Kršćani bježe iz Pakistanskog ”pakla” u Tajlandski “Auschwitz”
Exodus kršćana iz Pakistana poprimio je stravične razmjere. Naime, Pakistan kao da je zemlja gdje je ubijanje kršćana i paljenje crkava u sred bijela dana – zabavna predstava; gdje žena može biti osuđena na smrt čak samo s optužbom da je Alahovo ili Muhamedovo ime uzela u ispraznost; gdje suprug i supruga mogu javno biti spaljeni na ulici pred očima svoje nejake djece i svijeta; gdje skoro nikad nitko nije pozvan na odgovornost za učinjene zločine.
Stoga nije čudo što mnogi kršćani bježe iz Pakistana da spase gole živote. Njihove su muke dvostruko veće kada vide da međunarodni čimbenici ne poduzimaju ništa kako bi ih zaštitili, izložene patnjam, progonima i pokoljima samo zato što vjeruju u Isusa Krista.
Vijesti o pokoljima i progonima kršćana bila je glavna tema na BBC (25. 02. 2016.) gdje je Lord David Alton of Liverpool i Wilson Chowdhry, predsjednikom Britanske pakistanske kršćanske udruge ili (BPCA) obznanili holokaust pakistanskih kršćana koji ne žele prijeći na Islam. A kako je odbijanje prelaska na Islam za muslimanske žitelje ”sramota”, to takve žrtve muslimanska rulja može linčevati i prije izrečene smrtne kazne, nakon što je to ”časno” ubijanje.
Mnogi kršćani iz Pakistana bježe u Tajland, budući da za tu islamsku državu nije teško dobiti turističku vizu. No, uskoro po dolasku u Tajland kršćani ubrzo shvate da im ni tamo nema pomoći jer su primljeni kao izbjeglice, a upravo se termin ”izbjeglice” u Tajlandu ne priznaje. Naime, Tajland nije potpisnik 1951. godine Konvencije izbjegličkog statusa, ili 1967. godine Protokola, te nema formalnu strukturu državnog azilskog statusa. Tako tajlandska vlada ne daje vize čak ni onima koji od Visokog prestavnika UN imaju izbjeglički status (UNHCR)
Pakistanski kršćani u Tajlandu ne mogu raditi da bi uzdržavali svoju obitelj i posljedično tome – gladuju. Zbog nepoznavanje jezika i bez platežne moći njima se ne pruža ni medicinska pomoć, pa mnogo djece ne samo da boluje nego i – umire. To nije život, nego preživljavanje na ulicama, ali ponekad i ponekima se i to čini boljim nego život u paklu – u Pakistanu.
Policija u Bangkok-u progoni i ucjenjuje kršćane
Čak i službene vlasti prema ”turistima-kršćanima” iz Pakistana znaju poduzimati mjere progona, pa im u kasne noćne sate razbijaju kućna vrata u iznajmljenim stanovima. U strahu od ponovnih racija oni mole susjede da stave katanac izvana na vrata kako bi izgledalo da tamo nitko ne živi. To je opasno, jer u tim pušarama velika je mogućnost smrti od požara. Ako ih se dovede u Centar za emigrante (IDC), i ako mogu platiti 50.000 baht (oko 1000 funti) mogu biti slobodni (kupiti slobodu!) za dvije godine, u kojem vremenu onda ne će biti uhićeni i zatvoreni. No, i u tome ”slobodnom” vremenu ne smiju raditi.
Uvjeti života u IDC su nesnosljivi. Više od 150 osoba zatvoreno je u jednoj prostoriji, predviđenoj za njih stotinu, sa samo jednim WC-om. Spavaju stojeći, ili jedan preko drugoga. I inače bez ikakve medicinske pomoći, u ovakvoj štali, odnosno prenapučenoj prostorije, zarazne bolesti brzo se šire. Trenutačno u Tajlandu ima preko 100 pakistanskih kršćana u IDC. Njihova dnevna ishrana sastoji se od male količine riže i juhe od krastavca (krastavci kuhani u vodi), što nije ni onaj minimum koja bi bio potrebna djeci da ne umru od gladi. (Uostalom, baš je krastavac vrsta povrća, koja nema nikakve prehrambene vrijednosti.)
Emigranti koji traže azil smješteni su u IDC i tu čekaju tjednima, izmučeni i slabog zdravlja. Supruzi su odvojeni od supruga, a što je još tragičnije, majke su odvojene od svoje djece – uključujući i bebe. Majkama čak nije dozvoljeno dojiti svoju djacu, iako ni one same nemaju odgovarajući zalogaj hrane. U sabirnom logoru IDC je slično kao u Auschwitzu, samo što ih ne guraju gole u peći.
Kršćani koji su strpni u zloglasni Centralni zatvor, u lancima su, ošišani su i zajedno su sa ubijicama i silovateljima. Prisiljeni su nositi istu košulju koju nose kriminalci.
Može li Hrvatska pomoći pakistanskim kršćanima?
Hrvatska je već do sada primilia veliki broj arapskih izbjeglica, a prima ih još uvijek, bilo da dolaze legalno ili ilegalno iz Sirije, Afganistana, Iraka i Pakistana. Nije isključeno da među njima ima i takvih koji su vjerojatno u svojim domovinama progonili i ubijali kršćane, svećenike i časne sestre, palili crkve i sjemeništa, a sada traže utočište u kršćanskoj Europi i katoličkoj Hrvatskoj!
Ako uzmemo u obzir brojnost neprijatelja hrvatske države, koji su dobili hrvatsko državljanstvo, pa koliko ima neprijateljskih organizacija u Ligi (anti)fašista, koji sisaju hrvatske kune i kleveću Hrvatsku, ili pak koliko kuna dobije četnička Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj, za taj bismo novac mogli dopremiti sve pakistanske kršćana iz Tajlanda. Ne samo to: Od plaće i privilegija, koje u Hrvatskoj ima srbofil Stjepan Mesić, moglo bi se također platiti sve troškove za dolazak pakistanskih kršćana koji se nalaze u IDC zatvoru u Tajlandu. Oni ne bi bili antihrvatska nacionalna manjina, nego lojalni građani u Hrvatskoj.
Umjesto dobrodošlice ”momcima” Angele Merkel iz Sirije, koji su preplavili Europu, bilo bi ljudski, kršćanski i hrvatski kad bi ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske dr. Miro Kovač izbavio iz pakla barem stotinjak pakistanskih kršćana koji se nalaze u – Centralnom zatvoru u Tajlandu, odnosno, ako bi isposlovao od Konzulata Tajlanda u Zagrebu (Gundulićeva 18/IV) vize za pakistanske kršćane koji su strpani u IDC zatvoru; prije svega roditelje koji su odvojeni od svoje obitelji i nejake djece, i koji u agoniji čekaju azil ili smrt od progona i gladi. Nevoljniku dvaput daje tko brzo daje. Prema tim riječima načinjena je srednjovjekovna poslovica: Bis dat, qui cito dat.”Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednom od ove moje najmanje braće!” (Mt. 25, 40)
Kontakt za Pakistanske kršćane u Tajlandu:
Wilson Chowdhry, BPCA
https:chuffed.org/pakistani-christiani-refugees-face-ordeal-in-thailand
Rudi Tomić, Toronto/http://www.hrsvijet.net/
Hrvatsko Nebo