Ljubav i otvorenost životu

Kako nas je sv. Ivan Pavao II učio: “Temeljni je zadatak obitelji služenje životu; to je ostvarenje u povijesti Božjeg blagoslova iskazanog u početku, a ostvaruje se prenošenjem Božje slike s čovjeka na čovjeka u činu rađanja ( FC, 28 / Familiaris consortio, 28) “.

Čitava povijest spasenja zapisana u Starom i Novom zavjetu tvrdi da je Bog stvorio čovjeka iz ljubavi i za ljubav. Moglo bi se reći da je Bog u Presvetom Trojstvu bio “samodostatan” i bez potrebe za nekim – a ipak je stvorio čovjeka s kojim će moći podijeliti svoju ljubav. Otajstvo vjere u Trojedinoga Boga govori da je Bog Sin začet od Boga Oca, a Duh Sveti proizlazi iz njih oboje. U određenom smislu, ljudska obitelj bi trebala odražavati taj međuodnos Oca, Sina i Duha Svetoga. Žena je stvorena od dijela tijela muškarca, ali uzajamna ljubav i intimno jedinstvo muža i žene stvara novi ljudski život. Sveti Ivan Pavao II naglašava : “Plodnost je plod i znak bračne ljubavi, živo svjedočanstvo potpunog uzajamnog predanja supružnika (FC, 28 / Familiaris consortio, 28) “.

Tako je Bog dao čovjeku ulogu u djelu stvaranja. Supružnička ljubav trebala bi ispuniti zapovijed: “Plodite se i množite i napučite zemlju” (Post 1, 28). Katekizam Katoličke Crkve ističe: “Pozvani da daruju život, supružnici sudjeluju u stvaralačkoj moći i očinstvu Boga. Bračni parovi bi trebali smatrati svojim istinskim poslanjem prenositi ljudski život i obrazovati svoju djecu; oni bi trebali shvatiti da na taj način surađuju s ljubavlju Boga Stvoritelja, i da su na neki način Njegovi interpretatori. Oni će vršiti ovu dužnost s osjećajem ljudske i Kršćanske odgovornosti “(KKC, 2367).

Odgovornost je ključ za ispunjavanje Božje volje u sakramentu ženidbe. Sjedinjeni u jedno tijelo, muž i žena se ne smiju prepustiti sebičnosti i misliti samo na svoja vlastita opažanja i osjećaje. Moraju imati na umu razlog zbog kojeg su sposobni doživjeti ljubav i radost bračnog sjedinjenja. Taj “razlog” je sam Bog koji ih je obdario životom te im omogućio da ga mogu prenijeti.

“Čuvajući oba bitna aspekta – sjedinjenja i stvaranja, bračni čin u svojoj punini zadržava smisao istinske uzajamne ljubavi i usmjerenost prema uzvišenom pozivu čovječanstva – na roditeljstvo” (KKC, 2639). Drugim riječima, sebična težnja za samim seksualnim užitkom i uskraćivanje plodnosti uništava samu srž bračne ljubavi i ometa poredak koji je Bog ustanovio od samog početka.

Sudionici smo rata koji je sotona navijestio čovječanstvu nastojeći uništiti Božje djelo. Pozivajući se na ponos i sebičnost naših prvih roditelja (“biti ćete slični Bogu”), Sotona je uspio raskinuti vezu između Boga i čovjeka, tj. on je donio u svijet grijeh koji vodi u smrt. Na isti način, on nas poziva tražiti nedopuštena iskustva i ugode sugerirajući ponašanja koja dovode do duhovne smrti: pornografija, prostitucija, predbračni odnosi, masturbacija, kontracepcija, pobačaj, umjetna oplodnja, itd.

Kada supružnici zaborave svoju odgovornost prenošenja života, postaju zagovornici i sudionici u “kulturi smrti”,  koja ubire svoju krvavu žetvu u obliku 50 milijuna pobačene djece godišnje, stotine tisuća ljudi začetih umjetnom oplodnjom in vitro te zamrznutih za kasnije selekcioniranje – a da ne govorimo o suzama i patnjama prevarenih supružnika, odbačene i zlostavljane djece te žena koje prodaju svoja vlastita tijela.

Moramo biti svjesni činjenice da je sotona izgubio taj rat, jer je Isus Krist svojom smrću na križu i uskrsnućem nadvladao smrt i porazio sotonu, te izbavio čovječanstvo od njegove vlasti. Zajedno s Kristom možemo pobijediti u našem svakodnevnom životu, stavljajući na prvo mjesto ljubav i odgovornosti prema Bogu. Moramo čvrsto prionuti k Isusu svim srcem i preporučiti svoj život, brak i obitelj Njegovoj volji. Na taj način možemo provesti apostolat koji nam je Bog povjerio. “Ovaj apostolat”, napominje sv. Ivan Pavao II “provoditi će se u prvom redu unutar obitelji (…), po svjedočanstvu življenja u skladu s božanskim zakonom u svim njegovim aspektima, kroz kršćanski odgoj djece, pomažući njihovo sazrijevanje u vjeri, kroz odgoj u čistoći, kroz pripremu za život, kroz bdijenje kako bi ih zaštitili od ideoloških i moralnih opasnosti koje im često prijete ” (FC, 71 / Familiaris consortio, 71).

Istinska bračna ljubav koju supružnici žive u skladu s Božjim planom uvijek donosi radost. To je radost dijeljenja ljubavi i prenošenja života, radost roditelja koji pomažu svoje dijete u njegovim prvim koracima, koji slušaju njegove prve izgovorene riječi, primajući u naručje i grleći najmanje koji u njima traže utjehu i pomoć. Ta radost koja proizlazi iz uzajamnog darivanja naziva se “civilizacija ljubavi”.

“Civilizacija ljubavi budi radosti: radost, između ostalog, zbog činjenice da je čovjek došao na svijet (Iv 16, 21), a radost i time što su supružnici postali roditelji. Civilizacija ljubavi znači “radovati se istini”  (usp. 1 Kor 13, 6). No, civilizacija nadahnuta konzumerističkim i antinatalitetnim mentalitetom nije i nikada ne može biti civilizacija ljubavi “(Ivan Pavao II, Pismo obiteljima, 13).

Bog je stvoritelj civilizacije, ljubavi i života. Sotona nam, s druge strane, nudi samo sebičnost i smrt. Bog želi da izaberemo – slobodno i iz ljubavi: „ … pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo.” (Pnz 30, 19-20) Ne možemo istovremeno odabrati i Isusa Krista i grijeh, jer u Njemu nema grijeha. Mi biramo ili grijeh ili Isusa. O tom izboru ovisit će naš život ili smrt kao i život i smrt naše djece.

Mirosław Rucki

Prijevod: Mia

Izvor: Love and openness to life, Časopis: “Love one another”