MARIJA – MAJKA & Marijanska pobožnost u našem narodu

gospa trsatskaGospa je Majka Crkve. Iz toga onda proizlazi da je i naša Majka. Ima jedna zgoda iz Trsatskoga svetišta. Prije je bio običaj da se bilježe čuda vezana uz svetišta pa se tako zabilježilo i sljedeće čudo. U jednom nevremenu e brod prevrnuo i svi koji su bili u čamcu su se utopili. Među vjernicima je bio i jedan redovnik kojeg su nakon nekoliko dana našli mrtvog na dnu mora, oko 10 m od obale, i to u klečećem položaju (!), a licem upravljenim prema Gospinu svetištu. Taj redovnik je već za vrijeme života bio na glasu svetosti, a vidimo da i taj njegov položaj pokazuje pobožnost  i ljubav prema Majci Božjoj. Kasnije su njegovo tijelo prenosili i našli su ga neraspadnuto (!). I to je jedan od dokaza da je bio svet. Ko zna koliko ima takvih svetaca u nebu koji nisu poznati ni priznati, kanonizirani, ali su pred Bogom veliki. Takvih svetaca, koji nisu kanonizirani, ima u nebu puno i zagovaraju za nas. U ovom slučaju vidimo da je njega je obilježila baš ta pobožnost prema Majci Božjoj, osjećaj sinovstva prema Mariji.

Lovre Krizogon pokazuje da je Marija svojim bogomajčinstvom zadužila sva stvorenja. Bogorodica je rodivši Vječnu Riječ – Krista – … ljudsku narav uzdigla na uzvišeno dostojanstvo (hipostatsko sjedinjenje) Sve stvoreno se sjedinilo s Bogom. Tim je dala toliku savršenost i plemenitost … Vidimo da imamo nešto zajedničko sa drugim stvorenjima. Imamo sa životinjama zajedničko da imamo život osjetila, od biljaka imamo onaj vegetetativni život, (zato se i kaže kad čovjek završi u komu da vegetira), …Dio smo ovog stvorenja.  Čovjek je vrhunac stvaranja na zemlji. I može sva stvorenja povući u propast,  a može ih privest tome da se proslavi Bog.

Aleksa-Benigar

Marija na poseban način sudjeluje u našem spasenju. Benigar kaže: Od časa kad je izrekla svoj „Neka mi bude!“  zajedno je s Kristom, otajstvenom Glavom, začela i sve nas, njegovo Tijelo, i postala naša Majka. Mi kažemo da je Crkva Mistično Tijelo Kristovo. Krist je Glava, mi smo tu udovi, a to se dogodilo preko Marije.

S punim se pravom može kazati, kaže on, da je noseći Spasitelja Svijeta, u svom prečistom krilu nosila i sve nas kojih je život uklopljen u život njezina Sina. Tada je već započelo naše otkupljenje i Marija je u njemu sudjelovala – noseći Krista nosila je i nas. Ona nas je sve rodila za život milosti, nastavlja on, po zaslugama svoga Sina Isusa Krista, da i po Njezinim zaslugama koje su bile sjedinjene s Isusovim zaslugama. Znači – začela nas je s Kristom, nosila nas je s Kristom i rodila nas je s Kristom.

I njena suradnja s Isusom ide dalje. Isus nas je otkupio i time dovršio svoje poslanje u boli, kaže Benigar. Ako je on Čovjek boli, koji je sebe lišio svih odlika da bi mogao trpjeti – Marija nas je isto tako suotkupila trpeći neizrecive boli, uronjena u otajstvo Isusova lišenja.  Isus se lišio svega da nama donese otkupljenje.

Pod križem njenog Sina počinje novo poslanje Marijina nadnaravnog materinstva sviju živih koji u onom času dobiše mogućnost da budu preporođeni na nadnaravni život i da ih vječni Otac posini… Pravi Božji Sin je Isus. Mi smo, po Isusu, posinjena djeca Božja. (…)  Kao što se rađamo u boli naše majke, tako možemo reći da i u ovom drugom rađanju, spasavanju naših duša, Marija prolazi nešto od onoga što je prolazila pod Kristovim križem.

alojzijeKardinal Stepinac u svojoj oporuci oko 1957. god piše:  Težak bi bio život jedne obitelji kad ne bi bilo majke. Crkva je velika Božja obitelj. Bog je u toj svojoj obitelji dao Majku tj Blaženu Djevicu Mariju, Majku Božju i Majku sviju nas. Dragi moji vjernici, naši su oci i pradjedovi posvuda u našoj Domovini gradili crkve posvećene Presvetoj Djevici. Njezina je sveta prilika časno stajala kao uresna zastava naših pređa kad su odlazili vojevati „za krst časni i slobodu zlatnu“. …  usvojio običaj da se borimo pod Marijinim stijegom. (…)

Stepinac nastavlja: Pred Njezinim oltarima na koljenima su padali pobožnici i raskajani grešnici moleći od Gospodina oproštenje grijeha, po zagovoru one koja je utočište grešnika.

Koliko se duša tako spasilo jer su se utekli Gospi;  to je bila slamka koja ih jer ih je vratila Bogu. U nju su polagali pouzdanje naši pređi u svim teškim časovima svoga osobnoga života i narodnoga života. Nastavljajte svijetlu predaju naših otaca. Na to nas uostalom potiču vrhovni pastiri svete Crkve. Ako iskrenom  i trajnom ljubavlju budete štovali i ljubili Majku Božju i na vama će se obistiniti ono što je prorok : „Tko časti svoju majku sličan je onom tko sakuplja blago!“

Mi zaboravaljamo da smo svjedoci čuda, i u osobnom i u zajedničkom životu. Oni koji su stariji i sjećaju se Domovinskog rata vrlo dobro znaju da nas tu nije spasila politika, ljudske, vojne sposobnosti nego smo bili potpuno obezglavljeni i ono što nas je spasilo je – čudo Božje. Do tog čuda je došlo preko našeg obraćanja Gospi. Ljudi su spontano, stavljali krunicu oko vrata, da ih Gospa zaštiti. Neki kažu da je to praznovjerje i sl. To nije praznovjerje. Njihova vjera nije izgrađena, nije razvijena. Ko i malo dijete kad traži ruku majke, krilo majke, i oni su tražili svoju Nebesku Majku. Bilo je onih koji su molili, i puno molili. Bilo je onih koji su otišli na hodočašće, kao npr. Ivica Reljković, koji je odlučio ići na put od Zagreba preko Krajine koja je bila okupirana, pa do Međugorja. Uhvatili su ga. Bio je u zarobljeništvu u Krajini i proveo je tu nekoliko mjeseci. Na kraju su ga pustili. Ljudi su se pokazivali u različitim izdanjima, ovisno o tome kolika je bila njihova vjera. Bilo je ljudi koji su molili intezivno, bilo je onih koji su se okupljali na molitvu na trgovima. Osječki radio je emitirao program za branitelje i onda je po noći između zabavnih pjesama zabavnih i domoljubnih, emitirana krunica. I to je bilo neko sudjelovanje i doprinos u ratu. Koliko se ljudi zavjetovalo da će ići nakon rata, hodočastiti Gospi. Župnik Velike Gorice je tada započeo pješke hodočašće iz Velike Gorice u Mariju Bistricu. I pokazivala su se mnoga očitovanja ljubavi prema Gospi. Bog je vidio vapaj svoga naroda. I mi smo pobjednička strana u ovom ratu unatoč tome što nam nameću razne osjećaje krivice, iz Drugog svjetskog rata i sl., umanjuju naše dostojanstvo, ubijaju ponos i sl. ali do nas je da vidimo ono veliko što se dogodilo u našem narodu i da Bogu na tome zahvaljujemo i da zahvaljujemo Majci Božjoj.

VOJNIK GOSPA

„Tko časti svoju Maju sličan je onom tko sakuplja blago!“ – ne samo da se treba ne stidit pokazat pobožnost prema Gospi, nego se i ponosit s time.

Dok je Ivan Merz bio student njega se toliko dojmilo što je vidio vojnike koji su prolazili pokraj jedne crkve, a bilo ih je nekoliko, i kad su došli do crkve klekli su i poklonili se Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu. Nisu  mogli uć u crkvu, ali su pred svima klekli i na taj način se poklonili. To je vjera običnog puka, običnih ljudi. Ta je vjera velika, i puno veća nego kod ljudi koji su puni znanja, a zaboravili su na ljubav i na zahvalnost prema svojoj Nebeskoj Majci.

U povijesti spasenja i u našem narodu i našoj povijesti, Marijino Majčinstvo ima svoj duboki teološki smisao… Iza tog štovanja stoji jedna duboka teologija. Kao u ljubavi roditelja koja se živi bez puno umovanja, roditelji sebe daju za djecu, izgaraju za djecu, izgaraju iz međusobne ljubavi, to se vidi. Iz toga se onda mogu pisati traktati, knjige, …a tu je život koji je prožet vjerom i iza kojeg stoji jedna duboka mudrost. Tako i pobžnost našeg naroda prema Gospi ima svoj duboki teološki smisao. I možemo reći da je ona uvelike uravnotežena. Nema tu krivog pretjerivanja, niti neke umne skučenosti. Tu se Majku Božju štuje na jedan zdrav način.

SPLITPrvi splitski nadbiskup Ivan Ravenjanin koji je poslan da bi ovdje evangelizirao Hrvate, koji su se tu doselili, kad je preuzeo svoju novu biskupiju, splitsku, onda je Dioklecijanov mauzolej pretvorio u katedralu. Tu je katedralu posvetio Uznesenju Blažene Djevice Marije. To je prva katedrala posvećena Gospi. Ta s posveta katedrala nastavila na onu razrušenu katedralu stare Salone koja je bila posvećena Gospi. Naša povijest na ovim prostorima počinje u znaku pobožnosti prema Gospi. I kad je tako katedralu posvetio Gospi on je cijelu svoju nadbiskupiju stavio pod Marijinu zaštitu. Ona je tako indirektno označena kao patron cijele Dalmacije i Hrvatske. Prema tome možemo reći da je Marija bila prva zaštitnica našeg naroda. Iz toga proizlazi da je pokrštenje Hrvata službeno započelo iz Marijine crkve. Do nedavno kako navodi franjevac Ante Crnica koji je pisao u ciklostilu jedno poznato djelo posvećeno Gospi koje nosi naziv „Hrvati i Marija“, naziv djela je „Gospina Hrvatska“, a po tome je franjevac Lubina napravio djelo „Marijina Hrvatska“. On je prvi sakupio sve na jedno mjesto. On piše: „Do nedavno nije bilo slučaja da je netko polazio u strani svijet ili u vojsku a da nije prije došao pred Gospin oltar u svome mjestu ili u obližnjem svetištu i tu se preporučio Majci Božjoj da mu bude na pomoći za vrijeme odsutnosti da ga opet živa i zdrava natrag vrati. Kad bi se pak vratio onda bi opet išao pred Majku Božju da joj zahvali na svim dobročinstvima koja mu je udijelila i što ga je sretno natrag vratila.“ Na žalost, kod mnogih se ovaj običaj izgubio. Mi smo imali običaje koji su bili duboko prožeti vjerom i pobožnošću prema Gospi koji su u ovim promjenama modernog vremena nestali. Jedan od običaja je bio u našim primorskim gradovima kad bi brodovi isplovljavali i doplovljavali u luku blizu Gospina svetišta da bi to pozdravljali sa trubom, a da bi iz svetišta na to odgovarali sa zvonjenjem zvona. To je bilo u Splitu, posebno kod Gospe od Pojišana, … a prije je to bilo po cijeloj našoj obali, od Trsata pa do Dubrovnika. To je bila pomorska tradicija. Tako je javno očitovalo čašćenje Majke Božje. Nije nitko takve iskaze ljubavi planirao prije, nego je to nastalo spontano, prihvatilo se i onda je bilo normalno  da se s njom putovanje počinje i s njom završava, da se s njom dijeli svoj život.

marica stankovićSlužbenica Božja Marica Stanković je u sobi držala mali Gospin kip koji joj je pomagao da bude usko povezana sa Marijom. Taj lik ju je pratio u cijelom njenom životu. Možemo reći da je to mala stvar i objektivno i jest mala, ali je njoj osobno to puno značilo i nesumnjivo donosilo plodove u njenom životu i pobožnosti, i s uvjerenjem, na koncu robije, koncem ’53.

Ona piše: „Ja imam majku! Imam majku koja ublažuje nevolje i tjeskobe moje duše  koja liječi skepsu i očaj, depresiju i bolove, razgoni nemir, briše suze i razgoni tamu i mrak. Imam majku koja mi je pomogla da siđem u ribnjak ozdravljenja i milosti, koja neprestano diže svoje dobre ruke prema prijestolju Sina da bi taj život milosti bio u uvijek u meni neprekinut, aktivan i jak. Jest, ja nisam sama, ja imam majku! Majka Božja, majka je Kristova i moja je majka!“

Kad sam istraživao ovu Marijansku pobožnost, onda sam naišao na dosta literature na tu temu, ali me to prilično i razočaralo jer nisam naišao na onu živu vjeru i pobožnost tj njena očitovanja. Nego, više kad se piše o Gospi – to ljudi rade rekli bi – stručno, da to bude neka visoka intelektualnost, u smislu da pišu koliko imamo spomenika, koje su slike naslikane njoj u čast, koje su crkve podignute, kako je to rašireno, i piše se o raznim teološkim stvarima, ali da se piše o vjeri od koje su ljudi živjeli – o Gospi koja se pokazivala u životima blaženika i svetaca, tu nemamo ništa na jednom mjestu. To treba tražit jer je rasuto svugdje pomalo. Tu često puta vidimo kako se teologija zna udaljiti od života. Ne bude više u funciji života, da se živi u nekim svojim sferama koje običnim vjernicima ne govore ništa.

Marica Stanković na drugom mjestu piše: „Koga ona štiti taj je siguran. Koga ona čuva taj ne propada. … kao što je bilo u njenom životu, za vrijeme robije, da je prolazila teške trenutke, suhoću, proživljavala udaljenost od Boga, i doživljavala da nema nutarnjih osjećaja koji će je podupirat u toj muci, ipak se ona nije pokolebala niti odvratila od pobožnosti prema Majci Božjoj. Ta pobožnost je ostala cijelo to vrijeme. I ona može bit stavljena na kušnju. Čovjek prolazi razne kušnje života. Može prolaziti i kušnje svoje vjere, tako i odnosa prema Gospi. I unatoč svega toga može ostati postojan u ljubavi i pobožnosti, preko htijenja, volje, da jednostavno srce otvori  volji svoje majke.

stepinacKao odan Marijin sin kardinal Stepinac je branio njezinu čast i u najtežim okolnostima. On kaže: Samo je bezbožni komunizam bio kadar uništiti i dapače u školske priručnike staviti svetogrdne hule protiv Majke Božje. Te sam svetogrdne hule ja 1946. God. za vrijeme poznatog procesa osudio i žigosao, a oni su se nadali tim sudskim procesom Katoličku Crkvu jednim potezom pera izbrisati iz naše Hrvatske Domovine. 

On je javno osudio ovo javno ruganje sa Majkom Božjom, hule koje su se stavile i u školske udžbenike, nije se dao pokolebati s tim što je on bio na optuženičkoj klupi i što ga je čekala robija. I nastavlja, „NE dao Bog da između vas, vođen tragom ovih zločestih ljudi napada Majku Božju. Za takva će jadnika vrijediti riječ mudračeva: „Tko ogorčava život svoje majke proklet bio od Gospodina!“ On tu citira Sveto Pismo, a kako vidimo ne boji se koristiti ovaj izraz – „prokletstvo“. „Tko zagorčava život svoje majke…“  To je ono što samo po sebi donosi prokletstvo na ovoj zemlji. Takva je politika dolazila od samog tadašnjeg vrha vlasti. Kardinal tako opaža. Pri tom se jednom nasmijao rekavši: „Neka Marija. Čekaj znat ćeš ti ko je ta Marija!“ kaže Stepinac. U Krašiću je izjavio župniku: „Doživjeli smo, a još više toga sam čitao da je Isusu više stalo do toga da spasi čast svoje majke nego svoju. „ Zato je on s pravom smatrao da je jedan od najvećih naših narodnih grijeha baš bogohulna psovka. Kad Gospu i Njenog Sina pogrđujemo psovkom. On je bio sklon povezati i najnovija politička stradanja našeg naroda upravo sa tim zlom. „Sve mi se čini – kaže on – da Bog kažnjava naš narod radi bogohulne psovke. To je nešto što u takvom opsegu drugi narodi nemaju. Kao što se ističemo u pobožnosti prema Gospi ističemo se na žalost i u pogrđivanju Gospe. U svrhu davanja zadovoljštine za grijeh bogohulne psovke protiv Isusa i Marije organizirao je razna pokornička hodočašća u Remete i svetište Gospe Lurdske i promicao je čašćenje Majke Božje Žalosne. Danas smo svjedoci da su nestala javna hodočašća iz naših gradova, … onih spontanih manifestacija pobožnosti prema Gospi kao na blagdan Velike Gospe, al u biti ovakvih procesija zadovoljštine preko gradova i nema. Procesija svetog Duje se praktički ne može ni računat. Ona je toliko u nekom drugom znaku da više nema onu svoju prvotnu svrhu, velikim dijelom je to izgubila jer je okružena kafićima, okružena političarima, ljudima koji se tu dolaze pokazat, u neku drugu svrhu. Naše gradove su danas preuzele svjetovne procesije, bezbožne. Poput ovih homoseksualnih paradai umjesto da mi na te bezbožne procesije odgovaramo procesijama zadovoljštine zbog veličanja grijeha mi se povlačimo i evo naši pastiri ne čine ništa da javno okaju to. Kako vidimo prije su pastiri reagirali drugačije. Davali su zadovoljštinu i za javne uvrede i javne grijehe…

Stepinac je u tu svrhu davanja zadovoljštine organizirao, dakle, javna pokornička hodočašća, u Remete i u svetište Gospe Lurdske.  A podržavao je i hodočašće u Mariju Bistricu. I tu je on sam, već kad je imenovan pomoćnim biskupom, od početka sudjelovao i išao s ljudima pješke, a on bi se također i vraćao pješke.

PAPA PASTIRIvan Pavao II je pokazao svojim primjerom kako je pobožnost prema Gospi uvijek potrebna, jer nikad ne prestajemo biti njezina djeca, te da se istodobno trebamo ponositi svojom majkom. On je rano izgubio majku i bio je svjestan kolika je važnost majke i koliko Majka Božja ima veliku ulogu u našem životu.

Mladima je tijekom duhovnih vježbi, 1962. poručio: Kršćanstvo znači biti s Kristom, potječući od nje (Marije), ..Nije samo riječ o pobožnosti koja je povezana s određenim oblikom religioznosti kojim častimo Mariju, Majku Kristovu. Ovdje je riječ o tomu da smo njezino potomstvo. Njena smo djeca. Ona je bila s Kristom  trenutku rođenja i u trenutku smrti. Zahvaljujući Mariji, mi smo uz Krista. Njezinim posredstvom, kao njezino potomstvo. On i mi. Ona i on. On i ona. Zato preporučuje – molit ćemo Majku Božju za ljubav. Svaka majka prestavalja i treba biti srce obitelji. Tako nam ona, majka Kristova, približava veliku ljubav, ljubav koja ima svoje ime od Boga, svoj izvor i početak. Tako nam ona približuje tu ljubav, u različitim područjima

Uz ovaj papinski nauk i svjedočenje posve se povezuje  prisan i neposredan odnos koji naš narod ima prema Gospi stoljećima. Stoga je Ivan Pavao II bio snažan poticaj i ohrabrenje običnom puku širom svijeta da obnovi i živi punim plućima pobožnost prema Majci Božjoj. On je bio od velikih promicatelja te pobožnosti, počevši od onog svog gesla: „Totus tuus“ do toga da je na svojim hodočašćima obavezno odlazio u Gospina svetišta. I tu je primjerom pokazivao odanost prema Nebeskoj Majci. I on je narode širom svijeta koji štuju Gospu učvrstio u njihovoj pobožnosti i vjeri.

Duhovne vježbe, Kamen, 25.11.2018., voditelj don Josip Mužić; tema: Marija Majka (3. dio)

Print

You may also like...