nj život bez rada. Imao je sve. Raj. Ali, čovjek je zloupotrijebio svoju slobodu i povjerovao sotoni radije nego Bogu. Poželio je – biti kao Bog. Poželio je da nema nikog iznad njega tko bi mu rekao: „To smiješ, a to ne smiješ!“ Grdno se prevario i grdno pogriješio kad je odlučio okrenuti leđa Bogu. Tako je uslijedila i kazna. Radit će u znoju lica svoga. Više neće imati sve na gotovo. I čovjek je shvatio da je trebao slušati svog Stvoritelja, jer samo tako može biti sretan. Al shvatio je kad je bilo kasno.

A Isus je eto došao u tu našu radnu stvarnost. I posvećuje ono što je nama teško. On nas primjerom uči – radu. Ali ipak, nije tek rad ono što čovjeka čini čovjekom. Nije čovjekova vrijednost u njegovoj tituli. Da je tako onda bi Isus za apostole birao one iz viših slojeva. Ali nije. Njegovi su apostoli bili obični jednostavni ribari, poslani da propovjedaju o njemu širom svijeta, a nisu ništa znali o pedagogiji, o metodama poučavanja, nisu išli na teologiju, nisu imali planove i programe, nije ih zamarao kurikulum i sl. … a ispunili su svoj zadatak.

Ipak, Isus je kroz povijest birao ljude raznih slojeva društva. Kako u početku ribare i carinike, tako i kasnije – i kraljeve i kraljeve službenike. I kraljice i domaćice. I svećenike i redovnike i laike… Jer on želi da svaki čovjek na svom mjestu otkrije što Bog od njega želi. A na kraju od svih želi isto – da rade na slavu Božju i da pronalaze vrijeme za molitvu, za druženje s Bogom kojem na kraju svi idemo u susret.

Zaustavljam se kod poziva domaćice. Isus je to dobro pokazao prilikom posjeta u obitelji prijatelja Lazara gdje su ga ugostile Lazarove sestre Marija i Marta. Marta je zapravo bila glavna domaćica. A domaćica ko domaćica, brine se za mnogo. I nije joj drago da joj sestra uopće ne pomaže. Takvi smo mi. Ko Marta. Ima li nas dvoje koji mogu nešto učiniti, ili troje ili četvero… odmah ćemo početi tužiti one koji „zabušavaju“… Dok smo djeca tužimo ih roditeljima, kasnije možda ogovaramo, ali Marta nije sestru ogovarala okolo – ona ju je tužila – Isusu. Drugi put, kad vidimo da naša sestra ili brat ne radi što nam se čini da bi trebalo valjalo bi ih tužiti – Isusu. A druga stvar, Isusu nije toliko važan samo trud, ni da se od jutra do mraka vrtimo radeći nešto, naizgled korisno… koliko da od svog rada malo zastanemo i osluhnemo – što nam On to ima reći.

Kako ćemo mi osluhnuti što nam Isus ima reći kad se treba napraviti sto posala?  Ili nama nije problem 100 posala, možda je lijenost veći problem. A Isus, kad kori Martu, a hvali Mariju, nipošto ne podržava lijenost. Znamo i to da je lijenost jedan od glavnih grijeha. I nije to dalmatinska ni crnogorska boljka, već boljka ljudske naravi sklone da se ponaša kako je lakše, a ne kako je bolje. Isus samo želi Martinu pozornost skrenuti na  bitno – na Isusa.

Martu je Isus ukorio, a ipak postala je sveta domaćica. Rad domaćice često se ne vrednuje. Rad je to koji se ne vidi. Što se skuha to se pojede, pa se uprljano očisti i tako po redu. Na kraju dana ništa se tu ne vidi od tog rada, ali ljubav prema bližnjem zahtjeva ta naizgled nevidljiva djela. Jer bližnji vide, pa i ako ne vrednuju. Bog vidi i vreduje.

A Bog vrednuje više od svega kad pogled svoje duše ne odvraćamo od Njega. On ne želi da nas zarobi ni rad ni lijenost.

On nas sve poziva da se zaustavimo – kao Martina sestra Marija – u molitvi, do Njegovih nogu.

…

Svetu domaćicu Martu slavimo 29.7.