BOGORODICA

 

To je, možemo reći, prva istina vjere od koje se krenulo da bi se upoznavat otajstvo Marije. 431. Godine, na općem saboru u Efezu – protivno Nestoriju koji je nijekao božansko materinstvo BDM – svečano je proglašena istina vjere da je Gospa BOGORODICA (– THEOTOKOS -), a ne samo Kristoroica. Mogli bi reći – u čemu je bit? Roditi Krista ili Boga, ista je stvar? No, Isusa Krista može se gledati samo kao čovjeka, kao što mnogi čine i danas, … priznaju da je povijesna osoba, ali ne vjeruju da je Bog.

(Naši komunisti su pokušali zanijekati povjesnost, na kraju su se predali pred činjenicama, ali onda ako je povijesna osoba, onda je za njih samo čovjek.) Ali… za neke može bit mudrac, za neke učitelj, za neke neuspjeli revolucinar, ali su sve to ljudske interpretacije, ljudska tumačenja koja u njemu vide samo čovjeka, a ne i Boga. Tu je razlika između kršćanina i ne kršćanina. Jasno je da je on kao Bog postojao od vječnosti. To je nedvojbeno. A s druge strane, kao čovjek čovjek je u vremenu – u određenom trenutku, prije 2000 godina uzeo ljudsku narav i u trenutku začeća postao i čovjekom!

Od tada su tu dvije naravi: božanska i ljudska, a u jednoj osobi. Koga je Marija nosila u svom krilu, koga je porodila i kasnije podizala i odgajala, uvijek je jedno te ista osoba. Osoba koja ima božansku i ljudsku narav. PRAVI BOG I PRAVI ČOVJEK.

Pošto je nekima bilo nezamislivo da se Bog može tako umanjiti, da može proći kroz rađanje, da može doći u utrobu jedne žene bez obziro koliko čista i sveta, da može učiti sve od početka, podložnosti roditeljima, to je išlo protiv veličine Božje. Oni su onda razvodnili i Isusovo božanstvo i čovještvo. … onda I onda dolaze do zaključka: „Bog je tu samo prividno čovjek“. A onda je prividno i patio. Onda je sve to bilo kao predstava. Jasno da tako onda podijelimo osobu i od Isusa učinimo dvije osobe, odvojimo jednu narav od druge i nastaju problemi.

Ljudi sude po sebi. Što ja ne bi mogao učinit? Puno toga mi ne bi mogli učinit! Teško je i za jednu malu stvar tražiti oproštenje i reći – kriv sam. A da ne govorimo o drugim stvarima. Kad zamislimo da možemo postat stari i nemoćni, da ovisimo o drugima, da drugi o nama vode računa, kao o maloj djeci, da nam mjenjaju pelene, to se protivi našem ponosu, to nam teško pada. Straši nas. Gledajući iz ljudske perspektive može se ne prihvatitii tu Božju ludost. Da se Bog može toliko ponizit da bi se nama približio. Radi čega? Iz ljubavi. Jer nas želi otkupiti ne samo krvlju i smrću nego i svojim suzama, mukama odrastanja, u svemu onom ljudskom što i mi prolazimo.

Zato za  prihvaćanje Krista kao Boga treba ne samo vjera nego i  poniznost. Inače se ne može prihvatiti da je Bog učinio stvari onako kako je učinio. To je u konačnici otajstvo ljubavi. Božje ljubavi, koja neizmjerno nadvisuje ovu ljudsku. Ljudska ljubav upoznaje nas, daje iskustvo kakva bi mogla biti Božja ljubav. Doista, ljudi puno stvari čine jer žele sebi ugoditi, da ostave uspjeh, da se ljudi dive, da se osjećaju velikima u svojim očima, ali također ljudi čine i puno stvari iz ljubavi.

U jednoj obitelji gdje se supružnici ljube i gdje postoji ljubav prema Bogu vidimo da tu nestaje egoizam, živi se ljubav, uza sve poteškoće. Kada se ljubav svede na neku ‘genitalnu gimnastiku’ to nema sveze s onim što je stvarno ljubav. Puno je teže doći do toga a se povežu srca, da se sjedine duše, nego do tjelesnog sjedinjenja. To normalnom muškarcu ni ženi ne predstavlja problem. Ono drugo je zahtjevno. Mi živimo u vremenu koje ODBACUJE KRIŽ, odbacuje ŽRTVU, i onda je LJUBAV svedena na karikaturu..

 Kad kažemo da je Marija Bogorodica onda mislimo na to da je rodila ne samo čovjeka, nego i BOGA. Isus kao Bog je od vječnosti, ali je prošao devet mjeseci u majčinoj utrobi i cijeli život od 33 godine. On je Bogočovjek, a njegova majka je Bogorodica.

To je možemo reći prva istina o Mariji – na temelju koje se obranila istina o Kristu. U jednoj osobi dvije naravi –  božanska i ljudska.

Za ovo proglašenje je presudna vjera običnog puka koji je od početka častio Gospu. Primjenom načela „Lex orandi – lex…“ („ono što se moli/što se štuje, to se onda i vjeruje/postaje zakon vjerovanja“)…

Tako recimo kad se nekog proglašava svetim – Crkva gleda postoji li štovanje prema tom svecu. Kod Alojzija Stepinca sve je spremno za proglašenje svetim. Protivštine korz koje prolazi kauza iako je sve prikupljeno, opet su za dobro jer se događa da se više širi pobožnost prema Stepincu. To nam je bliži, više ga štujemo. To isunja taj smisao. Sveci se proglašavaju da se proširi štovanje, stave drugima za uzor. Jer što bi se nekog proglašavalo svecem, a da ga nitko za njega ne zna i ne štuje?

Crkva uvijek osluškuje Božji puk. Zna da u postoji onaj osjet vjere. „Osjet vjere“ nadmaši mudrovanje mudraca, admudrivanja teologa i pogodi ono što je bitno. Tako i kod štovanja Gospe. Oni su osjećali da je to bit i iz toga je došlo do proglašenja istine o Gospi.

Čak i stvorenje može biti dostojno štovanja. Mariju štujemo jer je nositeljica, roditeljica Boga. Ona ga je nosila u utrobi, porodila, podizala – to je razlog zašto je štujemo.

Kad to povežeo sa svecima, štujemo ih zato jer u njima prebiva Bog, donose Boga, jer vidimo Boga na djelu. Protestanti žele ukloniti ukloniti štovanje Boga i svetaca kao da to umanjuje vjeru u Krista.

II Vatikanski sabor:

„Djevica Marija koja je po anđeovu navještenju primila u srce i u tijelo Božju Riječ (- primjetimo da se navodi najprije u srcu, pa tek onda u tijelu) – donijela je Život (pisano velikim slovom)… priznaje se i časti kao prava Majka Boga i Spasitelja. Ovdje se evo stavlja opet ova prva dogma o Gospi.

Na uzvišen način otkupljena… i s njim sjedinjena tijesnom i nerazriješivom vezom odlikovana je velikom ulogom i dostojanstvom,a to je Majka Božega Sina, …kći oca i svetište Duha Svetoga. Sve druge istine o Gospi su s ovom povezane.  …“ … Nadvisuje sve druge stvorove, nebeske i zemaljske (nadvisuje sve ljude i anđele. Ona je kraljica anđela neba i zemlje…

Hrvatski narodni vladari

još u 9 i 10 stoljeću iskazuju posebno štovanje i to u službenoj formi označavanja godina. Tako natpis na ckrvi u gornjem muću posvećenoj Gospi kaže – „Za vrijeme kneza Branimira, godine 888 otkako je Krist uzeo svoje sveto tijelo od svete Djevice“. Tu se ne broje godine samo od Krista, već od utjelovljenja. I navodi se Gospa uz krista.

Kinezi broje godine od začeća (!) i to odgovara istini. I ovo odgovara stvarnosti. Od začeća imamo ljudsko stvorenje.

Ova forma označavanja godina odgovara istini povijesti spasenja.  „Od kad je on uzeo tijelo do svete Djevice…“ – od tada se broje godine.

Tako u povelji kneza Mutimira 892 godine. „… godine 892 – otkako je Krist uzeo tijelo od svete Djevice“

(…………..) jedinstvena pojava u katoličkom svijetu i naš posebni doprinos u čašćenju Gospe. Gospa je aktivno uključena od početka, od začeća pa dalje.

Naš veliki mariolog, Lovro Krizogon, Splićanin, govori o Gospinom rodbinstvu s Bogom.

Rodbinski odnos s Bogom

i zato poseban odnos prema svim stvorenjima. Gospa je u drugčijem odnosu s Bogom jer ima isto tijelo i istu krv. Gospa je više majka nego ostale majke, jer Isusu dala svu ljudsku narav. Ostali primaju narav ljudsku od oca i majke. On samo od Marije.  S Isusom se potpuno slagala u volji i ljubavi.

Gospa je Bogorodica, … to uključuje i poseban odnos prema trima božanskim osobama. Takav odnos nemaju ni anđeli. Ona zauzima srdišnje mjesto u povijesti spasenja i ima svoje mjesto u svim Božjim djelima. Isus je kamen temeljac a Marija prva koja ima udio u njegovu dostojanstvu i svopćoj uzročnosti.

… Bog sve vodi… drži nas u životu… Providnost –…  On piše i krivim crtama. Tu Marija ima svoj udio, to joj pripada na poseban način jer je po Božjoj odluci s njim najuže povezana. Krvno i milosno. I to joj pripada zato jer ona sama postiže savršenost i milost koju obično stvorenje ne može dobit. Stoga čašćenje Marije, Stepinac kaže, proizlazi iz njenog majčinstva. Nije redovito majčinstvo već posebno, duhovno, po vjeri. Iz toga dolazi do čašćenja Gospe.

Prvi razlog čašćenja marije je jer je Majka Božja. A Boga smo dužni ljubiti svim srcem, svom dušom i svom mišlju svojom.  A može i se (pita li st) koji istinski ljubi Boga svoga ne ljubiti Majku Božju ljubiti više nego li svece. Je sva čast koja se daje njoj ide konačno bogu koji ju je uzvisio nad sva stvorenja. Kroz cijelu povijest Crkve nećemo naći ni jednog sveca koji ne bi bio iskreni štovatelj Marijin i obratno – jer nisu  što su više štovali Mariju više su rasli u kršćanskom savršenstvu jer njoj nije ništa na srcu kao slava Božja i napredak duša. Pravi kriterij pobožnosti: Vodi li nas to bliže Bogu ili ne?

Ona nije samo Majka Božja nego i naša Majka.

Na drvu križa – utemeljenje uzimanja Marije za Majku. U ovim najvažnijim trenucima daje nam svoju majku za našu majku. … … …

 Krist je preko Marije došao na svijet i u ljudska srca. Silno bogatsvo je u njoj. Ona je stvorenje, a ne Bog. Ali ako ju je Bog tako silno uzvisio da ju je učinio majkom svoga sina onda je i mi moramo častiti i njeno ime izgovaramo sa strahopoštovanjem. Ona je (kaže AS) najveće čudo u redu naravi, milosti slave….“ ne može imati Boga za oca koji nema Mariju za majku. „

Pobožnost prema Gospi treba gledat kao bogatstvo. U našem narodu je ta pobožnost proširena… Ljudi idu na hodočašća. To je sraslo s nama. To je ono što nam je sačuvalo vjeru. Marija nas je vodila Bogu. Ta djetinja pobožnost treba postati zrela vjera da je prihvatimo razumom i da je znamo štitit

i dati razloge svoje vjere i svoje ljubavi prema Gospi…

(duhovne vježbe siječanj 2019, voditelj don Josip Mužić, bilješke MG)