Iskrenim proučavanjem povijesnosti evanđeoskih izvještaja – do vjere u ISUSOVO USKRSNUĆE

Uskrsnuće Isusovo je objektivna POVIJESNA ČINJENICA iz određenog povijesnog vremena i mjesta. Susreti sa Uskrslim, opisani u evanđelju, doživljeni su osjetilima svjedoka. Isus daje da ga prepoznaju, da ga vide, razgovaraju s njim, da jedu s njim… Apostoli bivaju uvjereni u istinu o Isusovu uskrsnuću i za tu istinu (koja je u ono vrijeme smatrana bogohuljenjem) bili su spremni poći i u smrt… Najvažnija misija Crkve je prenositi svijetom tu istinu.

…

Isusovo uskrsnuće tiče se svakoga od nas osobno. Daje smisao našem životu, našem trpljenju i smrti. Njegovo uskrsnuće oslobađa nas od ropstva sotoni, grijehu i smrti. Svakom od nas Isus želi darovati radost vječnog života u nebu. Bit ćemo sudionici te vječne radosti  ako odbacimo grijeh, mrzimo na grijeh i svoj život podlažemo Isusu.

 

Zašto su oni vjerovali?

Isus je umro sramotnom smrću na križu. Bilo je to u vrijeme kad je u Jeruzalemu bilo mnoštvo hodočasnika, koji su došli slaviti najveći židovski blagdan – Pashu. Židovi su smatrali da je netko tko je osuđen na takvu smrt bio – proklet od Boga. Zašto su onda pobožni židovi povjerovali u njegovo USKRSNUĆE? Zašto su vjerovali da je on – BOG? Zašto, ako bi takva tvrdnja – da je uskrsnuo i da je Bog – bila smatrana najgorom vrstom bogohuljenja? (Mk 2,6-7). Ti isti pobožni židovi propovjedali su da je Isus uskrsnuo i to sa neuobičajenom hrabrošću. Govorili su da je On – Bog i bili su spremni za tu istinu položiti svoj život. Povjerovali su, dakle, u nešto što se i njima ranije, (dok su Boga poznavali samo kao Boga – Jahvu)  činilo kao bogohuljenje i najveća uvreda Bogu.

Kako se to moglo dogoditi?

Jedino objašenjenje za ovu nevjerojatnu promjenu  jest šokantna ČINJENICA – Isusova USKRSNUĆA. Isus koji je umro na križu u strašnoj agoniji, koji je pokopan u grob – treći dan je uskrsnuo i SUSREO SE sa svojim učenicima, unatoč zaključanim vratima, razgovarao je s njima, jeo s njima, davao im zadnje upute. Apostoli i drugi Isusovi učenici bili su uvjereni da je Isus – Bog. Je li moguće ne povjerovati takvim svjedocima koji su položili svoj život za istinu koju su propovijedali? Ta čvrsta vjera u Kristovo uskrsnuće bila je kod dvanaestorice i drugih Isusovih učenika. Ova vjera je prenošena dalje iz generacije u generaciju u zajednici koja se zove Crkva, došla je do naših vremena i nastavlja postojati.

Apsolutna novost

Istina o Isusovu uskrsnuću bila je apsolutna novost ne samo za židove nego također i za druge religije. Ne postoji tekst izvan kršćanstva koji bi spominjao boga koji bi postao čovjekom, umro i uskrsnuo od mrtvih. Da bi bolje shvatili koliko je to nejverojatna činjenica u Isusovo uskrsnuće  u što su prvi povjerovali pobožni židovi moramo imati na umu učenje židovstva o Mesiji. Najučeniji biblijski stručnjaci, uključujući Davida Flussera – koji je bio najveći Izraelski autoritet  što se tiče povijesti drugog Hrama – naglašava da u Isusovo vrijeme nije bilo takvog teološkog trenda koji bi spominjao da bi Mesija trebao umrijeti i uskrsnuti od mrtvih. Nitko u odabranom narodu nije očekivao da će Mesija trpjeti, biti poražen i ustati od mrtvih. Pogotovo nitko nije očekivao da će biti razapet. Židovi su očekivali  da će na kraju vremena mrtvi uskrsnuti, o posljednjem sudu. Treba također imati na umu ideju o čisto duhovnom uskrsnuću, bez tijela, što je u sebi kontradiktorno i besmisleno za židova. Za židova, da bi bio uvjeren u činjenicu uskrsnuća i onda o tomu govorio on bi prije trebao vidjeti uskrslo tijelo ili ga čak dotaknuti, kako bi bio siguran zbog svojih vlastitih osjetila – da to zaista postoji. Upravo zato i sveti Toma reče drugim apostolima: „Dok ne vidim tragove čavala na njegovim rukama i nogama i ne stavim svoje ruke u njegov bok neću vjerovati“ (Iv 20,25). Za ljude grčke kulture ideja o uskrsnuću tijela je bila apsurd i besmisao. Za grke tijelo nema nikakve vrijednosti. Samo duša je smatrana besmrtnom i oslobođena je od zatvora tijela u trenutku smrti. Iz tog razloga je sv. Pavao bio ismijavan u Ateni kad je Grcima govorio da je Krist uskrsnuo i da je ustao od mrtvih kao pravi Bog i pravi čovjek (usp Dj 17,18). Učenje o smrti i uskrsnuću Kristovu je bilo apsolutna novost u ono vrijeme, sablazan za židove i besmislica za pogane.

Povijesnost uskrsnuća

Profesor Jacques Perret (…) povijesničar svjetskog ugleda primjenjuje naučne kriterije u proučavanju povijesnih tekstova Novog zavjeta koji opisuju Isusovo uskrsnuće. Rezultati ovog istraživanja su objavljeni u knjizi. Uskrsnuće: povjesni pristup (Ressuscite: approche historique; FAC Editions, 1984.) U zaključcima autor piše da povijesno istraživanje pokazuje da evanđelisti  prenose temeljnu istinu o Kristovu uskrnuću. Ukoliko osoba odbija vjeru u Isusovo uskrsnuće – za takvo nešto ne postoje povijesni razlozi. Svaki onaj koji žarko želi pronaći Istinu i tko, upotrebljavajući kriterije posljednje povijesne  istraživačke  metodologije, proučava biblijske tekstove koji se odnose na Isusovo uskrsnuće doći će do logičnog zaključka da oni govore o objektivnoj povijesnoj istini. Profesor Perret naglašava da nijekanje vjerodostojnosti onog što čitamo o Isusovu uskrsnuću u Novom zavjetu je posljedica pukog nemara ili ideoloških pretpostavki i predrasuda, a ne razultat istraživanja. Profesor Perret neke moderne biblijske učenjake da nije moguće proučavati povijesnost uskrsnuća zato što nije bilo ssvjedoka. Ti isti govore da nisu vjerodostojni tekstovi svetog Pisma o uskrnuću budući da su pisani od strane vjenika. Prof. Perret kaže na to: „Ako povjesničar antike u svom istraživanju upotrebljava metodu primjenjenu od nekog biblijskog učenjaka koji tvrdi da Evanđelja ne zaslužuju povjerenje, takva povjesničar bi bio predmetom ruganja svojih kolega.“ Činjenica da uskrsnuće nema svjedoka ne opravdava tvrdnju da je tu povijesnost isključena. Uskrsli Isus se ukazao konkretnim ljudima u konkretnom vremenu i mjestu. Na posljetku, gledajući učinke mogu se spoznati njihovi uzroci. Tvrdnja da evanđelja nisu vjerodostojna zato što su ih pisali vjernici je besmislena. Profesor Perret kaže da ne bi bilo moguće pisati nikakvu povijest ako bismo trebali odbaciti sve autore koji su na jedan ili drugi način uključeni u događanja o kojima pišu.

Štoviše prof. Perret piše da su susreti sa Uskrslim, opisani u evanđelju, doživljeni osjetilima svjedoka a to nije rezultat njihove vjere. Osim toga, uskrsli Isus ukazao se i Pavlu, nevjerniku koji je progonio kršćane, a koji se odmah obratio čim je susreo uskrslog Isusa. Dvanaestorica i drugi učenici koji prije nisu ni pomišljali da bi Isus mogao uskrsnuti od mrtvih, vide ga, razgovaraju s njim, govore s njim, jedu s njim. Kao rezultat toga oni su uvjereni da je Isus stvarno uskrsnuo. Slično, apostol Toma, tvrdoglavo nije vjerovao svjedočanstvu drugih apostola o Isusovu uskrsnuću. Tek kad je Toma sam susreto Uskrslog Isusa zidovi nevjere u njemu su pali. Ovi događaji pokazuju da su ukazanja bila vrlo stvarna i takva da su se mogla doživjeti ljudskim osjetilima.

USKRSNUĆE ima potpuno transcendentalnu dimenziju, ali također ima i iskustvenu i povijesnu dimenziju koja ne smije biti ignorirana ili zanijekana.

Istina je da je vjera u uskrsnuće daleko iznad ljudske misli ali je, na posljetku, utemeljena na činjenicama i ne protivi se razumu, kao npr. vjera onih koji kažu da Bog ne postoji te da se život razvio sam od sebe. Kako su naivni oni koji vjeruju u slijepu moć evolucije da proizvede razumnog čovjeka.

U 2. st. Celzo, koji se borio protiv kršćanstva, tvrdio je da je glavni izvor informacija za Isusovo uskrsnuće histerična žena – (Marija Magdalena). Argumenti koje je Celzo upotrebljavao  protiv uskrsnuća Isusova uskrsnuća  su ista kao i od strane nekih „znanstvenika“ u 19. i 20.-om stoljeću.  Stare su tvrdnje da su ukazanja uskrslog Isusa  rezultat halucinacija, subjektivne želje ili obmane od strane apostola. Prema nevjernicima, Isusovo uskrsnuće je „subjektivni“događaj u glavama ljudi povezanih s Isusom. Takvi argumenti ljudi koji su se protivili uskrsnuću nisu se promjenili.  To nisu nove terije  koje bi bile formulirane na temelju proučavanja nego su to neutemeljene gluposti začete u mislima ljudi koji mrze kršćane. Datira od ranih godina kršćanstva i ponavlja se u pseudoznanstvenoj formi i danas.

Ljudi koji iskreno tragaju za istinom, koji su slobodni od predrasuda i ideoloških pretpostavki, otkrivaju da je Isusovo uskrsnuće objektivna činjenica koja se dogodila u određenom vremenu na određenom mjestu. Istina, nije bilo svjedoka uskrsnuća, ali postoje svjedoci njegovih učinaka; oni su vidjeli prazan grob i netaknuto platno (na kojem je Isus ostavio otisnut svoj lik), susreli su uskrslog više puta, razgovarali i jeli s njim.

Koliko su vjerodostojna izvješća o uskrsnuću?

Prema posljednjim istraživanjima od strane biblijskih stručnjaka među kojima su Jean Carmignac, John A.T. Robinson, Claude Tremontant i Paolo Sacchi, postoje bezbrojni razlozi za vjerovanje da su sinoptička evanđelja (Po mateju, Marku i Luki) pisana na aramejskom i hebrejskom jeziku kad je kršćanstvo još bilo ograničeno na Izrael. Bila uređena između deset i dvadeset godina nakon što se se zbili šokantni događaji Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Evanđeoska izvješća su vrlo vjerojatna, ona nam donose povijesne činjenice i novost o spasenju. Kad se kršćanstvo počelo šiirti Mediteranom bilo je neophodno evanđelja prevesti na grčki. Tako smo dobili tekst koji datira oko 50 god. Posl. Kr. (…) Isus je bio osuđen na smrt razapinjenj zbog bogohuljenja, jer je kao čovjek tvrdio da je Bog (Mt 26, 65-66). Za židovski sinedrij još gore bogohuljenje bilo je propovjedati da je Isus uskrsnuo od mrtvih i da je on pravi Bog! A upravo iz tog razloga je Stjepan, prvomučenik, kamenovan na smrt. Uslijedila je i smrt apostola Jakova i drugih. Da uskrsnuće nije objektvina činjenica onda bi sinedrij i rimska vlast lako izgrugali prve propovjednike istine o Isusovu uskrsnuću pokazavši im mrtvo Isusovo tijelo –  naravno, kad bi takvo tijelo postojalo. No to nisu mogli učiniti budući da je Isusov grob bio prazan.

Vjera u uskrsnuće i božanstvo Isusa Krista bila je rođena stoga jer se Isus ukazivao i dao da bude prepoznat kao onaj koji je uskrsnuo i živi.

Nitko svojim očima nije vidio kako je Isus uskrsnuo od mrtvih, pa nam evanđelja ne daju taj opis. Evanđelja ne sadrže fantazije nego samo izvještaj činjenica koje su se dogodile. Autori Novog zavjeta događanja koja se odnose na uskrsnuće  opisuju nepristrano i istinito. Izvješta se nadopunjuju i nisu međusobno u suprotnosti.

Evanđelisti spominju tri posjeta žena na Isusov grob. Opis prvog posjeta (u evanđelju po Marku i Mateju) spominje ukazanje anđela i pripovjeda kako su Marija Magdalena, Marija Jakovljeva (majka) i Saloma, u strahu o tom događaju nisu nikom govorile (usp. Mk 16,8).

Drugi posjet grobu, prema izvješću evanđelja po Ivanu, spominje kako je Marija Magdalena vidjela dva anđela i kako je izvjestila apostole Petra i Ivana da je grob – prazan. (Iv 20.1).

Kod trećeg posjeta grobu, kojeg opisuje evanđelist Luka (24,9) opisuju žene koje su u grobu vidjele dva anđela i koje su se vratile javiti to jedanaestorici i ostalima.

Isus je pozvao apostole da se susretnu s njim u Galileji ali to ga ne priječi da im se ukaže najprije u Jeruzalemu. Tri žene su otišle do groba dok je još bilo mračno, a ostale kad se razdanilo. Petar i Ivan su vidjeli netaknuto platno u grobu iz kojeg je nestalo Isusovo tijelo, a što ih je potpuno uvjerilo u Isusovo uskrsnuće. Petar je bio u čudu dok je Ivan odmah povjerovao da je Isus ustao od mrtvih. Evanđeoska izvješća o uskrnuću su kako vidimo utemeljena na povijesnim činjenicama. Katolička Crkva kao zajednica počinje postojati kad je istina o Isusovu usksrnuću počela biti propovjedana: “Tog Isusa uskrisi Bog. Mi smo tome svjedoci!“ (Dj 2,32) PROPOVJEDANJE OVE ISTINE JE NAJVAŽNIJA MISIJA CRKVE. Povijesna činjenica Isusova uskrsnuća je najjasniji znak da je On naš  Spasitelj, pravi Bog i da je ustao od mrtvih za nas i za naše spasenje.

Ne budi nevjeran

Nakon Isusove smrti na križu Isusovi učenici su bili potpuno razočarani i uvjereni da je sve gotovo. Isus je uskrsnuo sa svojim tijelom koje je prije toga prebivalo u grobu. Nakon uskrsnuća se ukazuje i dopušta da bude prepoznat preko njihovih osjetila, preko vida, sluha, dodira. Preko četrdeset dana od ovog trenutka uskrsnuća Isus je svojim učenicima dao mnoge uvjerljive dokaze da je on ŽIV… i govorio im o kraljevstvu Božjem (Dj 1,3) Kad se ukazao učenicima oni su bili prestrašeni. “Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: “Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam. Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam Rekavši to, pokaza im ruke i noge. I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: “Imate li ovdje što za jelo? Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede.” (Lk 24, 37-43)

Slično, Isus pobjeđuje Tominu nevjeru. “Stavi svoj prst ovamo. Pruži svoju ruku i stavi je u moj bok. Ne budi nevjeran, nego vjeran. (Iv 20, 27) Kroz ovaj fizički kontakt apostoli su postali uvjereni da je Isus uskrsnuo u onom istom tijelu koje je bilo razapeto i položeno u grob.

U toku četrdeset dana susreli su ga u raznim situacijama. Postali su sigurni da je stvarno živ u svom proslavljenom tijelu koje nije podložno fizičkim ograničenjima. Nakon uskrsnuća Isus se pojavljivao i nestajao, ulazio je kroz zatvorena vrata u prostoriju gdje su bili apostoli. Vjera u uskrsrnuće bila je ojačana ovim izravnim susretima u kojima se Isus ukazivao ponizno i bez ikakve note trijumfalizma. Apostoli su prepoznali njegov glas, kosu, lice, njegove ruke i bok zajedno sa ranama koje su bile posljedica razapinjanja, te su iskusili radost konačne pobjede nad smrću, grijehoom i sotonom.

Uskrsli Isus je stalno prisutan u svojoj Crkvi, oprašta grijehe u sakrametu ispovijedi; u Pričesti nam daje hranu za besmrtnost. On liječi naše rane srca, oslobađa nas naših ovisnosti, ali mi mu moramo vjerovati, pouzdati se u Njega potpuno i ostvariti osoban odnos s Njim.

Kad se ujedinjujemo s Isusom u svakodnevnoj molitvi, kad prihvaćeno od Njega dar vječnoga života u sakramentu  ispovijedi i pričesti, kad odbacujemo svaki grijeh i ispunjamo Njegovu volju – sudionici smo u Njegovoj pobjedi nad smrću, paklom i sotonom i doživljavamo radost uskrsnuća već ovdje na zemlji.  

Smrt je pobjeđena. “Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?” …”hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našem Isusu Kristu!” (1 Kor 15,55.57)

…

Izvor: časopis “Ljubite jedni druge”, 2014./28, Tko uzvjeruje bit će spašen,

(urednik) o. Mieczyslaw Piotrowski