BOGOUBOJSTVO – Don Josip Mužić
BOGOUBOJSTVO – To je izraz koji se rijetko kad čuje, koji je u prošlosti bio vezan uz židove kao narod bogoubojica, ali kad malo bolje promotrimo onda vidimo da je to nešto što ima poveznicu sa svima nama jer jasno kad je postao čovjekom onda se učinio i ranjivim, i dostupnim da mu čovjek može nauditi. Tako da se u ovom slučaju kod bogoubojstva misli još konkretnije na ubojstvo Krista.
I to ima veze ne samo sa onim vremenom kad se to dogodilo, nego ima veze sa našim vremenom i sa svakim od nas. Možemo reći da razmišljat da razmišljati o bogoubojstvu da čovjek na neki način to lako otkloni od sebe kao nešto što je zamorno, jer se čovjek želi radovat, a ne tugovati ili ima slične razloge. Svakako, kako vidimo, razmišljati o muci Gospodinovoj, razmatrat o tome to se ostavi za vrijeme korizme, pa onda obavimo i križni put i slično, ali to je nešto što je što je inače današnjem čovjeku odbojno. I možemo reći da smo razvili određeni imunitet ili neosjetljivost na Kristove muke. Sveci su svakodnevno razmatrali muku Gospodnju da im bude jedna škola ljubavi, a nama kao da to ne treba, jer očito da imamo neke druge sadržaje, neke druge ljubavi koji nas ispunjavaju. Sama pokora koja bi čovjeka trebala približiti muci Gospodinovoj je odbojna, a molitva da zavoli pokoru izgleda preopasna. Zašto bi ja molio za tako nešto? Jasno, ako nisam skloni činiti pokoru i osjećam odbojnost, pa sad da molim za tu nakanu da mi Gospodin da snagu i milost da se rado odazivam i činim pokorničke vježbe, evo to je nešto što me dekomodira, što izgledao neprivlačno. Mogu se upitati: imam li makar želju da osjećam bol na svojim grijesima, potrebu da ih okajem na zemlji? Da dam zadovoljštinu? Ako me već ne može motivirati ljubav prema Bogu može li me motivirati strah od kazne, to jest od vječnog prokletstva. I doista, kako vidimo savršeno kajanje uključuje bol nad onim grijesima koji sam učinio. Mi ispovijed odradimo, rečemo ono čega se možemo sjetiti, ali evo da osjetimo bol, to bi nam sigurno bilo ljekovito i spasonosno. Ljekovito jer bi se onda bolje čuvali grijeha, a spasonosno jer bi onda dali zadovoljštinu i kajali već ovdje na zemlji ono zlo što smo učinili. Sveti Franjo Asiški je znao plačući vikati svojim suvremenicima: „Ljubav nije ljubljena!“ I ponavljao se u tome. Ljudi nisu shvaćali koja ljubav, a još manje kako ljubav može biti ne ljubljena. No kako vidimo ta neuzvraćenost je bolna za svece i doista kad gledamo objektivno, to je nešto što ne možemo do kraja razumjeti – zašto je to tako. Zašto se događa, da onima koji su nam najbliži, koji su nam možda najviše učinili dobra u životu, da prema njima ne znamo tu ljubav uzvratiti i da prema njima znamo biti hladni i odbojni i sl. jer se ta ljubav pretpostavlja, naših baka naših majki i slično. I onda je tu se čovjek se na neki način drži drugačije. I današnji čovjek se, možemo reći, nalazi u jednog udaljenosti od Boga kao da je vanzemaljac. I prije će današnji čovjek povjerovati da postoje vanzemaljci nego što će, dakle, istinski povjerovati da Bog postoji i svoj život onda ustrojiti i organizirati prema tome. Ta udaljenost od Boga dolazi iz navezanosti na grijeh i jednostavno se događa da su volja, razum, mašta, osjećaji negdje drugdje, nisu kod Boga. I kad se pitamo zašto je to tako, ima više razloga, ali možda najočitiji razlog su mediji – koji nas bombardiraju svojim sadržajima i koji onda zauzimaju naše misli, stvaraju želje, stvaraju osjećaje, dakle i mi smo onda upravljeni u nekom drugom pravcu. Kad čitamo životopise svetaca i naši suvremenika, onda vidimo da su oni imali jedan poseban senzibilitet za duhovno i za Boga. Ali taj senzibilitet je bio vezan za njihov način života, da su imali jedan način života gdje nisu poznavali medije, npr. djeca u Fatimi nisu imali televiziju, ni radio, ni novine ni ništa, nisu to poznavali. Dakle, oni, kad su imali ukazanje oni su mogli time biti zaokupljeni cijeli dan, mogli su cijeli dan i noć praktički biti uronjeni u Boga. Ništa ih nije rastresalo od toga. Danas je to puno teže. I zato treba veliki napor, prvo da bi čovjek izašao iz onoga negativnoga, a onda tek kad je oslobodio prostor, može onda i to ispunit sa Bogom. To je ono što možemo reći da spada na stanje duše, da u našoj duši vlada jedna rastresenost, odbojnost, ne privlačnost prema Bogu, prema Križu, konkretno prema muci.
S druge strane, znamo da je Krist Spasitelj i to ne spasitelj, samo općenito, nego Spasitelj konkretno, moj Spasitelj. Dakle, jedino se po njemu čovjek može spasiti i to ne bilo koji čovjek nego i ja. On me je osobno otkupio od mojih grijeha. I svaki put kada smrtno sagriješim ja se odjeljujem od njega i zavrijeđujem pakao. Dakle, svaki put je to u kontekstu jednog osobnog odnosa s Bogom. Svaki put kad se pokajem i ispovjedim, On mi oprašta tako da primjenjuje svoju muku na me, pere me u svojoj krvi. To je ono što, kako vidimo, Isus je otkupio čovjeka, ako je mene otkupio, nije me otkupio, a mogao je otkupiti i cijelo čovječanstvo sa jednom kapi svoje krvi. Nije me otkupio sa jednom kapljicom svoje krv nego je prolio svu svoju krv. Dakle, sva Njegova krv je prolivena za spasenje ljudi, ali možemo još reći da kako se radi o tome da je on Bog, da je On učinio i da je sva njegova muka dana za mene, za moje otkupljenje. I zato je to nešto osobno i zato sa smrtnim grijehom, kako vidimo, ne samo da raskidam vezu s Njim nego uzrokujem, uprisutnjujem, aktualiziram Njegovu muku. I s druge strane kad se pomirujem s njime, to se događa preko primjene te njegove ruke na mene osobno. Mi znamo da pretvorba za vrijeme mise uprisutnjuje muku i smrt Gospodinovu. Taj čin bogoubojstva dogodio se jedanput, prije 2000 godina, ali se on obnavlja na oltaru. Taj se isti čin uprisutnjuje i postaje prisutan pred nama i zato se misa zove – žrtva. Ne samo uspomena na posljednju večeru nego ona, prije svega žrtva i u posljednjoj večeri u konačnici dogodilo se anticipiranje te iste žrtve. Ista je žrtva na oltaru i Kalvariji. Nije to neka druga žrtva, nego ono što se dogodilo na Kalvariji uprisutnjuje se na oltaru.
Kako Isus nije samo čovjek nego i Bog onda i Njegova muka i smrt koja se dogodila jednom nije ograničena vremenom i prostorom. Dakle, Boga se ne može ograničiti. Našim kategorijama, u kojima mi živimo, dimenzijama vremena i prostora. Bog je neograničen, u Bogu nema protoka vremena, dakle, nego je u Bogu sve sadašnjost. Tako da se u svakoj valjanoj svetoj misi, u svakom pojedinačnom smrtnom grijehu događa ta muka Gospodinova i njena učinkovitost se primjenjuje u svakom pomirenju s Bogom. Dakle, to je nešto što danas kad ljudi ne paze na smrtne grijehe, to je nešto što ima masovnu upotrebu. Koliko smo se puta ispovjedili da smo bili u smrtnom grijehu? Svakim smrtnim grijehom mi smo postajali bogoubojice i svakim pomirenjem istinskim u ispovijedi mi smo primjenjivali njegovo pomirenje, njegovu muku na sebe.
Katekizam u broju 598 kaže:
„Crkva u učiteljstvu svoje vjere i u svjedočenju svojih svetaca nije nikad zaboravila ovu istinu da su grešnici bili uzročnici, počinitelji svih muka što ih je Krist pretrpio.“
Dakle, uzročnici njegove muke nisu bili samo ti krvnici koji su bili nazočni tada i koji su, dakle, živjeli u Njegovom vremenu i bili tu tada na Golgoti. Nego su to svi grešnici od početka do kraja ljudske povijesti. Osni su, dakle, svaki ponaosob, uzročnik svih Isusovih muka koje je On pretrpio. Prema tome ta njegova muka je vezana sa mnom osobno, ne samo kod opraštanja grijeha, nego je vezana i kod samog događanja muke, jer sam ja onaj koji je to izazvao, ja sam onaj, jedan od tih krvnika koji je, dakle, jednostavno to proveo.
Postati jedan od njegovih krvnika, ne samo kao daleki ili bliski uzročnik, što se uvijek može pokušati opravdati, nego postati jedan od njegovih krvnika kao izravni počinitelj, kao onaj koji mu zabada čavle, koji mu probada bok, koji ga bičuje i slično, dakle, to znači posvjestiti do kraja da sam ja okaljao ruke bogoubojstvom.
Katekizam nastavlja i kaže: „uzimajući u obzir to da naši grijesi vrijeđaju samoga Krista Crkva ne oklijeva pripisivati kršćanima najtežu odgovornost Isusovoj muci, odgovornost kojom su oni prečesto opterećivali jedino židove. Nesumnjivo je da su židovi bili glavni krivci Isusove muke u vremenu kad je Isus razapet. I s te strane, oni su također ubojice. Međutim, kad mi znamo da je uzrok Isusove muke grijeh, onda se to tiče svakog grešnika, pa se tako tiče i mene. Prema tome ne možemo se izvlačit na židove i tako oprati svoje ruke i otkloni to od sebe, svoju odgovornost, nego je važno da mi to prihvatimo i da budemo svjesni da to ima veze sa mnom osobno.
Mojim grijehom ja se osobno dižem protiv Njega. Isus se u Evanđelju poistovjećuje s našim bližnjima i poistovjećuje se sa kršćanima. I kaže: „Što učinite nekome od ovih najmanjih meni ste učinili!“ i Pavlu koji proganja kršćane on kaže osobno: „Pavle Pavle, zašto me progoniš?“
Dakle, grijeh je osobni grijeh, osobno je uvreda Kristu i ako je smrtni grijeh, dakle nanošenje smrtnih muka. Mali grijesi su uvreda Boga, a veliki mučenje i ubijanje Boga.
Katekizam kaže, na drugom mjestu: „Grijeh je uvreda nanesena Bogu. Psalam govori: „Tebi, samom Tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom.“
Znači, grijeh se prije svega događa odnosu prema Bogu, a onda su izvedenice da grijeh čini zlo bližnjemu, da grijehom činimo zlo i samima sebi. No prvo je da grijehom vrijeđamo Boga.
Zloća jednog grijeha, kaže sveti Toma, mjeri se prema osobi koju je prima i osobi koja je učini. Ako mi znamo da smo mi u odnosu s Bogom jedno obično stvorenje, a Bog je Stvoritelj, da smo da je Bog neizmjeran, a mi smo sićušni i neznatni. Ako tako razmišljamo: da se takav jedan stvor ustaje protiv Boga, onda vidimo da je to nešto što jednostavno ne stoji, što je ureda s kojim se može usporediti ni jedna druga.
Katekizam kaže u istom broju: „Krivce te krivnje moramo vidjeti u onima koji nastavljaju opet padati u svoje grijehe. Budući da su naši grijesi učinili, da Gospodin naš Isus Krist podnese muku križa, oni koji uranjaju u nerede i zlo zasigurno koliko je do njih iznova u samima sebi razapinju i ruže Sina Božjega.“ Sad još Crkva približava još bliže i kaže: ne samo da smrtnim grijehom postaješ bogoubojica, nego se to događa u tvojoj duši. Kao što Isusa primamo u euharistiji, primamo njegovo čovještvo i njegovo božanstvo, tako isto u duši koja je u milosti Bog prebiva, a u duši koja čini smrtni grijeh – tu se događa razapinjanje i ruženje Sina Božjega. Nisu ga samo razapeli nego su se iživljavali na razne načine da su mu se izrugivali i između ostalog govorili: „Ako si Sin Božji, siđi s križa!“
Sve se to događa, znači u nama, u našoj duši je onaj koji je. Bog je onaj koji obuhvaća cijeli svemir univerzum, ali Bog onaj koji obuhvaća i onaj mikrokozmos i koji je u onoj najsićušnijoj stanici našeg bića, prisutan svojom moći, dakle svojom milošću.
Duša je jedna duhovna stvarnost i mi to sebi prikazujemo na razne grafičke načine, posebno evo smještajući dušu u srce. Međutim, duša oživljuje cijelo tijelo i to je samo jedan figurativni pojam, ali u tom duhovnom dijelu našeg bića, koji je neuhvatljiv, u konačnici koja živi, kako znamo, i poslije smrti, neovisno od materije. Evo tu se događa i ova duhovna stvarnost da kako kaže Katekizam: Iznova u samima sebi razapinjemo i ružimo Sina Božjega teškim grijehom.
I kad gledamo koliko su puta počinili teški grijeh u životu, onda – toliko smo puta doveli Isusa na Kalvariju, da prođe križni put da prođe cijelu muku i da umre.
Crkva uči da u duši koja je u milosti obitava sam Bog i to nalazi iskustvenu potvrdu u životima mnogih mistika kao što je sveta Tereza Avilska koja govori o zamku duše, ona opisuje slikovito razne odaje duše i cijeli jedan dvorac gradi. I na taj način približava koliko može biti bogat taj nutarnji odnos s Bogom, koliko je on neizmjeran toliko on može proširiti i ispuniti dušu.
Možemo zamisliti koja se tragedija događa u suprotnom slučaju kad čovjek teško sagriješi. On tada raskida s Bogom, istjeruje ga iz svoje kuće, iz svoje duše, kao što se događa kod rastave braka, onda šta, onda je rastava od stola i postelje i onda se jednog tjera iz kuće, ili muž ženu ili žena muža, svakako dakle, nisu više skupa. I otvara se prostor sad nečemu drugome. U slučaju razvoda braka, rastave, ostavlja se prostor nekim novima, muškarcima i ženama koji neće biti zakoniti muževi i žene i onda će se živjeti u preljubu, u konkubinatu, a u slučaju kad mi istjeramo Boga iz svoje duše smrtnim grijehom mi otvaramo prostor, dakle zloduhu i zato se događa da zloduh tu priliku koristi i onda naša duša se ispunja nekim sasvim protivnim duhovnim sadržajem, stvarnostima, koje onda čine da ljudi… nešto od toga možemo vidjeti na izvanka – kad su ljudi nezadovoljni, frustrirani, bjesni, puni mržnje, sikći i slično. To se često puta ne može objasniti samo ljudskim okolnostima, nego vidimo se tu stvarno nalazi prisutnost Zlog Duha.
Nedavno je u Njemačkoj u jednom gradu je bio skup ljudi – pasa, znači ljudi koji se smatraju da su oni – psi i onda su oni imali zajedničku manifestaciju. Skupilo ih se nekoliko stotina. To je ono što nam pokazuje da ta degradacija čovjeka može ići u nedogled. Nema jednostavno kraja. Sotona tu ima ogromnu maštu i kreaciju i stalno izmišlja nove stvari kako može ponizit čovjeka. Danas vi možete napravit pobačaj na sve moguće načine sa znanjem i bez znanja roditelja i to je ono tzv. pravo, a s druge strane vidimo da ono što je moralno da se to gleda sa podozrenjem i često se zabranjuje. Danas vi možete prošetat dva ljudska bića kao da su psi, i nitko vam ništa ne može reći, a ako organizirate jednu procesiju kroz grad jer ako organizirate neki vjerski događaj to će izazvati protiv mržnju i sjetite se samo kakvo protivljenje izaziva molitva na trgovima! Takvo protivljenje ne izaziva ova manifestacija ljudi pasa niti šetanje ljudi kroz grad kao da su psi – to je nešto što se smatra da treba tolerirati različitost koju treba prihvatiti. Tako kad čovjek otvori prostor zloduhu u svojoj duši sotona tu ne miruje nego stavlja čovjeka potpuno u svoje ropstvo. Ovdje vidimo u ovom citatu iz Katekizam također da Crkva na temelju Svetog Pisma naučava da se u smrtnom grijehu čovjek razapinje i izruguje se Kristu baš kao i njegovi krvnici prije 2000 godina.
To je nešto što Crkva nalazi uporište u Svetom Pismu, konkretno Hebrejima 6,6 kad Pavao kaže: „Svatko tko ponovno počini smrtni grijeh, kaže Pavao, ponovno razapinje Sina Božjega i ruglu ga izvrgava. To da smrtnim grijehom ponovo razapinjemo Sina Božjega to se tiče mene osobno i ja kad počinim smrtni grijeh to činim i ta radnja se upristunjuje u samoj duši grešnika. I kao što se na oltaru događa da se uprisutnjuje žrtva sa Kalvarije, tako se kod smrtnog grijeha događa da se u mojoj duši upristunjuje razapinjanje Sina Božjega.
I dalje kaže Katekizam, u istom broju 598. „I treba priznati da je u tom slučaju naš vlastiti grijeh veći nego grijeh židova jer oni po svjedočanstvu apostola: „da su upoznali Kralja slave nikad ga ne bi bili razapeli. Mi, naprotiv, ispovijedamo da ga poznajemo i kad ga niječemo svojim činima, na neki način stavljamo na nj svoje nasilničke ruke.“
To poznavanje, ta pripadnost Kristu čini da mi imamo daleko veću odgovornost od onih koji ga ne poznaju.
Ruke mučitelja postaju tako i naše ruke koje čine zločin prema Bogu. Kao što svećenik prilikom misne žrtve djeluje u osobi Krista, „In persona Christi“, tako mi u teškom grijehu djelujemo u osobi njegovih zlostavljača, poistovjećujemo se s njima i evo mi smo oni egzekutori muke. Sveti Franjo stoga veli: i nisu ga razapeli zli dusi, raspeo si ga ti s njima i još ga razapinješ, uživajući u porocima i grijesima.
Dakle, to je moja osobna odgovornost, moj osobni čin. Zlodusi su pali jednom zauvijek i Bogu ne mogu ništa. Za nauditi služe se ljudima, koje zavode, nadahnjuju i potiču na grijeh. Želeći ih strovaliti u vječnu propast. Ljudske ruke su razapele Gospodina i kod svakog smrtnog grijeha ja ponovo postajem zločinac koji se iživljava nad Bogočovjekom.
I jasno, dolazimo tu do logičnog zaključka da Crkva na življenom primjeru svetaca zaključuje da je bolje umrijeti nego li smrtno sagriješiti. Kad mi to čujemo iz usta svetaca da je bolje umrijeti nego smrtno sagriješiti onda je to nama nepojmljivo, mi smo se navikli na smrtni grijeh da je to nešto sasvim normalno, ako idem na ispovijed moram imat neki smrtni grijeh, jer evo one male grijehe mogu likvidirat u pokorničkom činu, na početku mise. Nama to zvuči grozno da je bolje umrijeti nego li smrtno sagriješiti jer ovaj život nam je toliko privlačan, njega se čvrsto držimo, jer onaj zagrobni život držimo sa rezervom, i možda i dvojimo da li će on bit izgledan, i onda ajmo mi u međuvremenu ajmo mi u ovom uživat koliko možemo .
Čak nam je u ispovijedi teško reći: „Čvrsto odlučujem da više neću griješiti!“
Više puta bi se znalo dogoditi da čovjek dođe i u ispovijedi kaže: „Ja ne mogu to reći da čvrsto odlučujem da više neću griješiti, ja znam da ću sagriješiti.“ I nije spremna učinit sve od sebe, do kraja se založit, potrudit da to više ne čini, i onda okoliša. Ako je čovjek osuđen za ubojstvo i odležao 10, 15 godina robije – neće mu pasti na pamet da ponovo takvo nešto učini. Ovaj Pušić koji je bio osuđen zbog smrti kad su oteli avion, kao hrvatski migranti gdje je nastradao jedan policajac onda ga je Amerika osudila na 30 godina robije. On je odležao 33 godine. To je maksimalna kazna. Za jedno ubojstvo. A danas se zna dogodit da vam dođe žena koja je napravila 7 ili 8 pobačaja ko ništa, to je ono što zna, a ono što se dogodilo preko spirale ili pilule ‘dan poslije’, o tome nema spomena. Ali evo, to kao da se ne smatra ništa posebno. Muškarci se uopće ne sjete da su nagovarali, uvjetovali, ucjenjivali ženu curu da pobaci. Uopće to ne ispovijedaju, trebate ih posebno pitati, ako ispovjede da su imali curu i živjeli nevjenčano pa pitati ih takvo nešto da se sjete. Evo nama je ubojstvo postalo normalna stvar, ne samo djece, sad se to primjenjuje na stare – eutanazija, potpomognuta smrt i sl. ali evo to ima sve veću primjenu.
Kod ovoga „čvrsto odlučujem“ smeta nam pridjev čvrsto, smeta nam odluka, smeta nam konačnost, pa to onda to razvodnjavamo i kažemo: Nastojat ću ne griješti – jer to više odgovara istini. Kad kažemo tako „nastojat ću“ – to je prilično neodređeno, apstraktno i od toga se lako može odstupiti.
Jednom sam našao u Italiji alternativu umjesto da kažu: Čvrsto odlučujem da više neću griješiti – oni kažu: Molimo tvoj oprost o dobri Isuse, molim tvoj oprost, smiluj se Isuse!
To je nešto što možemo reći da uključuje i ovo drugo ali se može potpuno relativizirat čin kajanja, može se potpuno izbacit odluka, i može od ozbiljnosti ispovijedi ne ostati više ništa.
Svijest neprikladnosti u kojoj se nalazimo, svijest sraza između grijeha i milosti neka nam bude poticaj da makar dođemo do toga da Gospodina možemo moliti:
-Gospodine, utisni križ svoje ljubavi u moje srce!
Da to ne bude ljubav ona osjetilna, osjećajna, ljubav mašte, nego da to bude ljubav u znaku križa, koja će bit prava istinska ljubav koja će me mijenjat i učinit da dođem do svetosti već na ovoj zemlji. Amen.
