Iz svjedočanstva don Ante Bakovića – O DRINSKIM MUČENICAMA

ANTO BAKOVIĆ

Naša kuća u Goraždu bila je vrlo blizu vojarne (200 metara), a s obzirom da je kuća bila prostrana, u njoj su stanovali četnički oficiri. To je mene i moju obitelj spasilo da ne budemo zaklani i bačeni niz Drinu. Najviše mi se u pamćenje urezalo da je majka u mrklu hladnu prosinačku noć 14. prosinca otvorila prozor sobe u kojoj smo spavali jer smo začuli vrisak i ženske jauke. Bile su to četiri časne sestre koje su se očito neko vrijeme skrivale, a potom opirale četničkim nasrtajima. Struje nije bilo. Samo mrkli mrak kroz koji je odzvanjalo zapomaganje časnih sestara. „Isuse, spasi nas!“ – i danas čujem taj vapaj, kao da se dogodilo jučer, a ne prije 70 godina. Sjećam se toga straha koji smo i mi osjećali. Plašili smo se da će četnici koljači doći i na naša vrata. Majka je nas djecu (moje tri sestre i mene) brzo obukla i uputila nas da iskočimo kroz prozor ako bi četnici došli u našu kuću. I inače smo moje sestre i ja znali bježati kroz prozor kad bi se našoj kući približili ti pijani i krvoločni četnici. Međutim, imali smo sreću u nesreći da smo poznavali četnike koji su klali, ali i pojedince koji su spašavali. Naime, Mrgud Kosorić, pravoslavni paroh i veliki prijatelj naše obitelji, zamolio je jednog četničkog oficira da stanuje u našoj kući i da nas štiti.

Drugi detalj koji mi se duboko urezao u sjećanje jest da sam u svitanje 15. prosinca navukao četničku šubaru s kokardom (koju mi je sašila Srpkinja Ana Drašković, velika prijateljica moje majke, kako bih se spasio od četničkoga pokolja) i krenuo prema rijeci Drini tražeći svojega oca među leševima koji su ondje svakim danom dovlačeni. Premda sam se bojao da bih među leševima mogao ugledati očevo tijelo, ipak sam gotovo svakodnevno odlazio na Drinu. Tako i toga jutra. Tapkao sam u polumraku. Nigdje nikoga. Nigdje žive duše. Tišina. Došao sam do mjesta koje bih i danas prepoznao i ugledao ondje četiri ženska leša, onako kako sam to opisao u svojoj knjizi Drinske mučenice (1990.). Svaka od sestara imala je desetak rana od četničkih noževa. Približio sam im se, brojao im rane, drhtao od zime i straha, plakao i zapomagao, a onda sam potrčao ispričati majci što sam vidio. Evo, prošlo je 70 godina, a prizor zaklanih časnih sestara na obali Drine tako bolno živi u sjećanju, kao nijedan drugi u životu.

DRINSKE MUČENICE

Treći detalj koji nikako ne mogu zaboraviti jest da su ti četnici koji su zaklali časne sestre nakon svega došli u našu kuću i tražili od moje majke i gospođe Angeline (krojačica koja je živjela na katu naše obiteljske kuće od 12 soba) da im peru noževe i kuhaju rakiju. Bio sam skriven u hodniku, ali sam mogao čuti sve što su govorili. Moja ih je majka već te noći detaljno ispitala o svemu što se dogodilo. Zgrozilo nas je ono što smo čuli. Nekoliko ih je puta majka upitala: „Jeste li ih silovali?“ Odgovor je uvijek bio: „Nismo, majku im ustašku, nisu se dale, skočile su kroz prozor!“

KTABKBIH

Print

You may also like...