Karlo Boromejski i katolička reformacija
Malo je ljudi koji su uspjeli biti tako neumorni kao što je to bio Karlo Boromejski. Živio je u vremenu od 1538 do 1584. Zvali su ga “drugi Ambrozije”, koji je jedan od najistaknutihih primjera svetosti I koji biva poticajem katoličkoj reformaciji.
Svoje obiteljsko bogatstvo je koristio za izgradnju bolnica, hospicija, osobno pomaže oboljelima od kuge, i brani vjeru od protestantskih hereza.
On je uzor za stado i za pastire u modernom vremenu rekao je Pio X u enciklici Editae Saepe 1910, a koja je napisana za treću obljetnicu kanonizacije kada je papa podsjetio da je sv. Karlo “neumoran savjetnik prave katoličke reformacije protiv inovatora čija namjera nije reintegracija nego deformacija i uništenje vjere i običaja”.
Otac mu je bio Gibert, a majka Margareta Medici. Charles je odrastao u imućnoj obitelji gdje je primio duboki kršćanski odgoj koji mu je pomogao da ostane skroman. U dobi od 12 godina imenovan je opatom zapovjednik opatije sv. Leonarda i odlučio je svoj dohodak dati siromašnima.
Novoizabrani papa Pio IV je izabrao Karla za kardinala kad je imao 21 godinu a uskoro je bi impresioniran Karlovim asketizmom koji je još I postrožen nakon što mu je iznenada umro brat Frederik. Potpuno se predao Bogu i pojačao post i pokoru.
Njegov život odricanja bio je također i život akcije, inteligencije i neumornosti, do te mejere da je Filip Neri za njega rekao: “Taj čovjek je od željeza!” Iskoristio je svoj utjecaj kako bi se započeo Tridentinski koncil, čiji je bio glavni protagosnist.
Ne samo da je dobio osnivanje sjemeništa za obuku svećenika nego je vodio brigu i o drugim primarnim pitanjima: branio je katolički nauk o žrtvenom karakteru svete mise, bio je predsjednik povjerenstva teologa koji su bili zaduženi za pisanje katekizma, radio je na reviziji misala i brevijara i zanimala ga je sakralna glazba koja se upotrebljavala u liturgiji.
Nakon smrti Pia IV mogao je postati papa, no davao je podršku dominikancu Michelu Ghislieriu koji je postao papa PIo V.
U službi kao nadbiskup grada Milana provodi odluke Tridentinskog koncila. Obnovio je disciplinu klera, naredio da svećenici vode registre, oživio vjeru u ljudi zajedničkim molitvama i procesijama.
Glas o njegovoj svetosti osobito se proširo u vrijeme kuge 1576-77. kad je bi u pastoralnom posjetu gradu kojeg su drugi dužnosnici napustili, kako bi s bolesnicima organizirao procesiju sa relikvijama sveca s molitvom da se epidemija ublaži.
Omiljen među narodom njegovo djelo reforme nije se sviđalo svima. Bio je napadan od strane nekih, pa i vjernika katolika. Na njega je čak i pucao jedan monah, član reda Humilijata (katolički monaški red na sjeveru Italije) . Pogodio ga je u rame dok je Karlo bio u molitvi.
Umro je u 46-oj godini života iscrpljen od bolesti i pastoralne djelatnosti, nakon što je svojim životom posvjedočio (ono što je Luther poricao) neodvojivu vezu između vjere i djela: “Dobra djela su temelj molitve; ako ih uklonite, tad nema ni molitve.”