Istočna pravoslavna Crkva – nastanak (Istočni raskol – 1054.)

Čini se da je povijesni termin „pravoslavlje“ („ortodox“) nastao kako bi se razlikovali kršćani koji su prihvatili učenje Kalcedonskog koncila (451.) nasuprot onima koji su prihvatili krivovjerje zvano – monofizitizam. Tako je ta riječ upotrebljavana da se razlikuju oni koji su u jedinstvu sa Carigradom i koji su „prave vjere“, da bi se razlikovali od onih koji su krive vjere, kao nestorijanci, jakobinci i drugi…

U modernom govoru riječ: „pravoslavni“ označava one kršćane koji su se odvojili od Rima u 11. st. kroz veliki Istočni raskol (1054.), a čija posebnost je liturgija po bizantinskom obredu i prihvaćanje sedam prvih ekumenskih koncila, koji su završili sa koncilom u Niceji (787.).

Kako je došlo do raskola – odvajanja Istoka od  Zapada?

Ako promotrimo obadvije verzije – i onu latinsku i onu grčku – vidimo da u korjenu raskola nisu teološka neslaganja već da se prije svega radi o političkim neslaganjima i da su glavnu ulogu odigrali osobnosti i osjećaji.

Zapad, Rim, zapadno rimsko carstvo, papa – s jedne strane.

Istok, Carigrad/Konstantinopol, istočno rimsko carstvo (Bizant), patrijarh (biskup) – s druge strane.

( Bizant – povijesni je naziv za Istočno Rimsko carstvo koje službeno nastaje 330. God kada car Konstantin Veliki prebacuje prijestolnicu Rimskog Carstva u Novi Rim koji će u našim krajevima posat poznat pod imenom Carigrad. Konačna podjela između dva dijela države dogodit će se 395. Godine kada car Teodozije I. Veliki daruje svom sinu Arkadiju Istok, a Honoriju zapad. Dok će zapadni dio Carstva u sljedećih 150 god. propasti. Istočno Rimsko Carstvo s političkim sustavom cazaropaizma će preživjeti sve do 1460. Godine kada njegovu posljednju provinciju Moreju zazimaju Turci. Naziv „Bizant“ nije se koristio u vrijeme postojanja države nego ga je tek u 18. Stoljeću uveo francuski povjesničar Montesquieu. Kao i drugi povjesničari tog vremena on je smatrao da Bizantsko Carstvo nakon 5. St. nije vrijedno imena Rimsko. Zato je on uzeo latinizirano ime glavnog grada Byzantium (grč. Byzantion), današnji Carigrad (tur. Istambul), za cijelo Carstvo. Građani Bizantskog Carstva i njihovi zapadni susjedi Carstvo su nazvali Romejskim (Rimskim), dok su ga istočni susjedi nazivali Rum (Rim). Službeni jezik je bio isprva latinski, kao i u zapadnom dijelu Carstva, a od 7. St. odlukom cara Heraklija (vladao od 610. Do 641.) – grčki – koji je govornim jezikom većine stanovništva.) 

U Bizantinskom carstvu je sve više jačao utjecaj Carigrada. Tako je i važnost patrijarha u Carigradu bila veća od patrijarhije u Jeruzalemu, Aleksandriji, Antiohiji… Štoviše, ova područja su potpala pod vlast islama u sedmom stoljeću.

Utjecaj Carigrada, koji postaje službena Crkva na Istoku, tako rastao da je njegova dominacija izrasla u nepoštivanje Rima.

Stanje se pogoršava – invazijom barbara na Zapadu, neovisnim rastom crkava pod tutorstvom Carigrada, osnivanjem Svetog Rimskog carstva u 9. St.

Tada se, na žalost, dogodio sukob između carigradskog patrijarha Focija i pape Nikole I. Papa je odredio da se Focije exkomunicira tj. izopći iz Crkve iako priznaje da je to „čovjek velike vrline i velikog znanja na svjetskoj razini“ osim što nije dao svoje mjesto sv. Ignaciju, zakonitom autoritetu. Ignacije je bio protjeran od strane cara Mihaela II jer je odbio pričestiti cara Bardu,

(ujaka cara Mihaela), koji je živo u nezakonitoj vezi sa nevjestom Eudokijom.

Focije tada osuđuje papu Nikolu i latinsku Crkvu zbog „krivovjerja“ i to u pet stvari: 1. jer poste subotom 2. jer započinju korizmu na Pepelnicu, a ne na ponedjeljak 3. jer ne dopuštaju svećenicima da se žene 4. jer ne dopuštaju svećenicima da krizmaju, nego samo biskupima 5. jer su dodali u vjerovanje „Filioque (tj. “Od Sina”…).

Ove postavke su u 11. st. postale osnova za raskol u Crkvi tj. podjelu na Istočnu i Zapadnu, (pravoslavnu i katoličku).

U ozračju takvog međusobnog nepovjerenja koje je nastalo u Crkvi, između Carigrada i Rima, nakon 200 godina dolazi do novog sukoba i konačnog raskola.

 

Sukob između Mihaijla Cerularija, patrijarha u Carigradu i pape Lea IX. – konačan raskol (1054.)

Sukob nastaje zbog Cerularijevih optužbi na Zapadnu Crkvu zbog doktrinalne inovacije vezano uz svećenički celibat, post subotom i petkom, korištenje beskvasnog kruha u euharistiji, te „Filioque“ u Vjerovanju.

Zbog osobnih ambicija patrijarh Cerularije prkosi papi i caru te briše ime Lava IX iz komemoracije u liturgiji. Kad su pregovori

propali poslani su izaslanici iz Rima da svečano izopće Carularija u crkvi sv. Sofije 16.srpnja 1054. god. Rimski kardinali Humbert i Frederick te nadbiskup Amalfi ušli su u svetište i ostavili dokument pape Lea IX na oltar, a kojim se patrijarh Mihajlo Cerularije izopćuje iz Crkve.

Grčka verzija raskola je drugčija. Nema sumnje da je neposredan povod bio imenovanje Focija patrijarhom. A onda prema grčkoj verziji papa je kriv za tešku uvredu Istoku kad se složio sa krunjenjem cara Krala Velikog. (itd…)

…

U svakom slučaju, prema obadvije verzije – jasno je da po srijedi nisu bile teološke razlike nego politička neslaganja.

…

 

Za više informacija vidi: o. John Hardon, Eastern Ortodoxy