Kako se narod odrekao svoga Boga – u vrijeme Ilijino i naše vrijeme (iz knjige: “Ilija – gromovnik”, dJM)

by M.G. · Srpanj 24, 2017

APOSTAZIJA IZRAELSKOG KRALJEVSTVA (1. poglavlje)

/„Ahab, sin Omrijev, činio je u očima Jahvinim više zla od svih svojih predhodnika“/
…
(…) Narod ne vidi ništa sporno u kraljevu vladanju, prihvaća postojeće stanje, odgovara mu da može živjeti po svojoj volji i ne obazirući se na Zakon, kao da se na moralnom planu od naroda ne traži ništa. Čini se da je najvažnije da u zemlji nema gladi i da vlada mir. Narod je mogao zauzeti i drugačiji stav, pokazivati neslaganje i nezadovoljstvo. Da se našlo onih koji su se bunili, onda bi i kralj postupao drugačije. No svi su ravnodušni i bez volje da išta poduzmu.
Gdje su svećenici, starješine i glavari narodni? Šute kao zaliveni! Oni su našli svoju računicu u tom da ne govore kad treba govoriti, time neizravno odobravajući ono što se odobravati ne smije. Oportunisti su. Ljudske oči su katkad slijepe za ono što se događa, ne vide ništa. Zaslijepio ih je grijeh u koji su upali. No, Božje oči su otvorene.
Bog vidi što se događa i nedvosmisleno kaže o čemu je riječ:
ovaj kralj čini „više zla od svih svojih predhodnika“.

/„… i poče služiti Baalu i klanjati mu se“/
(…) Zadnjih desetljeća Zapad svjedoči sve većem nametnaju sotonizma
koji je iz ilegalnosti izišao u javnost zahtjevajući da bude punopravan s drugim religijama
pa uz podršku moćnih elita, u tome postiže značajne uspjehe.

Primjerice na inicijativu sotonističkg hrama u Detroitu (SAD) podignut je, 25. srpnja 2015. prvi javni spomenik Sotoni koji je predočen kao Bafomet – krilati lik s jarčjom glavom i rogovima na ljudskom tijelu.
Stoga ne čudi da i sam Baal dobiva sve veći publicitet.

Nakon rušenja Baalova hrama u Palmiri (2015) bilo je predviđeno da replika luka iz Baalova hrama bude podignuta u Londonu i New Yorku, a zatim u više tisuća gradova širom svijeta.

Ruska pravoslavna Crkva poslala je svoje najviše predstavnike u veleposlanstva SAD-a i Velike Britanije upozoravajući ih da će ovaj „sotonski ritual“
koji prestavlja “grozotu i uvredu Boga“ izazvati srdžbu Božju.

Zbor prosvjedovanja javnosti u zadnji čas se odustalo od izvornog nauma, pa je u Londonu privremeno postavljena replika slavoluka koji je stajao ispred Baalova hrama u Palmiri, i to 19. travnja 2016.
upravo na početku trinaestodnevnoga razdoblja u kojemu su se Baalu prinosile krvne žrtve.

Suvremeni čovjek nasjeda na ove podvale jer se, zbog svoje ovisnosti o medijima,
sve manje usuđuje oslanjati na vlastiti razum.

„A što mislite tko je kriv da je današnji čovjek tako prevrtljiv i da tako lako podliježe svakoj laži?

Kriv je najviše sam.
A kriv je sam najviše zato jer ga je Bog obdario razumom, da misli i sudi gdje mu je prava sreća i spas.

Međutim izgleda da dobar dio niti misli niti sudi svojom glavom, već padaju prvoj laži na lijepak baš tako kao i muha u paukovu mrežu“

„Baalu podiže žrtvenik u Baalovu hramu što ga bijaše sagradio u Samariji.“

Ahab je ime tolerancije prema religijama susjednih naroda, javno uveo tuđinsko bogoštovlje, a svoje je vršio više privatno…
Kad je uspostavio usku suradnju sa Sidonom, zbog političke je uzajamnosti ubrzo sagradio hram Baalu u Samariji,
Talmud kaže da je u svetim spisima dao zamjeniti ime Jahvino imenom Baalovim
te da je na vratima Samarije dao napisati: „Ahab se odriče Boga Izraelova.“
Njegov primjer štovanja Baala poziv je i narodu da časti Baala zajedno sa svojim kraljem.
Time ovaj kult zadobiva značajke službene religije, koja onda na dvoru otvara put do uspjeha.

U tome je presudnu ulogu odigrala Ahabova supruga Izabela koja je zauzeta širiteljica svoje vjere (2 Kr 9,22).

Ona je na dvoru izdržavala 450 Baalovih svećenika i 400 Ašerinih proroka (1 Kr 18,19) što je daleko iznad njenih osobnih potreba i stoga u funkciji prozelitizma kojim se želi istisnuti židovsku vjeru i nadomjestiti ju svojom.
Svoju je djecu odgojila u poganskom duhu…

„Ahab je podigao i Ašeru i učinio druga zlodjela i razljutio Jahvu, Boga Izraelova, više od svih kraljeva izraelskih koji bijahu prije njega.„
AŠERA je u Kanaanaca velika božica i majka, njoj se pripisuje plodnost i vlast nad životom, stoga se njoj u čast odvija obred svete prostitucije u kojoj mladići i djevojke gube nevinost. Nama zvuči neobično da se mogu činiti i ZLODJELA PREMA VJERI, no Pismo ovdje rabi upravo tu riječ. Po srijedi je NEVJERA prema Bogu, koja je POGUBNIJA OD PRELJUBA ILI PROSTITUCIJE, što je metafora koja se uviježila od proroka Hošeje. To su prva zla djela iz kojih se porađaju tolika duga zlodjela. BOGA VRIJEĐA SVAKA POJEDINA IZDAJA.

I opet se ponavlja isti sud o kralju, ali ovoga puta s obzirom na učinak: AHAB je nadmašio sve svoje predhodnike svojim zlim djelima, stoga i najviše „razljutio“ Boga. U Starom zavjetu Bog se ne libi pokazati gnjev. Je li ova „slika“ danas zastarjela? A KAKO MI ZAMIŠLJAMO DA BI SE BO TREBAO OSJEĆATI ILI POSTAVITI PRED IZDAJOM CIJELOGA SVOJEG NARODA? Zar Bog koji ljudima želi dobro može tada biti ravnodušan? Kad bi mu bilo svejedno što propadaju tada ne bi bio Bog ljubavi. Bio bi to Bog kojemu nije stalo do ljudi, do nas. Zašto bi nas onda zanimao takav Bog i kakav bi odnos s njim uopće bio moguć?

Zbog ZLOUPOTREBE VJERE – ISUS SE RAZLJUTIO U HRAMU, i tada se poslužio silom. Uznemirio se i burno reagirao pokazujući koliko ga pogađa trgovanje svetim. Rastjerao je mjenjače i trgovce jer su pretvorili kuću Njegova Oca u špilju razbojničku! „Ljutnja“ je ljudski opis koji nam približuje stanje u kojemu se Bog može nalaziti ili što može osjećati. Mi ljudi i ne možemo na drugi način afirmativno govoriti o Bogu. Naime, u nedokučivo i neisrcpne Božje otajstvo Obava nas uvodi sve dubljee „slikama“ koje se u svojoj različitosti upotpunjuju, ne niječući predhodne, nego ih nadopunjuju i proširuju.

Odrastajući, djeca upoznaju svoje roditelje na razne načine: dok su nejaka – kao zaštitnike i autoritete, kad odrastu – kao suradnike i prijatelje, kad ostare – kao one koji su ima davali sva svoja dobra i žrtvovali se za njih. Tako je i u odnosu s Bogom – kako u osobnom iskustvu, tako i u povijesti spasenja. Ta je Bog – uvijek isti – u Starom zavjetu kao i Novom, od početka do kraja vremena.

Problem je u našoj slici Boga. „Mi hoćemo Boga koji odgovara idealu prosvijetljenoga čovječanstva,

Boga koji je pravedan, tolerantan i tako redom, dakle, Boga na sliku ljudskoga bića, točnije idealnoga ljudskog bića, riskira – koristeći se terminologijom biblijskih autora – da se preobrazi u idola koji ne čini drugo doli ozakonjuje ljudske težnje,bez obzira koliko su legitimne.“ ………….. (T. Romer) „MI HOĆEMO BOGA NA SLIKU LJUDSKOG BIĆA“ (T. Romer)

Za njegova je vremena Hiel iz Betela sagradio Jerihon uz žrtvu svoga prvorođenca Abirama podigao temelje, a uz žrtvu svoga mezimca Seguba postavio je gradska vrata, po riječi koju je Jahve rekao po svome sluzi Jošui, sinu Nunovu.
Jošua je, nakon uništenja Jerihona, unaprijed prokleo onoga koji bi se usudio ponovo podignuti grad i kazao da će to biti moguće samo ako onaj koji to bude činio ubije dvoje svoje djece, u tu svrhu i na takav način. Bilo je potpuno nezamislivo da bi netko od pripadnika Božjega naroda mogao tako nisko pasti. Već to je pokazatelj ne samo Hielova pojedinačnoga korjenita otpada od svoje vjere, nego i otpada cijeloga naroda koji dopušta takve zločine, ne protiveći im se. Ahab, kao onaj koji obnaša vrhovnu vlast, mogao je to spriječiti, što je po zakonu i trebao. Upravo je zato odgovoran i za ono što je učinio Hiel. To je bila sablazan za cijeli narod, prouzročila je poplavu grijeha u svim društvenim slojevima i dovela do nepoštivanja Jahve, odnosno da istinsko štovanje Boga bude potisnut u privatnost rijetkih koji su mu ostali vjerni.

Otpadništvo od vjere na nekoć kršćanskom Zapadu događa se sustavno počevši od Francuske revolucije. U ime lažnih obećanja „slobode, jednakosti i bratstva“ jedna zavjerenička manjina, koja je od tada stalno jačala, „prosvjetljivala“ je većinu, milom, a još više silom postigavši danas neviđenu uspostavu općeg amorala i bezboštva.

Početkom trećeg tisućljeća, Ivan Pavao II, upozorio je da se u Europi može primjetiti proces posvemašnjeg odbacivanja kršćanstva ili „tiha apostazija“ – kako ga je on imenovao“
Ne smijemo bježati od ove žalosne istine ako želimo dobro Crkvi; naprotiv, valjda djelovati počevši od te istine. …

Američki nadbiskup C.J. Caput zato otvoreno poručuje: „Katolici danas, a ja sam jedan od njih – osjećaju veliku nelagodu zbog opadanja broja vjernika i sakramentalnoga života. Očito je da moramo učiniti sve što možemo kako bismo vratili mlake katolike natrag u aktivan život Crkve. No, ne smijemo se bojati ni manje, prozračene Crkve – ako su joj članovi vjerniji, revniji, više misionarski nastrojeni i više se zalažu za svetost. Osigurati da se ovo dogodi zadatak je nas biskupa. Gubitak ovih članova Crkve koji su to sam po imenu imaginarni je gubitak. Možda je to čak iskrenije za one koji odlaze, a i zdravije za one koji ostaju. Trebamo se usmjeriti na predanost u vjeri, a ne na brojke ili institucionalnu snagu Crkve. Nemamo se čega bojati dokle god djelujemo s vjerom i hrabrošću. Moramo govoriti otvoreno i iskreno“ (Charles J. Chaput: „Remembering who we are and the Story we belong to“)