Tko je bio sveti starac Šimun? Što kaže evanđelje i bl. Anna Katarina Emmerick (o 4. radosnom ostajstvu)?

U četvrtom radosnom otajstvu razmišljamo kako su Marija i Josip prikazali Isusa u hramu i kako ga je starac Šimun primio na ruke. Vjeruje se da je tijelo tog sveca u gradu Zadru. Tko je bio taj starac Šimun? Što nam o njemu govori evanđelje i izvori bliski evanđelju?

…

Sveto Pismo ga spominje samo jedan put. U Isusovu djetinjstvu u samom početku Isusova života kad je po zakonskim propisima on trebao biti odnesen u hram radi čišćenja Majke i radi njegova prikazanja Gospodinu.

To je ono četvrto radosno otajstvo krunice, kad molimo, prikazanje u hramu, tu se susrećemo sa likom ovoga sveca.

Možemo reći da je on kao i Ivan Krstitelj svetac na prijelazu iz Starog u Novi zavjet i označava jednu prekretnicu kao i proročica Ana. To opisuje evanđelist Luka u svom evanđelju i on piše: „Kad se zatim po Mojsijevu zakonu navršiše dani njihova čišćenja poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu kao što piše u Zakon u Gospodnjem – svako prvo muško novorođenče nek se posveti Gospodinu i nek se prinese za žrtvu dvije grlice ili dva golubića“

Ovdje se radi o dva zakonska propisa koji je sveti Luka sabio u dvije rečenice. Prvo je zakon predviđao da se majka 40 dana nakon rođenja da dođe u hram i da izvrši obred očišćenja, a to bi bilo 40 dana nakon poroda. Do tada se smatralo da je nečista i nije se mogla približavati svetim mjestima. Bogati ljudi su davali otkup sa bogatim prinosom, a siromašni kao u ovom slučaju – dva grlice, ili dva golubića.

Drugi propis je onaj kojeg predviđa knjiga Izlaska, a to je otkup prvorođenaca ili posvećivanje provorođenaca. Znači kad je Bog pogubio provorođence u Egiptu od faraona i njegova naroda poštedio je židovske prvorođence i od tada u znak otkupa prvorođenaca imamo obred gdje se prinose također dvije životinje za žrtvu, da se na taj način pokaže da su to oni koji pripadaju Gospodinu i da se zahvali na djelu izbavljenja iz Egipatskog sužanjstva.

Na taj način se iz naraštaja u naraštaj prenosilo sjećanje na čudesna djela Božja. Marija i Josip znaju da prikazati Isusa znači prikazati ga velikom Bogu da s njim raspolaže po svojoj volji i pokazuju podložnost volji Božjoj.

Gledano striktno zakonski nije trebalo da ispune ova dva zakona – NISU TO MORALI – jer Marija je bila djevica, prije poroda, za vrijeme poroda i nakon poroda. Znači sve se tu odvilo na jedan čudesan način. A što se tiče otkupa Isusova to  također nije bilo potrebno jer je on Sin Božji, a ne samo sin Marijin. 

Znači, njihovo podlaganje zakonu je služilo da pokaže i pošalje nama neke druge poruke, kako zakon treba ispuniti i kako se u zakonu može tražiti ono više – da se vidi je li to volja Božja i da se oni ovdje u potpunosti podlažu volji Očevoj.

Ovo je prvi put da je Isus u hramu. Kao dijete. Prvi obred kojem je bio podložan to je bio obred OBREZANJA, a koji se događao nakon poroda. To se obavljalo kod kuće. Ovaj obred se obavljao u hramu i to je dakle prvi put da je Isus u hramu.

I kako vidimo njegov prvi ulazak u hram također je u znaku siromaštva kao i njegovo rođenje u Betlehemu. Možemo reći da u ovom obredu, gdje ludi misle da se Marija i Josip podlažu obredu očišćenja u biti preko ovog obreda Gospodin čisti nas. Kao kod krštenja kad se podložio Ivanu Krstitelju da ga krsti to je bio obred koji je navještao pravo krštenje, Isusovo, i pozivao je ljude na obraćenje. Dakle, On je tada vodama dao jedno drugo svojstvo i navjestio sakramenat krštenja po kojem nas čisti.

Dakle tu zakon nalazi svoje puno ostvarenje. On ulazi u hram KAO JEDAN OBIČNI PRIPADNIK naroda i to onog najnižeg sloja u narodu.

„Živio tada starac Šimun…“

Ne kaže se više o njemu. Znamo da ga Biblija pokazuje kao starca i to se vjerojatno zaključuje iz njegova himna koji slijedi odmah nakon toga: „Sad otpuštaš slugu svoga Gospodaru u miru“

Anđeo mu je navijestio da će prije smrti vidjeti Mesiju i da tada dolazi kraj njegova života. I zbog toga se zaključuje da je on već bio u odmakloj dobi.

Zato ga se i prikazuje kao starca ili pozna ga se pod nazivom starac Šimun ili Šimun bogonosac. U pravoslavnoj Crkvi neki ga čak zovi i bogoprimac. Ime mu je Šimun.

Blažena Katarina Emmerick ga opisuje na sljedeći način:

(To je inače blaženica koja je imala viđenja Isusova života i veći je dio svog života bila prikovana za krevet. Proživljavala je u svom tijelu muku Isusovu. Dakle, ona je jedna od velikih mističarki modernih vremena koja je proglašena blaženom. Iz njenog svetog života i iz priznanja Crkve možemo njenim objavama dati vjerodostojnost)

Kaže ona:

Imala sam viziju o starcu Šimunu. Bio je u vrlo staroj dobi. Mršav, s kratkom bradom. Imao je ženu i tri odrasla sina. Najmlađi je imao oko 20 godina. Šimun je stanovao u hramu.

Mnogi su nagađali gdje je Šimun mogao stanovat. Većina se slaže da je stanovao u Jeruzalemu, neki kažu blizu hrama, neki kažu dalje od hrama, ali ona ga smješta baš u hram. I još kaže da je imao obitelj. Ženu i troje djece.

Sveti Luka za njega kaže: „Taj čovjek pravedan i bogobojazan iščekivaše utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu je da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega.“

Ovdje se za Šimuna kaže ono što je bitno – da je pravedan i bogobojazan. U starom zavjetu svece se ne zove svecima nego ih se naziva „pravednicima“. Pa i za svetog Josipa se kaže da je „pravednik“. Dakle, to je sinonim za svetost. Za onog tko živi sveto. Onaj drugi atribut, da je bogobojazan također je oznaka čovjeka koji živi u strahu Božjemu i to u onom pozitivnom strahu koji ga čuva od grijeha i koji ga navodi i potiče da čini dobra djela, da raste u krepostima.

Ono što označava njegov život i što ga opisuje osim toga da je pravedan i bogobojazan jest da je njegov život obilježen prvenstveno ovim „Iščekivanjem Mesije“.

Ovdje se „Mesija“ naziva „Utjeha Izraelova“. Možemo zamisliti kako to izgleda kod prvih kršćana koji su živjeli u iščekivanju Drugog Kristova Dolaska pa su imali onaj pozitivni zaziv: Marana’tha! Dođi Gospodine Isuse! Žarko su željeli da Gospodin dođe. Nadali su se da će to biti za vrijeme njihova života. Kako vrijeme više odmiče ispada da je nama to sve dalje. Iako, po logici stvari Drugi Kristov dolazak je SVE BLIŽE. Znači, objavljeno nam je da će Krist ponovo doći i to u slavi i da ga očekujemo i da svaki naraštaj podržava tu želju i tu nadu i iščekivanje Gospodina. To onda daje životu jednu drugu dimenziju. Život ima drugačije određenje.

Kad mi kažemo da su današnje generacije zadojene materijalizmom onda je to jedna dimenzija života koja određuje život većine ljudi. Razmišljaju o tom materijalnom i to je njihova glavna preokupacija u životu. Kad bi umjesto te preokupacije ili više od toga bila prisutna ova preokupacija, ova ŽELJA ZA OVIM DRUGIM ISUSOVIM DOLASKOM onda sigurno da bi i na temelju te želje moga doći i prije. Da bi to onda činilo da ljudi žive više kao vjernici, da im to bude uska poveznica sa Gospodinom.

Duh Sveti bijaše na njemu.

Znamo da Duh Sveti još nije bio sišao ali Duh Sveti je djelatan u Starom zavjetu, djelatan je i prije silaska nad Mariju i apostole. On djeluje po prorocima i na druge načine. U ovom slučaju vidimo da je našao Šimuna, čovjeka koji se stavio Bogu na raspolaganje, koji živi za Boga i koji je prijemčiv za poticaje i za prosvjetljenja koja mogu doći odozgo od Duha Svetoga.

Jedan od tih poticaja je i taj da mu je Duh Sveti objavio da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjeg. Znači da će za vrijeme svog života, prije smrti vidjeti Mesiju.

Očekivanje Mesije prožimlje cijeli stari zavjet i možemo reći da je to glavni cilj svakoga pobožnog židova da žele da Mesija dođe i ako je moguće da dožive da oni žive u tom trenutku Njegova dolaska.

Židovi nisu u Isusu prepoznali Mesiju, zato jer su svoja očekivanja Mesije utemeljena na Svetom Pismu izokrenuli i to na način da su mu pridali isključivo ZEMALJSKO, POLITIČKA OBILJEŽJA. Znači, da su Mesiju očekivali kao jednog velikog političara, vođu, vojskovođu koji će njima dati proširiti njihovo kraljevstvo, dati VLAST NAD DRUGIM NARODIMA. Dakle, Mesiju koji će doći U MOĆI I U SLAVI. I kad je Gospodin došao kako je došao, kao jedan od nas, U NEZNATNOSTI I SIROMAŠTVU, i koji se još dao razapeti na križu – to se kosilo sa njihovim ljudskim očekivanjima i oni su ga zato odbacili. Oni i danas očekuju Mesiju u skladu sa tim prvotnim očekivanjima – koji su doveli do odbacivanja Isusa i zato – oci tumače – da će oni biti prvi koji će PRIHVATITI ANTIKRISTA KAO MESIJU, tj. Antikrist će doći kao onaj koji će zavladati svijetom i židovima će se prikazat kao Mesija. Znači, on je uzurpator Isusovih atributa i oni će povjerovat i krenut će za njim. Bit će prvi koji će ga prihvatiti i priznati za Mesiju, ali bit će i prvi koji će se razočarati u njega, odbaciti ga.

Tako da vidimo da je to ono što danas obilježava njihovu povijest i možemo reći povijest sviju nas. Ovdje vidimo da su obilježja života svetog Šimuna – VJERA – koja određuje dinamiku njegova življenja. Možemo misliti o tome što je njegovo vrijeme više odmicalo, ako je on bio svjestan da ne može živjeti u nedogled, znači da postoji neki prosjek godina, da Bog može proširiti taj prosjek, pa da može živjeti i nešto preko 100 godina, ali na kraju mora umrijet. I što su godine više odmicale tako je on bio svjestan da je njegov susret s Gospodinom, sa Mesijom sve bliži.

I to je ono što mu je davalo RADOST I UTJEHU. Zato se tu miješaju dvije stvari. Znači, s jedne strane svijest o tome da će čovjek umrijeti, da će se oprostiti od ovoga života. I to je ono što ljudski gledano može izazvat jednu žalost i neizvjesnost i strah od prelaska u vječni život. S druge strane to će biti u znaku SUSRETA S MESIJOM i to je ono što donosi utjehu, radost, ispunjenje očekivanja cijele ljudske povijesti. To je ono što donosi puno više dobroga i pobjeđuje ono neizvjesno što smrt može donositi.

„Ponukan od Duha dođe u hram“

Dok su Marija i Josip bili na putu prema Betlehemu možemo mislit o tome kako je taj put izgledao, da su se možda koristili magarcem s kojim ih prikazuju na putu u Betlehem, ponijeli su stvari nužne za put, uputili su se rano da dođu među prvima. Za to vrijeme Šimun dobiva poticaj od Boga i dolazi u hram. On je blizu hrama i on može doći i prije Josipa i Marije.

Blažena Katarina Emmerick opisuje:

Vidjela sam ga kako ide kroz neki uski tamni prolaz u hramskom zidu, a prolaz je bio ugrađen i vodio je do male ćelije koja je bila u debelu zidu kao niša. Prije toga kaže – u skladu sa predajom – da ga je anđeo probudio i da mu je rekao da ode, da Mesija dolazi u hram. Imao je samo jedan otvor s kojeg je mogao gledati dolje u hram. Tu sam vidjela starca kako kleči i moli u extazi. Pred njim se pojavio i anđeo rekavši mu da pripazi na prvo dijete koje će sutra ujutro rano doći i ući u hram jer će biti donijeto na prikazanje jer je on Mesija kojeg je on tako željno iščekivao. Anđeo je dodao da će nakon što vidi dijete odmah umrijeti. O koji je meni to lijepi prizor bio! Mala je ćelija bila obasjana svijetlom a starac je sjao od sreće. Ode doma pun radosti. Objavi svojoj ženi pojavak anđela i dobru vijest koju je donio pa se vrati na molitvu.

Kako vidimo, on kao dobar vjernik nije zanemario svoj odnos sa suprugom. Ovu radosnu vijest o dolasku Mesije koja je značila njegovu skoru smrt on jedno i drugo saopćava svojoj supruzi, ali prije svega donosi ono radosno. Nije umro odmah nakon toga nego kažu dan poslije, ali vidimo da sad zna da ga od susreta s Mesijom dijeli svega nekoliko sati.

Kad razmišljamo o tom Marijinu prikazuju u hramu onda možemo također pretpostaviti da su u hram dolazile i druge žene sa svojim sinovima prvorođencima koje su donijele otkupiti ih, i da ih je možda bilo 20-30 taj dan i da su se Josip i Marija sa nekim od njih susreli. I ti prvorođenci su najvjerojatnije bili smaknuti kad je Herod naredio da se smaknu sva muška djeca ispod dvije godine. Jedan dio njih je sigurno bio iz okolice Betlehema i lako moguće da su stradali tada.

„I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave sve što o njemu propisuje zakon primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče“

Evo ovdje se nakratko opisuje susret starca Šimuna sa Josipom i Marijom. On se ne spominje nego dijete Isus kojega on očekuje. I prvo što čini – PRIMA ISUSA u naručje, a onda blagoslivlje Boga. Taj čin da se uzme dijete u naručje je nešto gdje se dijete može doživjeti, preko dodira, mirisa, pogleda. Starac Šimun se na to dugo pripremao i to je doista bilo nešto što ga je ispunilo zahvalnošću i ushitom prema Bogu. U to isto vrijeme mnogi koji su živjeli u hramu i koji su bili dobri vjernici nisu na tu scenu obratili nikakvu pozornost jer im nije bilo dano odozgo da prepoznaju Mesiju.

Nije im bilo dano možda zato jer nisu imali pravo raspoloženje ili možda jer Gospodin nije htio da se to razglasi i da to bude jedan spektakl nego je htio da taj susret bude u skrovitosti. Većina tih klanjatelja, vjenika nisu očekivali neko sveto dijete. Oni su očekivali kad se Mesija rodi da će to bi u znaku slave, moći i kao što se proslavlja rođenje sina jednog kralja i očekivali su da će  nešto slično pratiti i Mesiju.

Evo ovdje je Isusu dao naziv Spasitelj, svijetlost na prosvijetljenje naroda. Znači to je onaj koji donosi punu objavu. „slavu puka svoga Izraelskoga“

Znači Isus je i svijetlo i slava i Spasitelj. I ovdje vidimo da je Šimun na određeni način prorok jer govori o Isusu ono što će bitno obilježiti njegov život.

“Otac njegov i majka njegova divili su se što se o to o njemu govori.”

Reakcija Marije i Josipa pred ovom molitvom Šimuna je kako vidimo reakcija divljenja jer znaju da to govori Božji čovjek i da to govori preko njega.

I koliko god oni znaju da je Isus Sin Božji ipak ne znaju sve. I oni su tijekom Isusova života sve dublje ulazili u otjastvo Božje i sve su više upoznavali Isusa.

Šimun ih blagoslovi

Starac Šimun je blagoslovio Mariju i Josipa ne zato jer je bio svećenik nego zato što je zbog svoje starosti i svetosti bio poštivan od sviju.

Njegov je blagoslov u ljudskim očima značio odlikovanje. Ljudi uvijek žele da ih blagoslovi sveta osoba. To je bila nagrada. Tu je nešto što vidimo da je prošireno u praksi među kršćanima da roditelji blagoslivljaju svoju djecu, da svećenik blagoslivlja narod i da se ljudi mogu međusobno blagoslivaljati.

Znači, to je ono na što smo svi pozvani. I ako to zaboravimo onda se na žalost događa umjesto blagoslivljanja proklinjanje. To je ono što dolazi od Zloga.

I reče Mariji, majci njegovoj: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan, a i tebi će samoj mač probosti dušu da se razotkriju namisli mnogih srdaca.“

Ovdje su sadržana dva proroštva: Jedno proroštvo o Isusu, a drugo o Mariji.

Prvo proroštvo govori da će se oko Isusa lomiti srca. On će biti razdijelnica u ljudskoj povijesti. Ljudi će se prema njemu morat određivat. Onima koji se odrede za Krista bit će na spasenje, a onima koji se odrede protiv njega bit će na propast. I to se događa i danas.

Kad gledamo samo nas katolike –danas na Zapadu imamo sve više katolika koji gube vjeru da je Isus Bog. Ako se izgubi vjera da je Isus Bog onda čovjek više nije kršćanin. Onda po imenu ima pripadnost Crkvi ali on stvarno Crkvi ne pripada. I pošto je odbacio Krista on se ne može ni spasit (osim ako se pokaje) i završava u vječnoj propasti. Vidimo da se to dijeljenje srdaca događa i danas među nama.

Drugo je proroštvo vezano za Mariju. Ovaj mač koji će joj probosti dušu to je ono što je inspiriralo umjetnike da prikazuju Gospu žalosnu sa srcem probodenim sa sedam  mačeva. Marija je sudjelovala u Isusovoj muci, sudjelovala je na jedan nekrvan način ali je njeno sudjelovanje bilo potpuno. Ona je stvarno duboko to proživljavala i preko toga je stekla velike zasluge pred Bogom koje Bog koristi u ekonomiji spasenja, za naše spasenje. Zato  ima puno onih koji se zalažu da Crkva Mariju proglasi suotkupiteljicom baš zato jer je od početka Isusova života do konca sudjelovala u svim njegovim nedaćama i protivštinama i muci kojima nas je on otkupio. Zato je ona jedna sudionica našega spasenja. Jasno da ona uvijek ostaje samo žena tj ljudsko stvorenje i njeno sudjelovanje ima samo tu ljudsku vrijednost dok je Isusovo otkupljenje neizmjerno veće jer nas on otkupljuje ne samo kao čovjek nego i kao Bog.

Nakon ovog zadnjeg Marija i Josip se vraćaju u Betlehem, a Šimun se vraća svojoj kući.

Blažena Ana Katarina Emmerik ovako opisuje što se  s njim dalje događa:
Vidjela sam da se Šimun nakon prorokovanja vratio doma i razbolio. Vidjela sam ga na ležaju kako daje posljednje savjete svojoj ženi i sionovima prenoseći im dio svoje radosti. Tada sam ga vidjela da je umro. Umire u radosti i tu radost prenosi svojim najbližima. Tamo je bilo nekoliko starijih židova i svećenika koji su se molili oko njega. Kad je ispustio zadnji dah odnijeli su tijelo u drugu sobu gdje su ga bez razodijevanja oprali. Tijelo je ležalo na izbušenoj ploči ispod koje je bila metalna kada koja je primala vodu od pranja. Preko tijela je bila bačena velika plahta, a ispod nje se tek onda vršilo pranje. Poslije su oko tijela stavili puno zelenja i začina. Potom širokom plahtom omotaše tijelo kao što se dijete mota u povoje. Leš je bio tako ukočen i ravan da sam bila u napasti pomisliti da je svezano za ploču. Pokop se dogodio uvečer. Šest ljudi s bakljama nosili su tijelo na ploči s lagano izdignutim donjim stranama do grobnice ukopane u brdo nedaleko od hrama. U nju se ulazilo kroz ovalna vrata. Unutrašnjost zidova bila je ukrašena sa zvijezdama i raznim likovima kao što je bila ukrašena i ćelija Blažene Djevice Marije u hramu. Tijelo je odloženo usred jedne male špilje. Prolaz do nje je bio slobodan. Tad bijahu održani neki religijski obredi. Položili su razne stvari oko tijela, novčiće, malo kamenje, lišće… ne mogu se točno svega sjetiti. Šimun je bio rođak svete Veronike, a preko oca bijaše rođak i sa Zaharijom. Njegovi su sinovi služili u hramu i bijahu uvijek, premda tajno, prijatelji Isusovi. Neki su se prije uzašašća a neki poslije pridužili učenicima. U vrijeme prvih progostava učinili su puno za zajednicu.

…

To je dakle ono što imamo o Šimunu u evanđelju i u izvorima bliskima evanđelju, a koji nisu evanđelje.

Tijelo za koje vjerujemo da je njegovo imamo priliku vidjeti u Zadru…

…

Izvor: don Jozin govor na hodočašću 8.10.2018., na blagdan sv. Šimuna, u Zadar gdje se čuva njegovo neraspadnuto tijelo. Koliko je sigurno da je to njegovo tijelo? Kako je ono stiglo u Zadar? O tome u sljedećem govoru…