Crkva

Danas je aktualna izreka: „Krist da, Crkva ne!“. Unutar Crkve svatko misli da može izabrat što mu se sviđa. Vjera se kroji po svojoj mjeri i želi se Crkvu prilagoditi sebi.

Djela apostolska (Dj 2, 37-41) 37 Kad su to čuli, duboko potreseni rekoše Petru i drugim apostolima: “Što nam je činiti, braćo?” 38 Petar će im: “Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga. 39 Ta za vas je ovo obećanje i za djecu vašu i za sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš.”

Apostol Petar, koji je biopobjegao s ostalima kad su Isusa uhitili – nakon Uskrsa dolazi i neustrašivo propovjeda evanđelje. Na temlju njegova propovijedanja ljudi se obraćaju. Sad prihvaćaju Isusa. Vidimo iz ovog kratkog odlomka da možemo izvući 5 obilježja koja su ujedno obilježja Crkve.

1. ISPOVJEDANJE VJERE U ISUSA KRISTA – od toga Petar polazi. To je temelj svega. Bez vjere u Isusa Krista sve drugo je uzalud. Ako ne vjerujete u Isusa Krista i ako on nije za nas Bog – onda nismo kršćani. .. I to se danas događa. Ljudi koji su nominalno kršćani za njih je Isus samo veliki čovjek, ako je tako onda su izgubili vjeru u Kristovo božanstvo. Nisu više kršćani i sami sebe izopćuju iz Crkve.
2. „Taj dan oko 3000 duša…“ CRKVA JE STVARNOST SASTAVLJENA OD LJUDI. . Crkva je dimenzija Glave i tijela. Ljudi koji se odluče za Krista i pripadaju Crkvi.
3. „POSTOJANI U NAUKU APOSTOLSKOM „– Ispovjedaju istu cjelovitost vjere, neokrnjene. To stvara zajedništvo u teoriji i u praksi.
4. Bili su POSTOJANI U ZAJEDNIŠTVU.. Kad gedamo kako je po primjeru brakova vidimo da je malo onih koji na brak gledaju na nešto kao što se ne može napustiti jednom kad se ušlo u brak. To je do kraja života. Nema postojanosti u bračnom zajedništvu. Tako je i o pitanju Crkve na Zapadu. Dakle, jedno je postati dio Crkve, a drugo je ostati dio Crkve.
5. POSTOJANOST U MOLITVI – euharistija je izvor molitve. Potrebna je ne samo ispovjedati vjeru nego i odgovarajuća sakramanetalna praksa. Nadnaravna Crkva se hrani i održava.. kršćani se tako suobličuju Kristu.

Prvo obilježje je vjera u Isusa Krista. „Tko ispovjeda da je Krist Bog – Bog u njemu ostaje i on u Bogu. Ispovijest vjere proizvodi određene učinke. Po tom ispovjedanje vjere Bog ostaje u čovjeku i čovjek ostaje u Bogu. Istu istinu vidimo na dva različita načina. Svi smo u Bogu. Na ovaj najintimniji način – Bog u našoj duši kad mu to dozvolimo, kad se ne odvojimo od njega smrtnim grijehom. Svaka duša je svetohranište. Takva duša ljudima može donositi Boga. Primjer svetaca: Ljudi koji su ih susretali vidjeli su najprije Isusa Krista, u njima a tek onda tu osobu. Ta njihova kristolikost je bila u prvom planu i to je ljude osvajalo za nebo. To obitavanje Boga u duši. To ima i učinke na duge ljude.

Vjerovati je početak spasenja. (Djela apostolska) Tko vjeruje u Isusa imat će vječni život „neće patit od žeđi i neće umrijeti zauvijek. Mi o vječnom životu ne razumijemo puno. Umjesto toga trudimo se da nam bude dobro u ovom životu. Isus kaže: „Došao sam donijeti vam život u izobilju.. Ne smijemo ostati na toj dimenziji. Druga dimenzija vječnog života – … Razmišljati o vječnom životu je nešto što nas čini drugačjima, druge počinjemo drugačije doživljava.Kad bi mi više razmišljali o vječnosti – vječnost bi nam bila sve bliža, privlačnija, draža… Ako izbjegavamo ovo onda smo na distanci, zaziremo od nje, i naša vjera je tako nepotpuna. Oni koji su imali priliku biti njegovi svjedoci ovog života, i oni koji su imali iskustvo zagrobnog života kažu da je to pravo rođenje. Sa žudnjom da se sjedine s Bogom. Tako sveci umiru. Sveti Ivan od Križa je imao težak završetak života. Poglavar ga nije podnosio, pa se iživljavao nad njim; imao je i mnoge kirurške zahvate i to bez anestezije dok su mu djelove tijela kidali na živo… i umirao je u bolovima, ali vjera je bila tako jaka da je on jedva čekao kad će se s Bogom sjediniti.To je drugačije od onoga u ovom svijetu. Svetost je jedna avantura. Prihvaća se da je to najvažnija stvar u životu. Sve što smo tražili u životu u mrvicama to u Bogu možemo pronaći cjelokupno.

Očito je da se kršćanski identitet definira preko vjere u Isusa Krista i to onakve vjere kakva je prenešena od apostola. Kad znamo i vjerujemo da je Isus Krist Sin Božji onda smo to spremni ispovjedati pred ljudima, a ne da to držimo samo za sebe… Tu se pokazuje kako smo mi uvjereni vjernici. Ako čovjek poznaje nešto kao spasonosno onda ne može prema tome biti iindiferentan već će osjećati kao nutarnju potrebu da to donosi u drugima. Da ljubi druge kao samog sebe. I to bez obzira na djela milosrđa jer to čine i oni koji nisu vjernici. Kršćani smo i po tome što – ne postoji drugo ime o kojem se možemo spasiti. Isus Krist je jedini Spasitelj. Nema spora. Možemo čuti i razna tumačenja. Sveto Pismo govori da nema drugog svjedoka i ne smijemo dopustiti da nitko promjeni… Svi drugi putevi su krivi. Čovjek može griješiti i može učiti stalno nove spoznaje, može doći do pravog puta mnogi se izgube za vječnost. Ne teba olako shvaćati stvari. Treba produbljivati istine vjere da je Isus jedini Sasitelj. To je nešto što nije rekao samo apostol Petar nego i kasnije… U dokumentu Dominus Iesus kojeg je pisao Ratzinger kao kardinal a iz kojeg je stao Ivan Pavao II vidio da je Crkva prorok i u ovo naše vrijeme. Na žalost, na Zapadu imamo mnogo onih koji se izjašnjavaju kao kršćani, a da uopće ne vjeruju u Isusa Krista. Shvaćaju to na jedan kulturološki način. Mi smo samo dio kršćanske uljudbe, drže se kršćanima, ali više ne vjeruju u Isusa Krista već…. 1971 u jednom istraživanju u Francuskoj 96% Francusza tada se izjašnjavalo kao katolici,

75% ih tvrdi da vjeruju u Boga

41 % ispovijedaju da je Isus živ i danas

37 % vjeruju u djevičanstvo BDM

Manje od toga % vjeruje u postojanje pakla…

I kad se podvuče crta i kad se pitamo koliko ih cjelokupno ispovjeda vjeru već tada ih je tek – 10%, (!!!)

Danas je situacija puno gora. I to je nešto što pokazuje da se vjera postepeno gubi i to na učinkovit način. Čovjek se gubi i postaje bezvjernik.

U godinama nakon Koncila imali smo egzodus iz Crkve do 100 000 svećenika je napustilo svoje svećeništvo. Tada ih je bilo manje… 1/5 U nekim zemljama to su bili ogromni razmjeri. U Španjolskoj 30 000 svećenika. To pokazuje da stvari u Crkvi mogu krenuti i loše. Ako se ne čuva polog vjere i ispravan život. Ovo se dogodilo nakon koncila… Svatko je držao da može tumačit stvari kao želi. Došlo je do smutnje. I odljeva vjernika od Crkve.

U SAD_U 95.-e 55% katolika se do 2000 smanjilo na 22%. U nekih 35 godina oni su prepolovili broj praktičnih vjernika koji nedjeljom idu na misu.  65 je bilo 1 milion krštenih, a 2000 upola toga. Sociološki se može mjeriti zakazivanje u vjeri. Stvari nisu samo negativne. U isto vrijeme imamo i onih koji se obraćaju s protestantizma. Katolici otrkivaju vjeru i imamo pokrete obnove Crkve – nositelji nade. U Americi danas pokret za život. 1 godišnje oko preko pola milijuna ljudi otkrivaju dostojanstvo ljudskoga života,a  preko toga otkrivaju i Boga. To je naravni put koji ih dovodi do Boga. To su znakovi novog rađanja i nade.

Svoj spas ljudi mogu naći samo u Istini, a istinu ne mogu susresti izvan Isusa Krista. On za se kaže da je Istina. Isus nije nešto izborno, nego nešto što nas oslobađa. To je nešto što je usko vezano za našu slobodu. Ako nismo u istini onda smo u zabludi. Onda ćemo ići prema propasti i na zemlji i u vječnosti.

Isus je jedini spasitelj i želi da budemo posvećeni u istini. To je usko vezano za svetost. Imamo ljudi koji misle da se kršćanska svetost sastoji u tome da svoj život uložimo za neki plan, poduhvat, očuvanje okoline, da hranimo gladne, da putujemo na mars ili do na kraj svijeta, da osvajamo vrhunce planina… i čovejk može živjet za to. No to nije kršćanska svetost. Kršćanska svetost na prvo mjesto stavlja Boga i preko Boga dolazi do ljudi. Moguće je i da takve stvari koje mogu biti plemenite, zapravo postanu idoli. Ne služe za vječni život. Medalje, Nobelove nagrade… tada ćemo dobivat priznanja od ljudi ali to nam ne služi za vječnost. Ljudi mogu svoj život živjeti potrošiti za razne stvari – Netko će sve žrtvovati da bude bogat, netko sve uloži u ljepotu, sportaši će sve podrediti pobjedi, aktivisti političkoom idealu. To je idolopoklonstvo. Na mjestu Boga došli su razni idoli. Kad su nas počeli trovati svim i svačim onda ljudi počinju živjeti u strahu kako će sačuvati zdravlje. I zdravlje je potrebno, ali ne može postati idol. Moramo biti svjesni da se može i zdravlje pretvoriti u idol. Jedne idole je lako prepoznati, ali neke je teže. Ovi se zaodjevaju u ruho uzvišenosti, plemenitosti, dobrote i onda lakše mogu nama ovladati i teže tu otkrijemo idolopoklonstvo. I jednima i drugima (idolopoklonicima) treba donositi evanđelje. To je poslanje koje je dano Pavlu, da ide poganima… da budu posvećeni u vjeri.

Drugo obilježje vjere je da čovjek nalazi Isusa u Crkvi. Ne nalazi ga u apstrakciji, izvan svoje društvenosti. Milost pretpostavlja narav. Bog poštuje zakon naravi i djeluje u skladu s njima. Kad čovjek ne bi bio skupa s drugima ne bi znao ništa o kulturi, o vjeri, … ne bi se mogao razvijati na normalan način ni kao vjernik. Ta naša upućenost na druge se računa i pretpostavlja kad jednom krenemo za Isusom Kristom. Društvenost Crkve ostvaruje se preko zajedništva s drugima. „Gdje su dvojica ili trojica u moje ime sabrana tu sam ja među njima.“

I brak je jedna kućna Crkva. Supružnici bi trebali jedno u drugom naću oslonac, da idu zajedno prema istom Cilju. Prema Bogu. Kad se često kršćani osjećaju kao u pustinji da nema vjernika koji će ih podržati…

Razni su odgovori. Prikazuju se preko raznih zajednica… Primjer iz Kanade. O’Brien otišao živjeti u jedno malo mjesto u zabiti, i tamo je organizirao život sa 4-5 obitelji. Imaju jednog svećenika. Tamo su podizali svoju djecu, odgajali ih sami (homeschooling) .., bez napada okoline…. Nekim ljudima to nije moguće. Trebaju opstati tamo gdje se nalaze. Ali je važno da imamo prijateljske, osobne odnose s ljudima koji su vjernici, koji nam pomažu da budemo samosvjesni katolici. To je jedno otajstvo i ljepota koju treba živjeti. Kršćanska duhovnost zna da Isus Krist posvećuje ljude preko suradnje Crkve. Kao duhovna majka… Naše posvećenje se ne događa bez drugih ljudi.

Crkva nam daje sredstva za rast i bez toga ne možemo ići naprijed. Prije svoje smrti i uskrsnuća Isus je ozdravljao ljude preko svoje tjelesnosti. Dio njegove odjeće i njegova tjelesnost je bila  posredništvo za ozdraljvanje preko kojih je ljude posvećivao. Kad je uzašao Ocu nastavio je djelovati preko Crkve i tu dobijamo što nam je potrebno za naše posvećenje. Sad svećenici nastavljaju Isusovo djelo preko nauka, preko sakramenta, nastavljaju ono što je Isus započeo. I zato možemo reći da je Crkva koju je Isus ustanovio da je ustanova kao univerzalni sakramenat spasenja  i kao što smo vidjeli da je Isus jedini Spasitelj – tako nema spasenja niti bez Crkve.

Istine vjere usko su vezne uz tu prvu istinu – svi se ljudi spašavaju preko Isusa i preko Crkve. I zato je Crkva uvijek ispovijedala da nema spasenja izvan Crkve. Imamo iznimnih sitaacija tj. ljude koji nisu bili u situaciji da upoznaju pravu vjeru, pa tako da pripadaju Crkvi, oni će odgovarati preko onog što su primili… ali tada će preko savjesti morati doći do Krista i Crkve, pa makar i u zadnjem trenu života.

Neki koji ne vjeruju ni u Isusa Krista ni u Crkvu kažu da bi vjerovali kad bi vidjeli uvjerljivije znakove. Isusovi protivnici su do kraja tražili te znakove pa su i na kraju tražili od njega: Siđi s Križa!“ … No da su i mrtvi uskrisavali više im ne bi povjerovali. I doista, u Isusovo vrijeme i mrtvi su izlazili iz groba no mali broj se obratio. Krist je ostavio dovoljno znakova, ali oni koji bijahu tvrda srca … nisu ga prihvatili. Zato Krist odbija davati znakove kad vidi da pred sobom nema pravilnog stava. Najvažniji znak je USKRSNUĆE. Crkva u povijesti je znak dovoljno jak da ga ljudi dobre volje mogu vidjeti, uz pomoć Duha Svetoga. S druge strane, Crkva je znak dovoljno prikriven da oni koji ne žele vidjeti – i „ako vide ne vide, i ako čuju ne čuju…“ Možemo biti u stanju malodušnosti, osjećati da propada vjera oko nas, no ne bi se trebali bojat. Sinošnje evanđelje je bilo o oluji na moru pa smo vidjeli da je Isus intervenirao kad su mislili da će potonuti… Kako god se ljudi trudili je uništiti ona opstaje. Bog je na djelu u Crkvi za one koji žele vjerovati.

Primjer sestre Elvire i susreta sa Ivanom pavlom II… Ljudi oko nje su dovikivali papi: ovdje je sestra Elvira… On je upitao: Odakle dolazite? Oni su odgovarali umjesto nje… A onda je papa upitao sestru Elviru jer nije žeio da drugi odgovaraju umjesto nje… Rekla mu je da dolazi iz… i dodala da živi s ovisnicima… papa joj je odgovorio: „Crkva te blagoslivlja!“ Doživjela je tada veliku radost…

Gledajući očima vjere – u papi se vidi Kristova namjesnika na zemlji. U najtežim vremenima, kad smo mogli nestati – papa je bio uz nas. Radi se ne samo o opstanku naroda nego o opstanku VJERE. Naš narod je imao to jedinstvo sa svetim Ocem.. i kad usporedimo to za drugim zemljama – njegove posjete – 3 puta u Hrvatskoj i 2 u Bosni i Hercegovini, to je 5 puta. Takvo nešto nije bilo u ni jednom drugom narodu. U Njemačkoj je bio jednom ili dva puta, u Engleskoj jednom. Kad je došao u Zagreb okupilo se oko 1 milijun Hrvata, a proporcionalno s brojem Hrvata u Domovini to je skoro ¼ ili recimo 1/5… ali to je svakako nije bio ni u jednom drugom narodu… da je 20% naroda bilo na jednoj misi. To je nešto što običan puk živi spontano, nagonski i prepoznaje kako stoje stvari. Otkrivamo da je vjera prisutna i da može otkrivat stvari …

Treće obilježje vjere da donosi RIJEČ – propovijeda. Isus je ustanovio apostole kako bi ih poslao da propovijedaju. On im je dao učiteljsko poslanje i na njima je da riječ prenose, evanđelje koje im je ostavio. Uvjet – da ustraju u apostolskom nauku. To pokazuje nepromjenjivost vjere. Ovaj nauk kojeg može donijeti bskup, teolog, … ako nije apostolski ne obavezuje nas. I takvih se treba čuvati, jer su svjesno ili nesvjesno u zabludi. I mogu dovesti u pitanje naš život.

Istina vjere o nepogrešivosti pape – često je nešto što se krivo shvaća. Papa nije bezgrešan. Riječ koja je ispravno koristiti je – Nezabludivost. Kad svečano definira istine vjere  ima garanciju da neće pogriješit. Druga je stvar kad papa priča s ljudima, kad govori u avionu, kad propovijeda u sv. Marti… tada ne definira istine vjere i tu nemamo garancije nezabludivosti, tj da ne učinit pogrešku. On je čovjek kao i mi i može griješiti. Mi smo u povijesti imali pape s moralnim prijestupima, one koji su imali djecu … Ovo treba imati pred očima – razlikovati nepogrešivost i nezabludivost.

Papa može pogriješiti u svom privatnom nastupu, ali kad nastupa kao papa (kad definira istine vjere) ima garanciju odozgo da ne može biti u zabludi.

Da je papa glava Crkve to su znali i pogani koji su progonili Crkvu i nastojali obezglaviti Crkvu. U početku Crkve, u prvim stoljećima, pape su često bili mučenici… Kad bi to bilo tako danas stvari bi više bile nadnaravne… ali to bi značilo da je progonstvo zahvatilo Crkvu u cijelom svijetu…

Od početka propovijedanja apostola polazi se sa propovjedanjem lažnih proroka. Apostoli su govorili o aktivnostima koje proširuju nauk potpuno suprotan… vođen ljudskim motivacijama, težnjom za uspjehom, novcem, prestižem, i to je ono što odnosi prevagu… Gubitak istine. Zato je važno imati stav djeteta. Imati poniznost i skromnost i prihvatiti istine koje i ne razumijemo. Pretvorbu u euharistiji npr. trebam prihvatiti kao djete. Bog ne može pogriješiti. Kardinal Ratzinger je to lijepo istaknuo, dok je bio kardinal u Munchenu… da na teologe spada da vjeru brane jednostavno, a na učiteljstvo da brani vjeru jednostavnih. (…)

 

Izvor: bilješke govora don J.M., Kamen, 28.1.