Žene – svećenice? Joseph Ratzinger – o zahtjevima feminizma

„Na prvi pogled nastojanja radikalnog feminizma u korist ravnopravnosti muškaraca i žena čine se plemenitima. Također se čini da se ovaj zahtjev da žena uđe u sve profesije, ne isključujući ni jednu, u Crkvi pretvara u zahtjev za pristup svećeništvu. ” Kršćanstvo u tom ipak slijedi Isusov “skandalozni” primjer,  ženu poštuje više nego je poštovana do tad, ali svećenstvo je rezervirano samo za muškarce. Sveto Pismo Starog ni Novog zavjeta ne poznaje žene svećenice. (…)

Feministički zahtjevi govore o „nepravdi“ u ženskoj naravi da samo ona mora rađati, a onda i znanost i zakon pomažu onima koji žele promijeniti narav (mijenjajući muško u žensko i obrnuto). Postoji sveta jednakost između muškaraca i žena, ali postoji i različitost. Borba protiv prirodne tj naravne nejednakosti dovodi do uništavajućih posljedica.

Neki idu dotle da te ideje i naše ljudske kategorije primjenjuju i na Boga, govoreći da je On i Majka. S filozofske točke gledišta možemo reći da koliko je Otac toliko je i Majka, ali kršćanstvo nije filozofija.

„Ali, kršćanstvo nije filozofska spekulacija niti je proizvod naše pameti. Kršćanstvo nije naše, ono je Božja objava, ono je poruka koja je nama predana i koju ne možemo po volji mijenjati. Dakle, nismo ovlašteni promijeniti ‘Oče naš’ u ‘Majko naša’: simbolizam koji je Isus upotrijebio je neopoziv jer je utemeljen na samom odnosu čovjek-Bog, koji je došao objaviti nam se. Još manje nam je dopušteno zamijeniti Krista nekim drugim likom.“

– Joseph Ratzinger u intervjuu sa Vittorijem Messorijem, knjiga „Razgovor  o vjeri“

(…) Majčinstvo  i djevičanstvo (dvije najviše vrednote u kojima je ostvarivala svoj najdublji poziv) postale su vrednote oprečne onima koje dominiraju. (…)

…

Svećeništvo pod znakom pitanja

(…) Dokument Kongregacije za nauk vjere koji naglašava katoličko „ne“ (koje su djelile i druge crkve kao Pravoslavna, te sve do novijih vremena i Anglikanska) ređenju žena za svećenike, potpisao je predhodnik kard. Ratzingera.  (…)

 

(…)  „Na prvi pogled nastojanja radikalnog feminizma u korist ravnopravnosti muškaraca i žena čine se plemenitima, u svakom slučaju razumski opravdanima. Također se čini da se ovaj zahtjev da žena uđe u sve profesije, ne isključujući ni jednu, u Crkvi pretvara u zahtjev za pristup svećeništvu. Mnogima se ova mogućnost ređenja, mogućnost da imamo katoličke svećenice čini ne samo opravdanom nego i bezazlenom: jednostavno, neophodno prilagođavanje Crkve novoj društvenoj situaciji.“

Zašto, onda pitam, ustrajno to odbijati?

„U stvarnosti ovakva vrsta „emancipacije“ žene nije nova. Zaboravlja se da su u antičkom svijetu sve religije imale svećenice. Sve osim jedne: židovske. Kršćanstvo i ovdje, slijedeći izvorni „skandalozni“ Isusov primjer, otvara ženama novu situaciju, daje im mjesto koje predstavlja novinu prema židovstvu. Ali svećeništvo ipak ostavlja samo muškarcima. Očito, kršćanska intuicija je shvatila da se ne radi o nebitnom, sekundarnom pitanju te da obrana Svetoga pisma (koje ni u SZ ni u SZ ne poznaje žene-svećenike) znači ujedno i obranu ljudske osobe. Počevši, razumije se, od osobe ženskog roda“

(…)

Određeni feministički zahtjevi smatraju „nepravednim“ da samo žena treba rađati i dojiti. I znanost im, a ne samo zakon, pomaže: mijenjajući muško u žensko i obratno, kako smo već rekli; ili odvajajući plodnost od seksualnosti te težeći prokreaciji prema vlastitoj volji pomoću tehničke manipulacije. Nismo li možda svi jednaki? Dakle, ako je neophodno, treba se boriti i protiv naravne „nejednakosti“. No, ne može se boriti protiv naravi a da se ne proizvede devastirajuće posljedice. Sveta jednakost između muška i ženska ne isključuje nego zahtjeva, različitost.“

Od razgovora o općemu prelazimo na ono što nas više zanima. Što se događa kada ovakve orijentacije uđu u religioznu, kršćansku dimenziju?

„Događa se da se međurazmjena spolova koji bivaju viđeni kao jednostavne „uloge“, uvjetovane više od povijesti nego od naravi, te banaliziranje muška i ženska proširuju na samu ideju Boga a odatle se šire na cjelokupnu religioznu stvarnost.“

Ipak, čini se da i katolik (a to je nedavno i Papa potvrdio) može držati da je Bog iznad kategorija svojih stvorenja; dakle koliko je Otac toliko je i Majka.

„To je uistinu točno ako to promatramo s čisto filozofske, apstraktne točke gledišta. Ali, kršćanstvo nije filozofska spekulacija niti je proizvod naše pameti. Kršćanstvo nije naše, ono je Božja objava, ono je poruka koja je nama predana i koju ne možemo po volji mijenjati. Dakle, nismo ovlašteni promijeniti ‘Oče naš’ u ‘Majko naša’: simbolizam koji je Isus upotrijebio je neopoziv jer je utemeljen na samom odnosu čovjek-Bog, koji je došao objaviti nam se. Još manje nam je dopušteno zamijeniti Krista nekim drugim likom. Ono što je radikalni feminizam – ponekad i onaj koji se poziva na kršćanstvo – nije spreman prihvatiti jest upravo ovo: egzemplarni, sveopći i nepromijenjivi značaj odnosa između Krista i Oca.“

Ako su to suprostavljene pozicije, primjećujem, izgleda da je dijalog blokiran.

Doista uvjeren sam, kaže, da ono čemu vodi feminizam u svojem radikalnom obliku nije više kršćanstvo kakvo poznajemo, nego se radi o različitoj religiji. Ali, također sam uvjeren (počinjemo uviđati duboke razloge biblijskog stajališta) da Katolička crkva i one pravoslavne, braneći vlastitu vjeru i vlastiti pojam svećeništva, brane u stvri bilo muškarce bilo žene u njihovoj najdubljoj stvarnosti, u njihovoj neopozivoj različitosti muška i ženska; dakle u njihovoj nesvedivosti na jednostavnu funkciju, ulogu“.

(…)

Radikalni feminizam, po Ratzingeru također je plod ”bogatog Zapada i njegovoj intelektualnog establišmenta”, ”navješta osobođenje, tj. spasenje, različito ako ne i oprečno onome kršćanskome”. No, upozorava: „Spada na sve muškarce, nadasve žene, koji kušaju plodove ovog preuzetnog post-kršćanskog spasenja, da se stvarno upitaju da li to spasenje doista znači povećanje sreće, veću ravnotežu, životnu sintezu, bogatiju od one koja je napuštena jer se smatra nadiđenom“.

Dakle, kažem, prema vama, vanjština bi varala: umjesto da se okoristite, žene bi bile ustvari žrtve ove ”revolucije” koja je u tijeku.

„Da – ponavlja – žena plaća najviše. Majčinstvo  i djevičanstvo (dvije najviše vrednote u kojima je ostvarivala svoj najdublji poziv) postale su vrednote oprečne onima koje dominiraju. Žena, stvarateljica u pravom smislu riječi jer daje život, ništa ”ne proizvodi” u onom tehničkom smislu koji je jedino vrednovan u pretežno muškom društvu koje cijeni nadasve učinkovitost. Ženu se uvjerava da ju se želi „osloboditi“, „emancipirati“, sileći je da postane poput muškarca. Na taj način postaje istovrsna s kulturom proizvodnje te potpada pod kontrolu muškog društva tehničara, prodavača, političara koji traže profit i moć, sve organizirajući, sve prodajući, sve instrumentalizirajući za svoje ciljeve. Tvrdeći da je seksualna specifičnost nešto drugotno (dakle, negirajući samo tijelo kao utjelovljenje Duha u jednom spolnom  biću), žena je pokradena ne samo za majčinstvo, nego i za slobodan izbor djevičanstva. Ipak, kao što muškarac sam ne može prokreirati, tako ne može biti ni djevac  osim ako ne „imitira“ ženu koja je – i na ovaj način – za drugi dio čovječanstva imala najvišu vrijednost „znaka“ i „primjera“.

Joseph Ratzinger u intervjuu sa Vittorijem Messorijem, knjiga „Razgovor o vjeri“