DUH SVETI nije neka energija, sila i sl. već OSOBA. Treća osoba Presvetog Trojstva.

Neki noviji pentakostalni pokreti i mnoge malene družbe koje sebe nazivaju „apostolskim crkvama“ vjeruju da je DUH SVETI u stvari Isus Krist, samo u drugom modalitetu. Jehovini svjedoci drže da je Duh Sveti u stvari Božja aktivna sila, slično kao struja, radio-valovi ili radarski snop. Neki opet misle da Duh Sveti nije Bog, već samo duhovno stvorenje, kao primjerice anđeli. Pokret New Age vidi u Duhu Svetom bezličnu kozmičku energiju s kojom ćemo svi jednog dana stopiti.

Duh Sveti je danas reduciran na nekakvu mističnu silu, ili kolektivnu volju, emocionalnu energiju ili nešto slično svemu tome. No sve su to samo varijacije na stare hereze iz trećeg i četvrtog stoljeća. Sebelije, koji je naučavao da je Bog jedna osoba koja se samo manifestira u tri različita modaliteta, bije brzo izopćen iz Crkve, jer su kršćani ubrzo shvatili da Sabelijevo učenje izvrće tradicionalni nauk Crkve. Ova hereza, koja je, zbog ideje o tri modaliteta, dobila ime „modalizam“, ubrzo je odumrla. Nakon Sabelija, u četvrtom se stoljeću pojavio Makedonije, biskup carigradski, koj je doduše priznao da je Duh Sveti osoba, ali je zanijekao njegovo božanstvo, ustvrdivši da je Duh Sveti samo Božji službenik visokog reda, ponešto  viši od anđela.

Zbog svega ćemo toga najprije pokazati da je Duh Sveti osoba, i to različita od Oca i Sina. Duh Sveti, naime, posjeduje sva svojstva osobe, jer je obdaren razumom, emocijama i voljom, pa se tako i raduje i žalosti. Tako u Djelima apostolskim (13,29) Sveti Duh naređuje: „Odvojite mi već Barnabu i Savla za djelo za koje sam ih odredio!“ Radio-valovi ne mogu sami naređivati, nego samo prenositi nečije upute, baš onako kao to vjedno može poslužiti za nošenje vode, ali je ne može i nositi – što može samo čovjek. Vidimo, dakle, da Duh Sveti ima svoj „ja“ jer kaže: „za koje sam ih (ja) odredio“, , a ne „za koje su određene“. Duh Sveti pokazuje emocije, on anas voli i nza nas posreduje: „Jednako i Duh pritječe u pomoć našoj slabosti, jre i ne znamo što da molimo kako treba, ali sam Duh posreduje za nas neizrecivim uzdisajima“ (Rim 8,26)? Duh Sveti svjedoči (Iv 15,26) uvodi u istinu (iv 16,13), zabranjuje (Dj 16,6), postavlja nadglednike (Dj 20,28), vodi (Rim 8,14), kori i osuđuje (Iv 16,8), pečati vjeru u našim srcima (Ef 1,13-14), uskrsava od mrtvih, stanuje u nama (Rim 8,11-9). Njemu možemo slagati (Dj 5,3), on govori (Dj 8,29; 10,19-20), čuje (Dj 16,13), zna budućnost (Dj 21,11), zna tajne Božje (1 Kor 2,11), podučava i podsjeća (Iv 14,26), ljubi (Rim 15,30), žalosti se (Ef 4,30; Iz 63,10), čini po svojoj volji (1 Kor 12,1), a možemo ga i uvrijediti (Heb 10,29) i pogrditi (Mk 3,29).

Struja, sila, valovi i slično ne mogu imati nijedno od ovih svojstava, Biblija nam sasvim jasno pokazuje da je Duh Sveti ne samo osoba, več da je različit od Oca i Sina. Tako je Isus obećao da će moliti Oca da pošalje Oca, jer to bi bilo besmisleno (vidi također Iv 15,26). Iz toga neizbježno slijedi da je Duh nužno netko različit od Oca. Razlika između Duha i Sina najbolje se vidi u Ivanovom evanđelju 16,7.13-15). Kad Duh ne bi bio osoba, ili kad ne bi bio osoba različita od Oca i Sina, mnoge bi rečenice u Bibliji izgubile svaki smisao. Duh Sveti je Bog, suštinski jednak s Ocem i Sinom. On posjeduje svojstva koja se pripisuju samo Bogu, iz čega nužno slijedi da i sam mora biti Bog, da ne može biti stvorenje. Duh je vječan (Heb 9,14), sveprisutan (ps 139,7), sveznajući (1 Kor 2,10-11). Iz mnogih redaka u Svetom pismu izvodi se savim jasno da je Duh Sveti Bog. Tako primjerice sveti Pavao veli Židovima: „Zaista, dobro je Duh Sveti kazao vašim ocima po proroku Izaiji“ (Dj 28,25), pa navodi riječi koje je Bo izrekao tom proroku (Iz 6,9-10). U Prvoj poslanici Korinćanima (3,16) Pavao poistovjećuje Duha s Bogom: „Ne znate li da ste hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama?“ Duha Svetog s Bogom postovjećuje i sveti Petar kad veli Ananiji: „zašto je sotona zaposjeo tvoje srce tako da slažeš Duh Svetomu (…) Nisi slagao ljudima, nego Bogu!“ (Dj 5,3-4). Lagati, dakle, Duh Svetom, isto je što i lagati Bogu, iz čega slijedi da je Duh Sveti Bog. Samo je jedan Gospodin (Ef 4,5), a prema Svetom su Pismu oboje, i Otac i Duh, isto što i Gospodin (grčka riječ „Kyrios“ se na hrvatski može prevesti s „Gospodin“, ili „Gospodar“ – Mt 11,25; 2 Kor 3,17).

Crkveni oci su u mnngo navrata naučavali istinu da je Duh Svet osoba, razičita od Oca i Sina, i da je Duh Sveti Bog, sušitnski jednak s Ocem i Sinom. U Polikarpovom mučeništvu (Lake: Teh martyrdrom of Polycarp, 14; 155. N.e.) čitamo: „Hvalim te (Oče) zbog svega, blagoslivljam te slavim te, s vječnim i nebeskim Isusom Kristom, tvojim ljubljenim Sinom, s kojim, tebi i Svetom Duhu, neka je slava sada i u vijeke vjekova. Amen““ Tertulijan je pak u svom djelu Adversus Praxan (216. N.e) vrlo i jasno i precizno obrazložio osobnost i božanstvo Uha Setoga.

Od crkvenih otaca najiscrpnije je i najpostpunije o Svetom Duhu pisamo sveti Atanazije u svojim Poslanicama Serapionu (360.n.e). U tim „poslanicama“ Atanazije brani stav Crkve i odgovaora takozvanim pneumatomahijancima (borcima protvi Duha), koji su smatrali da je Duh stvorenje (osnivač Macedonis). Da pobije njihovu nauku, Atanazije iscrpno citira Sveto pismo pa sve korak po korak dokazuje doktirnu o Svetom Duhu. Nakon Atanazija, sličnim su raspravama heretike pobijali i sveti Bazilije, Didim Aleksandrijski sveti Epifanije, sveti Grgur Nazijanski, sveti Ambrozije, sveti Grgur iz Nise i drugi. Kao i uvijek kad bi se heretici okomili na neko vjerovanje, Crkva je odgovorila preciziranjem i definiranjem dotičnog vjerovanja, to jest proglašavanjem doktrine. Tako još od četvrtog stoljeća imamo razvijenu doktirnu o Svetom Duhu, preciziranu na Carigradskom (381. N.e) i Kalcedonskom saboru (451 n.e).

Isus je tješio apostole, govoreći im da se ne žaloste zbog njegova odlaska, te im im je obećao poslati Duh Svetoga koji će ih uvesti u svu istinu (Iv 16,13). Zato je Katolička Crkva po apostokskoj predaji i nadahnuću Duha Svetoga i temej istine.

 Istina – uvod u apologetiku, str. 35-38