Prema bl. Katarini Emmerick: ISUS UMIRE NA KRIŽU

Oko šeste ure sunce se iznenada zamrači… Ne možemo to predočiti, kako je to izgledalo, da usred dana nastane pomrčina. Kad se takve stvari događaju onda nas mediji pripremaju, ljudi fotografiraju i ispadne nešto  zabavno. No kad je to iznenada, bez najave, kao u ovom slučaju, i kad to ne traje jednu minutu ni pet, nego duže onda to čovjeka ne može ostaviti ravnodušnim. Ovo smračivanje se podudara sa zadnjim trenucima života Isusova. Ako ljudi šute priroda progovara, nebo progovara. Kako nebo tamni i zvijezde su sve vidljivije. Vjerojatno se ta pojava može povezati sa pomrčinom sunca, a to se odražava i na zvijezde da ih drugačije vidimo. Ali to nije neka svakodnevna očekivana pojava i jasno je da ljudi ostaju zgranuti. Ljudi i životinje su prestrašeni od užasa. Životinje znaju osjetiti potres ili neku nepogodu. Po instiktima vide da nešto nije u redu. I reagiraju ispravno. Prestrašene su. Tako i ljudi. Strah je reakcija. I to nije običan strah nego užas, strah u najvećoj mjeri. To možemo usporediti sa poremećajima na nebu i zemlji koji će uslijediti pred Isusov Drugi dolazak. Kad ljudi budu dobijali znakove upozorenja. Prestravljeni su ali se ne mijenjaju… ovdje strah djeluje spasonosno. Ovdje ima pozitivan učinak – da približava ljude Bogu, ali može imati i negativan, da udalji ljude od Boga, da se zazire od Boga, gleda ga se kao nekog tko mu može nešto oduzeti, umanjiti… To je čovjek privezan za idole. Vjeruje u Boga, ali do Boga mu nije stalo. Prednost se daje idolima. Isusovi neprijatelji nastavljaju. Nije pomogao ni Isusov primjer, ni to da je nevin, ni činjenica da vide Mariju i pobožne žene mirne, da nema u njima bijesa, i sve što je Isus prije činio nije djelovalo na to da se promijene, da se ganu, da osjete sućut. Bili su ogrezli u mržnji. Strah ih zaustavlja. Aktivna mržnja staje. Strah od Božjeg suda, od kazne pokazao se djelotvornim. Nebo im je dalo do znanja da postoji pravda i istina koja se ne može izbrisat. Stali su u izljevima mržnje. Strah ih je otrijeznio. Počeli su se preispitivati. Zadnji su farizeji. „Pokušavali su filozofski (znanstveno) protumačiti što se događa. Objašnjenja za koja nisu uvjereni, koja ne stoje. Njihova objašnjenja su neuspješna. Kako vidimo znanost postaje idol, misle da znanost može sve objasniti,… Ili, bolje reći, moćnici preko znanosti, mogu podvaliti stvari koje nisu istina. Tako i to da je čovjek bi ona mjesecu. Kako to da od onda do danas nema novih fotografija? Mogu biti i fotomontaže. Tehnika je napredovala. I ljudi budu uvjereni. Ne možemo im vjerovati. A oni ovise od moćnika. Ako im treba novaca to može biti dobar povod – ajmo odvajat novac… Njima se bezrezervno vjeruje jer je to znanost, jer znanost stoji iza toga, a kad se radio o Božjoj Riječi onda se sve stavlja pod povećalo. Ništa nije dovoljno. Znanstvenici postaju idoli ko ‘zlatni telci’ današnjice. I njima se klanjamo.

Farizeji su zašutjeli, potpuno su umukli. I više nitko ne govori protiv Isusa. I proces se nastavlja. Strah Božji djeluje. Mnoge je zahvatila grižnja savjesti. „Neka Njegova krv padne na njegove ubojice!“, a prije su govorili „Njegova krv na nas i na našu djecu!“. A tko su ubojice? Samo izvršitelji? Pilat, mučitelji i vojnici? A svi ostali – nisu ništa? Ako sam Isusa udario putem to nije moja krivica? Nek padne… I oni koji su ga pogrđivali. To je ona zapovijed šesta, deveta, deseta… Nije samo riječima nego i mišlju. Tu se mogu počiniti grijesi veći nego djelima. Pornografija je postala pošast koja je počela zahvaćati i djecu od 6-7 godina. Mjenjaju se odnosi muško-žensko, ruše se brakovi, stvara se ovisnost. A koliko se ispovijeda taj grijeh u mislima?

„Udaraše se u prsa“ priznaju dio odgovornosti. A žele biti slobodni od kazne.

Brojni drugi padoše na koljena. Zamislimo scenu  – oni koji su proklinjali, iskazivali mržnju, sad padaju na koljena i cijelo malo brdo je pokriveno ljudima koji kleče. Preklinju Isusa za oproštenje. Ne samo djelomično nego potpuno. Ovo je ispravan stav. Traženje oprosta. A on se sažalno okrenu… (rekao je ženama da ne plaču na Njim nego nad sobom i nad svojom djecom…) Iako je u svojoj muci misli na njih. Ovo su prvi plodovi Isusove muke koji će se nastaviti i nakon Isusove muke …  obraća se rimski časnik. I znakovi se povećavaju. Tama je postala sve veća. Svi osim Marije i Isusovih prijatelja napuštaju križ. Oni koji ostaju nemaju sebi što predbaciti. Oni koji odlaze – odlaze jer je neizdrživo, radi grižnje savjesti, jer povećanje tame ulijeva u njih strah…

Dobri razbojnik reče Isusu: „Sjeti me se kad dođeš u svoje Kraljevstvo“. Ovaj se čovjek obratio na križu gledajući kako Isus nosi svoju muku. Drugčije od stava mržnje i proklinjanja. Počeo se mijenjati. Ustao je u obranu Isusa, rekao je da je „pravednik“… „a mi smo dobili kaznu koju smo zaslužili“.  Traži smilovanje glasom poniznim i punim nade. Sad kad ga vidi u najjadnijem izdanju obaća mu se kao Spasitelju. To je velika vjera koja biva nagrađena. I Isus mu govori: „Još danas bit ćeš sa mnom u raju!“

Tri Marije i Ivan okružuju križ Isusov i gledaše Gospu i Isusa. Ne mogu mu pomoći, ali mu mogu pružiti utjehu.

… Ljudi žele umrijeti u kući jer su tu okruženi  onima koji ih vole, a umrijeti u bolnici znači umrijeti kao anonimus. I još kad jedna medicinska sestra bude na dvadeset pacijenata onda je često pacijent prepušten sam sebi. Bez ikoga… Pa što me briga ako ću umrijeti dva mjeseca ranije, ako ću umrijeti kao čovjek. Bolje to nego umrijeti u bolnici…

„Marija moljaše Isusa da može umrijeti skupa s njim“. I kad gledamo ovu molbu to je razumljiva molba. S Njim se ništa ne može usporediti i logično da želi otići s Njim. Ali to stavlja u Njegovu volju. …Događalo se kod starih da su muž i žena toliko povezani jedno s drugim da i umru jedno za drugim, jer ih ništa više ne vezuje sa ovim svijetom…

Daje odgovor na molitvu:  „Ženo, evo ti sina…“ drugačije je to od onog što ona traži. I tu je Njena nova zadaća. Tu smo dobili Mariju za Majku svakog od nas, i za Majku Crkve. Da je imao na umu samo da zbrine Mariju onda ne bi čekao križ i ne bi se obratio nekom izvan svoga roda. Mogao je uzeti i nekog iz svoga roda.  I ne bi s tim krenuo na križu: „Ženo evo tvog sina“. Na drugom mjestu kaže „Evo ti majke!“ a da je mislio samo na Ivana bio bi to rekao samo Ivanu. Na ove zadnje odredbe ona pade na ruke pobožnih žena. Drugi put izgubi svijest… „posjednu je na podziđe ispod križa.“ Kako vidimo blaženica ovdje daje tumačenje –zašto Mariju oslovljava „Ženo“, a ne „Majko“ … kad se to ispunjava u smrti sina…

Niti me iznenadilo da je najposlušnija i najponiznija od svih žena na anđelove riječi odgovorila: „Evo službenice Gospodnje...”  neka mi bude po tvojoj riječi„ Ona i sad kad joj je rečeno da će postati duhovna majka drugomu sinu odgovorila istim riječima, s poniznom poslušnošću… i odmah posvojila svu Božju djecu kao svoju djecu, kao braću Isusa Krista. Došla je brzo k sebi. Nije se opirala Božjoj volji i svoju zadaću nastavlja i danas. I kao što Gospa daje odabranim dušama da vide i budu prisutni tako … u dušama ljudi koji su protagonisti. Različita sredstva da nam približi Radosnu vijest.

I kad bi nama uništili sve biblioteke i Crkve i ove se stvari milošću Božjom lakše osjećaju nego što se mogu opisati riječima. Jer kao što Gospodin daje odabranim dušama da mogu vidjeti i bit prisutni u događajima njegova života tako isto može dat da se vidi što se događa u dušama ljudi koji su protagonisti tih događaja.

Bog na raspolaganju ima najrazličitija sredstva da nam približi Radosnu vijest.

I kad bi se uništile sve biblioteke i crkve i kad više ne bi bilo evanđelja i Biblija onda bi  Bog bi govorio na druge načine. Onima koji vjeruju, nadaju se i ljube, bilo bi sve utisnuto u srcu puno više nego danas. Bog djeluje i ispisuje u naša srca, u našu nutrinu upisuje svoju poruku, onoliko koliko su ove kreposti vjere nade i ljubavi prisutne… i ta poruka ostaje. Tako Riječ Njegova postaje tijelom u nama.

prema: viđenjima blažene Katarine Emmerick

osvrt: don Josip Mužić, dv 2019, siječanj, bilješke MG