Draga Gospa Ilačka & čudesni izvor vode iz 1865.e god.

Ilača je selo smješteno oko 20 km južno od Vukovara, na granici sa Srbijom. Tu sada živi oko 650 stanovnika, a nekad ih je bilo još toliko. U selu su dvije župne crkve, jedna sv. Jakova, a druga je marijansko svetište „Gospe na Vodici“ čije štovanje je odobrio biskup Strossmayer. U svetištu se osobito slavi svetkovina Velike Gospe kada se okupi oko 10 000 vjernika iz Domovine i inozemstva.
Gospin izvor vode

Gospin izvor vode na Ilači pomalo podsjeća na Lurd. Što se dogodilo? 1865.-e godine, sedam godina nakon ukazanja u Lurdu, (1858), gdje je Gospa rekla maloj Bernardici da kopa zemlju gdje će pronaći izvor vode, neobičan izvor pojavio se i kod nas, u Ilači.

Na putu kojim su prolazila kola, ljudi i stoka, jednoga dana išao je Petar Lazin i primijetio da je put neobično mokar, kao da ga je netko vodom polio. Zaustavio se i pogledao dvadesetak metara dalje, a tamo je zemlja bila još vlažnija. Počeo je rukama kopati da vidi o čemu se radi. Tada je primijetio mlaz vode debel kao palac, pa je požurio reći i drugima u selu.
Voda je pokvarila seoski put, ali seljani nisu zbog toga bili žalosni. Naprotiv, radovali su se što su dobili vodu koja će im trebati za napojiti stoku. No, ta voda ipak nije bila namijenjena napajanju stoke, kako će Gospa kasnije u snu reći Đuki Ambruševiću.

Taj izvor i danas je onamo, a voda u Gospinu bunariću uvijek je na istoj razini. Kad su se počela događati čudesna ozdravljenja počeli su dolaziti hodočasnici u sve većem broju.

Đuka Ambrušević sanja Gospu koja želi da se izvor ogradi

O tom događaju Pavao Matijević piše:

U snu mu se prikazala draga Gospa sa bijelom krunom na glavi, držeći dijete Isusa na lijevoj ruci. Gospa je bila obučena u modro i bijelo odijelo i strogo mu je naredila, da on mora ograditi pronađeni izvor, jer je to njezin izvor, pa marva ne smije k tome izvoru prilaziti. Gospa mu je također obećala, da će mu se još ukazivati, ali on se tako uplašio, da se u pola neobičnog sna probudio. Još se nije ni pravo oporavio od straha, kojega je u snu doživio, a njegovo se viđenje u javi nastavi. Najednom opazi on – a bio je već sasvim razbuđen, – da pokraj njega stoji ona ista osoba, odjevena upravo onako, kakvu ju je u snu, kao na slici vidio. On se po drugi puta uplaši i u strahu pokrije se svojim pokrivačem preko lica. Tako je ležao neko vrijeme i sam sebe hrabrio, da mu se ne može ništa dogoditi. Kako nije mogao dugo podnositi pokrivač na licu, otkrije se on, a ukazanje Gospino stajalo je još uvijek pred njim. On se sada već potpuno ohrabri i htjede se uvjeriti je li to pravo ukazanje ili ga koja živa osoba samo plaši, ali tada polako nestade i njegovoga viđenja. Sav smućen priopćio je Đuka svoje čudnovato viđenje ukućanima, a oni mu dopuste, da učini sve, što mi je Majka Božja u prikazanju naložila. Tako on ogradi daskama novi bunarić, pa mu se marva nije mogla približavati, a i ljudi su sa poštovanjem prilazili tome izvoru, koji bi doskora radi čudnovatih ukazanja prozvan „Gospina vodica“, a i to mu je ime sve do danas sačuvano.

Svoje pripovjedanje Petar, Đuka i drugi potvrdili su zakletvom.

Župnik ne želi odmah priznati čudo, što je i razborito
Da se ljudi ne mole kod praznog izvora, donese jedna Ilačanka po imenu Verka Tabaković sliku Bl. Djevice i ostavi je na vodici. Za sve te događaje dočuo je Tovarnički župnik Matić i usprotivio se u početku pobožnostima na vodici, jer nije bilo jasnih dokaza, da se ovaj izvor otvorio doista na želju Gospinu. Njegov postupak nije odobravala Ilača i okolišnja sela, ali on je imao sasvim pravo što se protivio uvođenju nove pobožnosti, koju još crkva nije odobrila. Ima naime mnogo varalica po svijetu, koji izmišljaju svakakva čudesa i ukazanja, pa propovijedaju po svijetu, kao da se zbilja ono dogodilo, što su oni izmislili. Na taj način prevare mnoge, sakupe novaca, pa se poslije rugaju svetoj vjeri našoj. Zato sveta Mati Crkva zapovijeda, da ne smijemo vjerovati nikome, da je imao kakvo nebesko viđenje ili da mu se kakvo čudo dogodilo, dokle god se taj čudnovati događaj za stalno ne dokaže. Tako je sveta Crkva ispitivala uvijek vrlo strogo sva čudesa prije nego što ih je potvrdila. Eto godine 1858. dogodilo se najveće ukazanje Blažene Djevice u francuskom gradu Lurdu ( sedam godina prije nego u Ilači ), ali je biskup Lurdski četiri godine istraživao Lurdska ukazanja, pa je i istom onda povjerovao u njihovu istinitost. A sv. Otac Papa Pijo IX. Proglasio je Lurdska čudesa tek iza 11 godina, kad se već tisuće naroda osvjedočilo o pomoći Marijine Lurdske vodice i o čudesima, koja se tamo svake godine događaju. Crkva se naime drži onih riječi, što ih je u vrijeme apostola rekao mudri Gamalijel Židovima o vjeri Isusovoj i o čudesima: „Ako je to djelo ljudsko, samo će se raspasti, a ako je od Boga, ne ćete ga moći uništiti“. Lažima je brzo kraj, a pravo čudo i pravo ukazanje ne mogu ljudi zapriječiti. Župnik je dakle s potpunim pravom zabranjivao pobožnost na Ilačkoj vodici i odgovarao ih je, a i ostali susjedni svećenici svoje vjernike, da se ne mole na tom izvoru. No svijet je ipak ovamo dolazio, prao se i molio neprestano očekujući, da će se ovdje dogoditi kakva ozdravljenja ili ukazanja.

Prva ozdravljenja

Već su mnogi bili uvjereni, da to nije nikakav neobični bunarić, a župnik se spremao, da spriječi daljne pobožnosti na vodici, ali u to se dogodi prvo čudnovato ozdravljenje.

Udovica Eva Petričević iz Ilače, vjere katoličke, 50 godina stara, bila je sakata na lijevu ruku i već 8 mjeseci nije s njom mogla maknuti, ali otkako se počela moliti na vodici i s tom vodom neko vrijeme prati bolesnu ruku, bilo joj je sasvim bolje i ruka joj je tako ozdravila, da je s njom opet mogla raditi sve poslove.

Odmah iza ovoga dogodilo se drugo ozdravljenje. Ignjaca Egerta, stolara, 50 godina starog, udovca iz Ilače udarila je kap prije 6 godina. Desna noga i desna ruka bile su mu kao uzete, za posao nije bio sposoban, nogu je za sobom vukao, a rukom nije mogao ni maknuti. I on je zalazio na vodicu, molio se ondje i 15 puta je prao bolesne dijelove tijela, a iza toga oporavila mu se i noga i ruka, i on je ponovno nastavio stari zanat.

Ova dva čudnovata ozdravljenja, koja su se dogodila još prije ljetnih Marijanskih svetkovina pronijela su na daleko glas Ilačkoj čudotvornoj vodici i nitko nije mogao više zaustaviti narod, koji je počeo hodočastiti Majci Božjoj Ilačkoj i njezinom čudotvornom izvoru.

No sada već nije ovamo svijet dolazio samo iz znatiželjnosti, nego ljudi različitih narodnosti i vjera prilazili su s poštovanjem izvoru, dovodili su sa sobom svoje bolesnike, prali su ih i molili su Kraljicu Nebesku, da izliječi različite bolesti. Mnogi bolesnici doista zadobiše zdravlje ovdje već prve godine, a neki od njih ispitani su pred osobnim istražnim povjerenstvom, kojemu je bio na čelu strogi Tovarnički župnik, pa su važnija ozdravljenja zapisana u Spomen-knjigu, po kojoj je i ova knjižica rađena.
– piše Pavao Matijević, autor knjižice Draga Gospa Ilačka.

***

Na žalost, taj izvor vode u Ilači ostao je slabo poznat, mogli bi smo reći i skoro zaboravljen među hrvatskim pukom. A kako je to moguće? I zar je pravo da se tako postupa sa Božjim čudesnim djelima?

M.G.