Thomas More i njegova savjest

U studenom 1534. godine parlament je primio zakon, po kojemu je kralj jedini poglavar Crkve u Engleskoj. Odmah su tražili i od Thomasa More-a da prizna taj zakon.

On je to odlučno odbio s motivacijom da se više neće baviti političkim stvarima  i da ne može raditi protiv svoje savjesti i time upropastiti svoju dušu.

Nagovarali su ga sa svih strana da bi popustio. Njegovi prijatelji nastojali su ga skloniti dokazujući mu “da on ne mora biti drugačijeg mišljenja nego engleski parlament”.

– “Kad bih ja bio sam protiv cijelog parlamenta – reče – tada bih se čuvao, ali ja imam za sobom cijelu katoličku Crkvu, taj golemi parlament kršćana”

Žena i kći su ga molile i prigovarale mu, zato što hoće biti izuzetak, kad su drugi pa i sami neki biskupi priznali taj zakon. Kad ga je žena preklinjala da posluša kralja i da sačuva život poradi djece on je upita:

– “Koliko godina ti misliš da bih ja mogao živjeti?”

– “Više od dvadeset”, reče ona!

– “Ah, draga ženo. Ti bi, dakle, htjela da ja za dvadeset godina pustim vječnost”

A na sve druge prigovore More je uvijek ponavljao:

– “Ja ne mogu drugačije raditi nego kako mi nalaže savjest.”