Bogu ništa nije nemoguće (Lk 1,37), 1.dio
Maria Tereza Carloni bila je jedna od najvećih mistika sa stigmama, izabrana i pripremljena od Gospodina za veliku misiju u Crkvi.
Rođena je 1919 god. u Urbaniji, u središnjoj Italiji, u aristokratskoj obitelji gdje su religijska tradicija i duh velikodušnosti jako vrednovani. Izgubila je roditelje u vrlo ranoj dobi. Njena majka je umrla od raka kad joj je bilo tri godine. Otac joj je umro tri mjeseca kasnije, također od raka. Mala Marija Tereza i njen brat Adolf koji je bio šest godina stariji bili su povjereni brizi bake, ženi jakih moralnih principa, koja im je željela dati dobar odgoj, prikladan njihovom socijalnom statusu.
Njene metode su se sukobljavale sa vatrenim i snažnim temperamentom njene unuke pa je često znalo doći do sukoba. Dijete je razvijalo veliku potrebu za ljubavlju, ali začuđujuće – ne toliko da je primi, koliko da daje: „Kad mi je bilo pet godina već sam sanjala o ljubavi. Išla bi spavati držeći u naručju ružnu lutku. Plakala bi, osjećajući se kao njena majka. Ta igračka mi je pomagala da shvatim da treba trpjeti i voljeti i nikad ništa ne očekivati zauzvrat.“
U revnom nastojanju oko odgoja, njena baka nije primjetila da među poslugom postoje članovi koji bi mogli sablazniti dijete ili je odvesti na krivi put njihovim nemoralnim stavovima. Mala Marija Tereza nije imala nikog komu bi povjerila svoje sumnje koje je skupljala u sebi. Ni ispovjednik nije dorastao zadatku. Za nj su to bili skrupuli. Ova situacija je pokvarila i dan njene prve svete Pričesti. Mislila je da taj sakrament primila svetogrdno. Ona je voljela euharistijskog Isusa, ali ga se bojala. Bojala se svećenika, ispovijedi, religizonih čina. Mučile su je i suicidalne misli. U dobi od sedamnaest napravila je životnu ispovijed, ali na nesreću potrefila je na potpuno antipatičnog svećenika. Pobjegla je iz ispovjedaonice. Trčeći van iz crkve pogledala je natrag u križ i izustila riječi: „Vidimo se ponovo!“ I stvarno jest, ali do dolaska Raspetom Isusu trebalo je proći dugi put.
Provela je godine Drugog svjetskog rata studirajući u Rimu i angažirala se u medicinskom radu u kojem se potpuno posvetila. Molila je i žrtvovala se tako herojski za obraćenje ranjenih i umirućih. „Što mogu učiniti ja, sirota grana otkinuta od Trsa? Besane noći na hladnom podu, pored bolesnika koji su svejedno umirali u svom revoltu. Kad bi samo znali za mir. Kroz cijeli mjesec zaboravila sam na spavanje. Provela bi noći u praznoj kapeli, ležeći u obliku križa ispred Presvetog sakramenta. Za što sam molila? Za sebe ništa, jer sebe nisam smatrala živom. Molila sam za one koji još nisu bili došli Crkvi.“
Nigdje nije mogla pronaći duhovni mir. Jednom prilikom jedan svećenik joj je rekao da njena djela nemaju ama baš nikakvu vrijednost, budući da nije bila na misi niti primila svetu pričest. „Nitko mi nije rekao da je Bog milosrdan. Nitko mi nije davao zraku nade da uopće mogu izići iz svoje bjede…. Osjećala sam da što sam se više predavala Bogu to sam ga više voljela.“
Dok je radila u bolnici tijekom rata upoznala je mladog vrijednog doktora s kojim je postala jako povezana. Ali opet ju je zadesila nesreća. Jednu večer dok su išli u bolnicu u noćnu smjenu zaustavila ih je patrola. Prije nego su mogli pokazati svoje dokumente policajac je pucao u doktora. Marija Tereza je pokušala uzeti ranjena čovjeka u bolnicu, ali on je umro na putu. S njim su umrle i sve njene nade da će ikad pronaći sreću u braku.
Kad je rat završio Marija Tereza je imala dvadeset šest godina i nije imala pojma što bi sad radila. Završila je studij pedagogije, ali poučavanje nije bilo za nju. Radije bi se posvetila medicinskom poslu. Sve što bi poduzimala željela je raditi potpuno. Njen moto je bio: „Sve ili ništa!“. „Radit ću sve što je u mojoj moći, a i ono što nije također ću raditi!“
Marijina obitelj nije mnogo razmišljala o tom da se željela posvetiti poslu medicinske sestre. Oni su za nju željeli naći muža. U to vrijeme njen brat koji je već imao obitelj odselio se, a baka je bila ozbiljno bolesna. Marija Tereza je razmišljala kako umiruću ženu približiti Bogu. Budući da bi neki prosvjetljeni svećenik mogao pomoći u ovoj zadaći ona ju povjeri brizi svećeniku Christoforu Campani koji je uzeo brigu o bolesnoj ženi. Marijina baka je umrla mirno u svibnju 1951. god.
Marija Tereza je pronašla sebe potpuno samu i na raskršću. Pomisao o oduzimanu života ponovno je došla. „Satrvena svim tim“ kasnije je ispovijedila, „potpuno iscrpljena, a i mučena strahom da ću umrijeti a da da nisam postigla ništa vrijedno u očajničkom činu volje učinila sam odluku da odem na ispovijed. Zavjetujući se: sad il nikad – pripremala sam se za to cijeli tjedan dugim molitvama i činima odricanja. Čudno, ali shvatila sam da je i taj čin volje također bio milost. Svećenik me nije odbacio kad sam se ispovijedila. Nije se iznenadio. Nije me osudio. Šesnaest sati duga ispovijed, koja je bila obavljena u tri navrata, omogućila mi je barem da se riješim silnog tereta i obnovim mir.“ Nakon ovog uslijedila je i druga je ispovijed. Svećenik je uvidio da njegovo vodstvo zahtjeva dublji duhovni život, veću pokoru, veća odricanja i dublje jedinstvo s Bogom. Ona je izrazila želju da bi dala zavjet čistoće, ali je ispovjednik uskratio pristanak, budući da je Marija Tereza bila mlada i jako lijepa. Na kraju je ipak dao dopuštenje. Mimo želje njene rodbine Marija Tereza je otišla na posao kao medicinska sestra u Milano, u red sv. Kamila. No, ostala je u kontaktu sa svojim duhovnikom u Urbaniji dajući mu do znanja sve što se s njom zbivalo.
Početkom 1952 god pisma su pokazivala nove događanje u njenom životu. Na momente je bila totalno indiferentna prema svijetu oko sebe. U isto vrijeme je počela osjećati unutar sebe prisutnost druge osobe koja je govorila. To se događalo utorkom i petkom. Ponekad bi taj glas bio tako jak – da bi se morala zatvoriti u svoju sobu da drugi ne bi primjetili što joj se događa. Glas bi govorio i onda bi odgovarala.
Kad je jednom, završavajući posao u sv. Kamila u Milanu, Marija Tereza došla natrag u Urbaniju, svećenik Campagna, kao onaj koji je bio zadužen za to bio je svjedok tih događanja. Rekao joj je da zapiše sve što joj je glas nalagao. Ovako opisuje te mistične dijaloge. „Kada joj je govorio vidio sam da je oči imala napola zatvorene. Kao da nije više prisutna sa mnom, bila bi s „nekim“ koga ja nisam mogao vidjeti, ali tko je bio prisutan u njenoj mašti. Ovo bi trajalo petnaest minuta ili trideset i onda bi se sve vratilo u normalu. Dijalog bi uvijek imao duhovni karakter i potpuno se slagao s naukom Crkve. Bio je to zov na čak veću ljubav prema Bogu i izražen u prvom i drugom licu: „Ja“ i „ti“.
Glas je također dao direktive duhovniku uvijek preko Marije Tereze. U ožujku 1952. On je primio sljedeću lokuciju: „Želim ponoviti svoju muku u ovoj duši.Ti, kao njen duhovnik, možeš ovo prihvatiti ili ne, jer nosiš autoritet u moje ime, ali znaj da je to moja volja.“ „Ali tko si ti?“ – pitao sam kao da ne znam tko je to bio. „Ja sam Isus“ – čuo sam u ispovjedaonici. Ova duša se predala meni i ja sam primio njeno predanje.“
Želeći biti sigurna da je Marija Tereza potpuno razumjela i da je bila spremna činiti volju Božju ispovjednik je pitao slaže li se da jedinstvo s Isusom znači jedinstvo s njegovom mukom. Marija Tereza je odvratila: „Ako je to ono što on od mene traži ja sam spremna!“ Od tada je svakog petka između dvanaest i tri sata popodne sudjelovala u tri sata Kristove muke na križu. Na zahtjev duhovnika prošla je ispitivanje psihijatra koji nije našao ništa ne-normalno kod nje. Nadolaskom 1952 Marija Tereza je primila stigme.
Dva mjeseca kasnije, glas je rekao duhovniku Marije Tereze da je povede u praznu kapelu crkve za proslavu duhovnog vjenčanja. Kad je klekla ispred oltara začula je: „Isus se slaže da bude zaručnik, ali on od svoje zaručnice traži da bude kao On: bit će progonjena, zlostavljana, oklevetana. Trpjet će u duši i tijelu. Kad je ljudi stanu izrugivati Bog će je prihvatiti kao najdragocjeniju dušu prinesenu kao naknadu tako da više duša može doći u raj. Ispovjedniku je Isus uputio ove riječi: „Otiđi do oltara, uzmi zlatni prsten koji je ispod platna i stavi na prsten moje zaručnice kao vidljivi znak vjenčanja.“. Svećenik je učinio kao što mu je rečeno: ispod platna kod tabernakula pronašao je zlatni prsten koji nikad ranije nije vidio. Stavio je prsten Mariji Terezi govoreći: “Ovo nije od mene. Netko ti daje ovaj prsten kao znak jedinstva s tobom.“ Marija Tereza je izabrana i pripremana za veliku misiju koju ima nositi u Crkvi.
Kako ta misija ima početi?
Ovdje ćemo navesti riječi ispovjednika Marije Tereze: „4. 1. 1953, u Rusiji je umrla Ivana Puškin, pra pra unuka velikog ruskog pjesnika. Ona je potajno prihvatila Katoličku Crkvu, organizirala podzemnu Crkvu i prikazala svoj život za spasenje Rusije neprestano moleći za Staljinovu dušu, jer veličina njegove zloće za nju je bila zaprepašćujuća. Jednog petka popodne, za vrijeme trosatne agonije Marije Tereze bio sam informiran o smrti ove žene. Upućen sam da pitam je li spremna prihvatiti žrtvu umjesto te žene skupa sa svim posljedicama žrtvovanja sebe za Rusiju i zemlje kojima je dominirala i nad kojima je nametnula svoju doktrinu ateističkog materijalizma. Pitao sam je to čak prije nego su završile njene tri ure agonije. On mi je rekla: “Ako Gospodin to želi i ako mi On da potrebnu milost ja se slažem“. Od tada je Marija Tereza osjećala kako se njeno trpljenje povećava – patnja i teška tuga pogodile su njenu dušu.“ Uz ono psihičko i moralno trpljenje prošla je i đavolske napadaje. Sotona ju je napadao i fizički je ranjavao. Također je trpjela kriticizam i klevete onih koji su živjeli oko nje. Budući da je svećenik Campagna često posjećivao Mariju Terezu počele su se širiti glasine da je među njima više od duhovnog vodstva. On se čak obratio i biskupu s ovom problemom, ali je bio savjetovan da ne prestane biti duhovnik ovoj mističnoj duši, budući daje bila takva potreba.
Ranije u ožujku, ispovjednik dalje govori, Staljin se razbolio i bio je blizu smrti. Sljedeći petak, prije nego je Marija Tereza započela sa tri sata agonije isti glas mi je rekao: ‘Sada ću te nešto pitati ako se ti i druga osoba slažete. Prije nego Staljin umre, unatoč njegovim zločinima, želim mu dati šansu za spasenje, baš kao što činim sa svim otkupljenim dušama. Ako se slažeš, molim te da prikažeš ove tri ure agonije za Staljinovu dušu. Ali neka te trpljenje ove duše ne plaši.’
Pitao sam Mariju Terezu je li spremna učiniti tu žrtvu. Ona se složila. Uslijedila su tri sata trpljenja, u istoj kapeli. Bilo je popodne. Bio sam prisutan cijelo vrijeme. Nikad neću zaboraviti te tri ure. Nikad više neću vidijeti takvu patnju koja je bila i fizička. Plakao sam od užasa i htio sam vikati: „Dosta! Dosta!“
Je li su li Staljinu pomogle ove posljednje milosti? – pitao se…
Sve do zadnjeg trenutka našeg života Bog nam daje šansu da iskažemo žalost za naše grijehe i da se okrenemo njegovu milosrđu. Onima koji promatraju, može se činiti da ne postoji kontakt sa bolesnoj osobom, ali Bog ima svoje nevidljive načine. „Božje milosrđe“ piše sestra Faustina „ponekad takne grešnika u zadnjem trenutku na čudesan i divan način. Izvana se čini da je sve izgubljeno ali – nije tako. Duša, prosvjetljena zrakom moćne Božje konačne milosti, okreće se Bogu u zadnjem trenutku takvom snagom ljubavi da u trenu prima od Boga oproštenje od grijeha i kazne, iako na izvana ne pokazuju znakovi pokajanja ni obraćenja, jer duša u tom stadiju ne reagira na vanjske stvari.
O, kako je Božja milost iznad naših shvaćanja! Ali, postoji i drugi slučaj: horor! – kad duša slobodno odbija ovu milost! Iako je osoba u trenutku umiranja Bog daje duši taj moment – unutarnje rasvjetljenje tako da duša ako želi ima mogućnost vratiti se Bogu. Ali ponekad je bezdušnost duše tako velika da duša svjesno bira pakao; te čini beskorisnima molitve i nastojanje samoga Boga. (Dnevnik, 1698)
Staljinova kćer, Svjetlana, prisjeća se njegovih zadnjih trenutaka. Iako je živjela u istoj građevini kao i njen otac, u Kremlju, kontakt s njim je bio jako otežan, otkako ga je Lavrenty Beria, koji je trebao zauzeti položaj nakon Staljina, okružio takvim obručem, da je čak i njegovoj kćerki bilo nemoguće da ga vidi. Kad je ona čula da je bio teško bolestan skupila je hrabrost i uspjela se provući pokraj straže do očeva kreveta. Znala je odmah da je njegova situacija bila vrlo ozbiljna. Staljin nije bio pri svijesti, oči su mu bile zatvorene. Svjetlana je sjela pokraj njega i odlučila tu ostati do samog kraja. U određenom trenutku vidjela je umirućeg čovjeka kao otvara oči i gleda u nju. Onda je u njegovim očima vidjela takav divlji teror da je zanijemila od straha. Sekundu kasnije Staljin više nije bio živ. (nastavlja se)
Tereza Tyszkiewich
Prema biografiji Marije Tereze, izdate od Loretanskih sestara u Varšavi 2009.
izvor: Časopis LOVE ONE ANOTHER , 20/2011
nastavak na: Bogu ništa nije nemoguće, 2. dio