Monah KALIST, 1. dio

Želje iz djetinjstva –

U djetinjstvu je odgajan kršćanski, a osobit primjer davala mu je majka s kojom su oni, djeca, svake nedjelje išla u ckrvu. Ona bi ljubila vrata i svete ikone, a oni su ponavljali sve što majka čini. Kao dječak sanjao je da postane netko, da ima svog konja, i da se pokaže u selu.

U njemu je rasla želja da se makne iz svog sela, da postane možda svećenik ili državni službenik, da postane obrazovan čovjek. Otac ga poslao na školovanje u grad, gdje se s vlasnikom stana dogovorio da mu pomaže oko svinja i drugih poslova. Sam otac mu je govorio da uči -ako ne želi raditi na mlinu, biti prašnjav i umoran. Na njemu je da bira. Odlučio je da će učiti, ali je dobro zapamtio i konobaricu uz koju pamti mladenački grijeh. Ono što mu se u gradu nije sviđalo bili su sumnjičavi pogledi stranaca, bez ljubavi. Težak mu je bio taj život, a najdraže bi mu bilo kad bi se vratio na selo gdje mu je sve bilo poznato.

Molitva za Božju volju i neobično viđenje

Dobrivoje  je volio romane, a i živote svetaca. Odlučio se moliti da otkrije što je volja Božja za njega. Kad bi svi otišli na spavanje on bi ustajao i klečao pred ikonom. Ujutro bi opet na koljenima molio: da li da ide u vojsku ili da čeka bolju priliku da ode od kuće? Jedne noć kad je zaspao čuo je glas koji mu je rekao: “Dobrivoje, izađi i vidi!” Glas je bio skoro zapovjednički. U prvi mah je pomisio da se netko s njim šali pa je ostao u krevetu još na kratko a onda je ustao i pogledao okolo. Odjednom je ugledao nešto, širine pola metra, što mu je izgledalo kao podcinčan lim, što se iz dvorišta uzdiže prema nebu, vertikalno, sve do oblaka. Onda je taj lik od vertikalnog poprimio horizontalan oblik i izgubilo se u daljini. Bio je zbunjen i preplašen. Opet je začuo glas: „Vidiš li Dobrivoje?“ „ Vidim“ – rekao je. A znaš li što znači to što vidiš? „Kako bi mogao znati? Odakle mi to znanje?“ Glas je potom rekao: „Bit ćeš poslan u daljine, prijeći ćeš mnoge države, a vratit ćeš se kad budeš iscjeljen od rana, potpuno zdrav“. Ništa mu nije bilo jasno. Viđenje je nestalo, a on je ostao zbunjen: kako je moguće čuti glas a ne vidjeti tko govori?

Propale zaruke

Na selu je zavolio djevojku kojoj je obećao svoju ljubav i s njom se zaručio uz dogovor da nikom ništa ne govore do punoljetnosti. Kad je Dobrivoje otkrio majci svoje namjere shvatio je da se to nije uklapalo u planove roditelja. Naime, njegovi su roditelji namjeravali njega dati kao posinka stricu koji nije imao djece kako bi dobio nasljedstvo. I tako je žalostan shvatio da mu ne preostaje ništa drugo nego prekinuti vezu s djevojkom koju je volio. I kad se toga prisjeća, u dubokoj starosti, bude mu pri srcu teško.

Odlazak u vojsku – za oslobođenje od Turaka

Nakon ove tužne epizode imao je jaku želju otići iz sela i to u vojsku. Pitao se smije li to napraviti bez roditeljskog blagoslova, no ipak se odlučio. Znao je da se traže mladići za obranu Srbije od Turaka, kod majora Tankosića. Njega opisiva riječima: „zmija nad zmijama. Za njega je neprijatelj bio isto što i prašina. Uvijek ga je gledao samo bez glave! Nas, svoje ljude, volio je i bio dobra prema nama. Ali za neprijatelje je bio gori i od najljuće otrovnice, gori od sotone!“ U toj službi Tankosića naučio je mnoge ratne vještine. Major je bio svjestan da mu za to trebaju mladi ljudi koji će imati hrabrost i slijepu poslušnost, na što su stariji teže bili spremni. Između ostalih vojnika bio je tu i Gavrilo Princip, ali nije bio dovoljno dobar za Tankosića, pa je otpušten. Gavrilo je, prema ovom svjedočanstvu Dobrivoja, da bi se dokazao, prihvatio zadatak da izvrši atentat na cara.

U srpsko-turskom ratu

„Dobro uvježbani neprimjetno smo se približavali turskim logorima, a u točno određeno vrijeme svi smo, nas dvadset i petorica, bacali po pet šest bombi u gomilu nepripremljenih vojnika. Za kratko vrijeme sve je bilo gotovo. Zatim smo vješto i brzo nestajali, sastajali se na određenim mjestima, ponovo se približavali nekom drugom logoru… osam mjeseci smo među Turcima sijali strah i užas; za njih smo bili nevidljivi, kao sablasti, a opasniji od zvijeri. Za nama je išla regularna srpska vojska, koja se potiskujući Turke, kretala prema Kumanovu i Makedoniji. Znao sam skoro o svakom zlu koje su Turci nanijeli mome narodu; to mi je bilo opravdanje, i pred sobom i pred drugima, za nemilosrdnu borbu. Nisam nalazio opravdanje ni za poturčene Srbe, koji su nam, u većini, bili neprijatelji kao i Turci.“

„Slušao sam Tankosićeva uputstva… ali me obuzimao nemir dok sam slušao jauke ljudi poslije bačenih bombi; tada je u meni zamiralo oduševljenje. Kada samo ostajao sam, uglavnom noću, drhturilo mi je srce i u meni se budilo nešto što me prisiljavalo da grčevito razmišljam o sebi i ipravnosti svojih djela.“

„Čim bih se probudi skakao sam s ležaja i padao na koljena, dizao ruke k nebu i drhteći, ispunjen stravom i užasom, molio sam Gospoda Isusa Krista da me spasi.“

U suzama je nalazio olakšanje, sanjao je da treba odustati od borbe, ali mu je razum govorio da mora nastaviti. Čudio se kako to da se u njemu javlja otpor prema borbi kad on nije kukavica. Onda je zaključio da je to stoga što nije dobio blagoslov od roditelja. Jedan susret s majkom ga je još više utvrdio u tom uvjerenju. Ona mu je rekla: „Sine, ti ne braniš sebe i nas, već napadaš na ljudi kao vuk na ovce. Sa tobom  i oko tebe nije sav tvoj narod, vi ste pojedinci. Vjeruj mi: nije dobro to što radiš! Nosite otrov, da ga popijete u slučaju da vas neprijatelj uhvati. To je, sinko, smrtni grijeh, ne smiješ ti sebi oduzeti život, nisi ga sam sebi ni dao!“  Tada mu je postalo jasno otkud u njemu toliki strah i nemir.

Kad se vratio kući plakao je od radosti i sve redom grlio i ljubio. Neprekidno je pjevušio.

Turska vojska je oslabila srpski narod, osim u vjeri i moralu, kaže Dobrivoje. Narod je doživio ropstvo pod Turcima petsto godina kao Božju kaznu za svoje grijehe, za nepoštivanje Božjih zapovijedi. Otada su se čuvali grijeha. Za namjeran prekid trudnoće, na primjer, išlo se u zatvor. Žene bi rađale puno djece. Najstariji sinovi bili su oslobođeni vojne obaveze, oni su pomagali majci oko čuvanja mlađih braće i sestara.  Škole su bile pri manastirima i crkvama. Ljudi su jako držali do kumstva, a do kuma se držalo kao do sveca. Tražilo se onog tko je radišan, uvažen, poštovan od većine. Ljudi su na zvonjavu crkvenih zvona ostavljali sve što rade i molili. Držva nije pljačkala svoj narod. Osamdeset posto stanovništva bili su seljaci. Nije bilo velike razlike između bogatih i siromašnih.

Moja je obitelj bila bogata, priča Dobrivoje. Imali su mlin. Sjeća se majčine dobrote prema onima koji nisu imali dovoljno i očeve grižnje savjesti što nije pomogao jednom čovjeku.

U Prvom svjetskom ratu

I tek što se oporavio od srpslko-turskog rata počeo je Prvi svjetski rat. Uslijedio je „nakon što je Gavrilo Princip, na Vidovdan 1914. Godine, ubio cara Ferdinanda i caricu Sofiju…“.  Dva starija brata su bila mobilizirana no on je bio još maloljetan no smatrao se spremnim za rat,  ovaj put u obrani protiv Švaba, gdje mu je savjest bila čista, a i otac je bio uz njega. Kupio je i njemu konja kojim je otišao u rat, a u čemu je već imao iskustva. No, jednom je jedva izvukao živu glavu. Zaspao je u slami dok su ostali vojnici otišli. Našao se oči u oči sa njemcima i bio siguran da mu je kraj. No opazio je jarugu u koju se otkotrljao dok su padale mine, čas ispred čas iza njega. Uspio se izvući i dostignuti svoju vojsku. Na pitanje što ga nisu probudili kad su pošli odgovor je bio: „Jesi li ti ratnik, a? Zar treba netko da te budi?“

Sjeća se strašnog pokolja u Ohridu, gde su Bugari zaklali četiristotine pedest učenika koje su sakrivali. U Ohridu i danas postoji groblje gdje su sahranjeni.

Sjeća se umiranja od gladi i tihih riječi na usnama s kojima su mnogi umirali: „kruha, kruha, kruha…“

Tek kada smo se oporavili, priča on, oni koji su vjerovali u Boga počeli su moliti i nadati se spasenju. Govorili su nam da nema spasenja bez iskušenja ni uskrsnuća bez smrti. …

Počeo je i sam govoriti vojnicima o pobjedi i povratku kući, a svećenik ga je upitao – je li on baš siguran da će se vratiti!? Da, odgovorio je. A njegova sigurnost bila je i zbog viđenja, koje je jednom imao i nikad ga nije zaboravio.

Sjeća se, kad je jednom prilikom bio u Africi, da je vidio užasne prizore koji su bili posljedica sifilisa. Tada je zapamtio pukovnike riječi: „Ovoga u Srbiji skoro da i nema,… a ako se Boga ne bojite, bojte se sifilisa“. Sjeća se i pukovnikove lijepe žene, a zbog samog gledanja na nju zaboravljali bi na ono loše i vraćala im se želja za životom, a ljubav prema domovini uspoređuje sa ljubavlju prema lijepoj ženi.

Susret sa monasima, tim neobičnim ljudima

Dobrivoje je vjerovao da je uiteno svako dobro u čovjeku početkom rata. A onda je susreo dvojicu monaha sa Svete Gore. Tada se začudio da postoje takvi ljudi, sa dobrotom i toplinom u očima. U njihovoj prisutnost bilo bi mu toplo oko srca i prisjećao se svoje vizije od prije rata. U tom trenutku je vidio cijeli svoj prošli život i osjećao je kako je Bog stvaran. Kad su odlazili monasi su mu ostavili knjige koje je čitao od jutra do mraka, uz svijetlo svijeće.

Ratovanje s bugarima i zadobivene rane

Dok je jednom bio na straži, dobro se sjeća, bilo je oko jedanast navečer čuo je glas koji mu je rekao: „Bježi Dobrivoje, poginut ćeš!“ Poslušao je glas, istrčao van i upravo zavaljujući tomu glasu – spasio je život. Začula se strašna detonacija od koje je pao i zadobio jak udarac u glavu iako je na glavi imao šljem.

Sjeća se borbi prsa u prsa od koje bi osjećao strah prije nego se krene, ali kad nastane borba nestajao bi u njemu svaki strah. Ginuli su mu prijatelji, poznati, susjedi. I smrt je postala nešto na što se navikavao.

Sve je više uviđao besmisao rata. Shvaćao je da su ti ljudi pslani u rat od strane nekog višeg, ali razloge mu je bilo teško shvatiti.

Priča i kako je jednom, jer je bio dobar strijelac, lako mogao ubiti trojicu Bugara koji su veselo čavrljali. Ali ih je pustio da se napiju vode pa onda gađao puškom u kamen iznad njih. Oni su se brzo uvukli u rov, a on je potom osjetio neku blagost i mir. Bio je danima radostan zbog toga što ih je pustio da žive makar je prekršio vojničko pravilo.

Bugari su ubijali sve više srba. Tražio se dobrovaljac za akciju. Kolebali su se. U tom kolebanju bomba je pala u bunker i petero ih usmrtila. Svi su bili u iščekivanju da Dobrivoje pođe u akciju bacanja bombi na neprijatelja jer je imao ratnog iskustva. Prisjetio se rečenice iz viđenja: „Vratit ćeš se kući izliječen od rana!“ i odvažio se na akciju. Šest bombi koje je ponio bacio je u bugarske rovove, čuo jauke i kuknjavu, ali su ga pri povlačenju neki bugari ipak opazili te je zadobio dosta rana. Eksplozija ga je bacila iza kamena, i tako ga bugari nisu mogli ubiti. Tamo je ostao satima bez svijesti sa mnogim ozljedama. Imao je slomljenu nogu, imao je ranu iznad uha, od eksplozije mu je puknuo bubnjić, imao je ranu od mitraljeza u kuku i geler u plućnom krilu. Gađali su ruku, kad nisu mogli ništa drugo, ali su uspjeli samo jednom, iznad lakta.

Uvečer su po njega došli bolničari i odnijeli. Saznao je kasnije da je uspio uništiti minobacač. U bolnici je čitao svoje knjige koje su mu ponijeli, znajući da mu puno znače. U bolnici je primio tužne vijesti da su mu brata objesili bugari, a oca i sestru tako istukli da im nema nade u ozdravljenje. U njemu se rodio takav bjes i želja da osveti brata pa da juriša na bugare. Zaboravio je na evanđeoske riječi i ljubav prema neprijateljima. Htio je odmah na put, ali ga je vojna bolnica proglasila nesposobnim za borbu. Bilo je to u bolnici u Alžiru.

Kad je dobio dopuštenje da ode, ali u lakše akcije, odmah je tražio bombe. No sjeća se tadašnjeg straha od granata koje su padale posvuda i nije se znalo koje je mjesto sigurno. Svaki tren mogao bi postati krvava prašina. Kad više ne bi znao što bi kleknuo bi i molio svetog Nikolu: “Sveti Nikola, slavo moja, spasi me odavde, molim te. Ako preživim upalit ću ti svijeću, od čistog voska, deset kilograma tešku. Molim te i kunem ti se“. Slagao je, kaže. Upalio je kasnije svijeću, ali manju, jer veću nije našao, a nije imao ni para.

Prepričava i zgodu kada mu je život spasio njegov zapovjednik. Bilo je to u borbi prsa o prsa s jednim bugarinom. Taman kad je mislio da će ga bugarin oboriti na pod i dokrajčiti nožem, pištolj je neki opalio u bugarina… Opis te borbe je daleko strašniji, nego što se to ovdje čini.

Povratak kući iz rata

Kad god je imao priliku čitao je svoje knjige. Jednom je čuo glas: „E sad je došlo vrijeme da ideš kući, Dobrivoje!“ I on je taj glas prihvatio kao nešto najnormalnije. Kako je glas rekao tako je i bilo. Uskoro je otpušten iz vojske i vratio se kući.

Posjetio je oca i sestru u bolnici koji su uskoro umrli. Pokopao je i bratove kosti.

O RATU kaže potom: „Ima nečeg prokletog i nezasitnog u nama ljudima, u onima koji su pobjesnili od bogatstva, nerada, vlasti i slave, a koji zavađaju narode i započinju ratove. Da bi odjednom, brzo riješio probleme i zadovoljio želje za slavom i bogatstvom, čovjek ne misli na svoju ili tuđu muku, ni o mogućnosti osobne propasti i pogiblje. A razlog za rat je lako naći pri ovakvom, ondašnjem i današnjem ustrojstvu države…. „

Pitao se zar će mržnje u bugarima ili nijemcima nestati nakon rata? Sumnjao je u to. Mislio je da zbog te mržnje opet mora doći do rata.

Djevojke

Na povratku u selo imao je 24 godine. Vidio je lijepu ženu, koja ga podsjećala na onu pukovnikovu, ali koja je bila jako ohola. A dosta mu je bilo oholosti. Cijelo njegovo biće, kako piše, težilo je čistoći, iskrenosti i toplini nesebične ljubavi. Ježio se pri susretima s nadmenim pogledima i gadio se njihovih računica koje su bezobzirno isticali iznad ljubavi. Zavolio je jednu takvu. No dogodilo se da se razboljela od tuberkuloze. Pozvala ga je na smrtnom času da mu kaže kako je voljela samo njega i da zna kako će biti svećenik ilii monah. Govorio joj je da i on nju voli te da će se njome oženiti. Jedva se suzdržavao od plača. Takvu bol nije osjećao niti zbog gubitka svojih najbližih. Ona ga je molila da moli za nju i za njenu dušu. Tog dana je umrla.

Mala nećakinja i njeno viđenje

Nakon pokojnog brata ostala je njegova malena kćerkica. Majka joj je umrla pri porođaju. Ona je bila jako bistro dijete, ali i jako tužna. Pitala je često gdje je njena mama. Govorili su joj da je na nebu, ali da će jednom doći. I jednog dana dogodilo se nešto neobjašnjivo. Djevojčica je otišla moliti ispod kruške u vrt. Molila je Isusa i Bogorodicu da joj pošalju mamu. A onda je dotrčala govoreći da je vidjela mamu. Točno je opisala kako izgleda (!). Iako su to drugi brzo zaboravili Dobrivoje je to stalno pamtio.

Poziv

Razmišljao je Dobrivoje o svom pozivu. Što da bude? Seljak, vojnik, neki službenik, svećenik ili monah? Jednom je za plast poklonjenog sijena dobio ključeve od crkve pa je mogao tamo odlaziti na molitvu. Molio je tamo danima i noćima da razazna volju Božju. Molio je svetog Ivana Damaščanskog i sv Atanazija Aleksandrijskog. I molio je da ga prime u jedan samostan.

Jedne noći je tako otišao opet na molitvu. Majka ga je slijedila jer se pitala s kim se on to potajno sastaje. A onda je vidjela kako ulazi u crkvu. On se taman spremao na molitvu kad je začuo lupanje na vratima. Mislio je da remeta koji mu je dao ključeve da se moli. No bila je to majka. Majka je tu vidjela razlog svoje tuge. Obratila se Bogoridici riječima: „… kuku meni ostadoh bez još jednog sina. Ja sam se nadala da će mi on oči zaklopiti kad umrem, a ti mi ga uze!“ On se na to samo našalio.

(…) nastavit će se

Izvor: svetoslavlje.org  – Monah Kalist, 1. dio

Nastavak na: Monah Kalist, 2. dio