Dominik Savio: “Radije ću umrijeti, nego sagriješiti!”
/Iz knjižice koju je napisao sv. don Ivan Bosco./
Kapelan Ivan Zuuca o malom Dominiku Saviu je posvjedočio sljedeće: Kad sam došao u selo Morialdo, često sam vidio jednog petogodišnjeg dječaka kako s majkom dolazi u crkvu. Njegov me bistar pogled i pobožno držanje privlačilo, kao i druge, da mu se približim. Kada je našao crkvena vrata zatvorena, tada bi se prolaznicima pružio lijep prizor. Ne misleći na to da se s ostalim prijateljima naokolo igra, kao što običavaju činiti djeca u toj dobi, on je obično kleknuo pred crkvena vrata te se, sagnute glave i sklopljenih ruku na prsima, pobožno molio Bogu dok nisu otvorili Crkvu. To je činio čak i kad je padao snijeg. Zamazano tlo nije mu ni najmanje smetalo kleknuti na nj i pomoliti se Bogu. Neka me osobita radoznalost neprestano gonila saznati tko je dijete kojemu sam se toliko divio. Napokon sam saznao da je to sinčić kovača Karla Savia.
Budući da je bio veoma nadaren i marljiv, jako je dobro napredovao u školi. Rado se družio s vršnjacima. Premda se morao družiti s raspuštenim i razuzdanim dječacima ipak nisam nikada opazio da bi se ikada s bilo kime posvadio. Ako je nastala kakva svađa, on je strpljivo podnosio pogrde pogrde svojih prijatelja te se udaljavao iz njihove sredine. Ne sjećam se da bi on ikada sudjelovao u pogibeljnim zabavama ili da bi prouzročio u školi i i najmanji nered. Naprotiv, kadgod su ga prijatelji htjeli nagovoriti da se zajedno s njima izruguju starijima, da baca kamenje, da nešto ukrade ili da se počini kakvu štetu, uvijek je javno i otvoreno osuđivao njihovo ponašanje i nikada nije htio sudjelovati u takvim mladenačkim pustolovinama.
Dominiku bijaše dopušteno da primi svetu pričest prije predviđenih godina. Na selima su naime djeca tek nakon jedanaeste godine primala svetu pričest. Osim svoga djetinjega izgleda bio je još k tome tako malena stasa te se činilo da je mlađi nego što je zapravo bio. Zbog toga je kapelan još dugo razmišljao bi li mu dopustio poći na prvu svetu pričest ili ne. Posavjetovao se s drugim svećenicima ikoji su vidjevši dječakovu ranu spoznaju njegovu dosadašnju pouku i živu želju savjetovali da mu dopuste ranije primiti prvu svetu pričest od propisanih godina. U predvečerje prvopričesničkog dana dođe on k majci pa joj reče:
– Majko, sutra idem na prvu svetu pričest! Oprosti mi molim te svo ono čime sam te do sada ražalostio. Obećavam ti da ću biti puno bolji , u školi ću biti marljiviji i izvršavat ću svaku tvoju zapovijed.
To je izrekao s velikim ganućem te zaplakao. I majka kojoj je on bio jedina utjeha, bila je ganuta, te se morala suzdržati kako ne bi pokazala ganuće.
– Znaj, dragi Dominiče, reče ona, da ti je sve oprošteno. Moli dragoga Boga da uvijek ostaneš dobar. Moli također za svog oca i za mene.
Ujutro je tog znamenitog dana (Uskrs 8.4.1849.) usto rano, obukao najljepše odijelo i pošao u crkvu. Vrata su još bila zatvorena. Po svom je običaju kleknuo na crkveni prag i molio dok nisu došla druga djeca i dok se crkva nije otvorila. Čitav sveti čin, to jest sveta ispovijed, priprava i zahvala za svetu pričest trajala je kod njega pet sati. Dominik je bio prvi u crkvi, a zadnji je izišao iz nje. Cijelo vrijeme nije znao je li na nebu ili na zemlji. Kada bi nakon više godina pripovjedio o svojoj prvoj svetoj pričesti, radost je obasjavala njegovo lice. često je znao reći: “O to, je bio moj najljepši dan veliki dan.”
U jedan molitvenik koji je pozorno čuvao i nije pokazivao ni jednom od svojih prijatelja napisao nekoliko dobrih odluka i često ih čitao
Ja sam tu knjižicu dobio, priča don Bosco, i ovdje ispisujem odluke, jednostavne i iskrene.
“Odluke koje sam ja, Dominik Savio , načinio godine 1849. na dan svoje prve svete pričesti, u dobi od sedam godina:
Ispovijedat ću se često i ići na pričest svaki put kada mi ispovjednik dopusti.
Slavit ću svečano blagdane.
Moji će prijatelji biti Isus i Marija.
RADIJE ĆU UMRIJETI NEGO SAGRIJEŠITI.”
To su bile odluke kojih se držao cijeloga života.
(str 13-14)
